Priča Tijane Lune Val “Šetač mačaka” osvojila je drugo mjesto SFERINOG natječaja za 2024. godinu
Priča Lune Tijanić Val “Šetač mačaka” objavljena je u zborniku priča književne fantastike “Iza uma” broj 3 i na natječaju SFERE, najstarije nacionalne žanrovske nagrade, za djela objavljena u 2023. godini osvojila je drugo mjesto. Čestitamo autorici, a priču donosimo u cijelosti.
.
Alarm za buđenje uvijek zvoni točno u šest poslijepodne. Čim primijeti da otvaram oči, Figaro prvo ispruži prednje šape, potom zadnje. Dobro se istegne, skoči orno s kreveta na pod pa uzdignutog repa odmaršira u kuhinju. Ugledam se na njega: dobro istegnem noge, zatim ruke i hitro ustanem. Mačja yoga, svakog jutra nakon buđenja, čini čuda. Odmah pospremim krevet. Dobro zategnem plahtu i poravnam pokrivač. Volim iza sebe ostaviti sve uredno.
Sonja Kokotović “Haiku pjesme”
sa cvijeta na cvijet
upija zujajući
biser nektara
.
podno stabla
u kestenovoj košulji
rodila jesen
.
jutrenje sunca
listopad odjenuo
inje travkama
Ladislav Babić “Smrt”
Smrt i ja više smo se puta mimoilazili u životu, i uvijek se čudih zašto me zaobilazila, ne vodeći u svoje odaje. Zadnji puta za smrtonosne pandemije, tijekom koje me posjetila na zaraznom odjelu bolnice u kojoj sam je očekivao, iako posjete bijahu zabranjene za sve posjetitelje, sem – razumije se – Smrti, koja je neštedimice odvodila pacijente, osim sretnika poput mene. Prepoznali smo se oboje. Nikada neću zaboraviti dugački, duboki pogled crne praznine u moje oči, tijekom kojega sam je stigao upitati:
Darko Žigrović “Aforizmi”
Kad je gladna godina, sit sam svakog njezinog dana.
.
Najteže je prepoznati neprijatelja koji je premazan svim bojama.
.
Na ptičjem mlijeku othranjene su mnoge velike zvjerke.
.
Pokazao im je zube — široko se smiješeći.
.
I prsti na ruci pravde lako naprave figu.
Josip Ergović “Lovac”
“Ona je tu. Mora biti tu. Jer drugačije ne može biti. Jer drugačije ne smije biti.“
Promrzlim prstima Lovac zateže užad oko slojeva papira i najlona kojima se omotao. Oslanja se na stablo da predahne. Čitavu vječnost slijedi njene tragove. Već je zaboravio, kad ju je posljednji put uočio, nanjušio, čuo; kad ju je posljednji put naslutio. Ona je nenadmašna, a on nema ništa; samo tu sudbinsku ustrajnost Lovca.
Šumska Kraljica osjeća da joj je Lovac na tragu. Plijen zna kad je lovljen. Plijen zna da je plijen. Ova priča ima uvijek isti završetak. Pa, ipak … žrtva bježi, zavarava krvnika, prikriva tragove. Igra mora biti odigrana po vječitim nepisanim pravilima: etapu po etapu … od trenutka kad ju je izdvojio iz grupe, do časa konačne egzekucije.
Lovac je svjestan toga da je ovo što radi izvan njega … iznad njega; da on sam nije drugo do sićušna mrva jednog velikog plana; okvira koji nadilazi moći njegove spoznaje. Kako mu, uopće, pada na pamet da može nadmašiti Kraljicu Šume? Može i mora, rođen je … Lovcem!
Šumska Kraljica stoji na blještavilu proplanka; nepomična, u punoj raskoši svoje neprikosnovene predodređenosti. Lovac podiže oružje; kratko nišani. Prasak se slije s krikom nasmrt ranjenog bića. Tijelo pada, usporeno i groteskno; razbacujući udovima prozirne oblake blještave bjeline. Mjesec gasi svoj reflektor. Tama obavija prizor. Samo još jedna žrtva na vječitom oltaru. Nema krivnje … nema nevinosti.
