Duboko, duboko negdje među oblacima
spava ona iskonska ljubav;
bez grijeha, tako čista, tako iskrena…
Tamo ju anđeli ispiru vodom života
iz zlatnog kaleža,
čiste ju od svakog truna prljavštine.
Ne daju joj da se ugasi,
ne daju joj da je svijet dotakne.
Ona tamo čeka,
kao srce koje još nije zaboravilo kucati.
Jer takva ljubav ne umire,
ona samo spava.
I kad se probudi,
probudit će i cijelu Zemlju.
Hoćemo li ju baštiniti?
Jesmo li mi iskreni nasljednici
te božanske ljepote?
Jesmo li vrijedni tog dara čistoće
da nam se pokloni?
Možda nismo.
Možda smo previše puta pogriješili,
previše puta okrenuli glavu,
previše puta ranili
ono što smo najviše voljeli.
Ali ona ipak spava tamo gore,
i čeka nas.
Ne sudi nam,
samo čeka da se sjetimo
tko smo bili
prije nego nas je svijet naučio
da budemo hladni.
Ako je još uvijek čista,
onda smo i mi još uvijek vrijedni.
Jer čistoća ne bi čekala
onoga tko je ne zaslužuje.
Kako ćemo ju prepoznati?
Kako ćemo ju čuvati, mi grešnici,
od prljavštine?
Jesmo li dovoljno jaki da ju sačuvamo,
da ne dozvolimo nikome da ju uništi?
Prepoznat ćemo ju po tome
što nas neće boljeti.
Po tome što ćemo pored nje
napokon moći disati
punim plućima,
kao djeca.
Čuvat ćemo ju onako
kako se čuva plamen na vjetru –
dlanovima.
Ne šakama da je stisnemo,
nego dlanovima da je zaklonimo.
I nismo jaki.
Nitko od nas nije jak sam.
Ali ako je čuvamo dvoje,
ako je čuva nas tisuću
koji još vjeruju,
onda je nitko ne može uništiti.
Jer prljavština ne može
tamo gdje se ruke sklope
u molitvu, a ne u šaku.
Nadam se…
Vjera moja se otvara poput pupoljka
i žeđa za kapima te iskonske ljubavi.
Kao zemlja poslije duge suše,
kao usne koje su predugo šutjele,
kao srce koje je zaboravilo
kako je to biti žedno
za nečim čistim.
Neka padne samo jedna kap.
Samo jedna, na taj pupoljak.
Dosta je da se otvori
i da procvjeta
ono što je cijeli život
čekalo u mraku.
Jer vjera koja žeđa
nije slaba vjera.
To je vjera koja je još živa.
Zato živim svaki dan…
Zato molim otvorenog srca,
jer lati su krhke, nježne,
a ti ih, Bože, miluješ svojim dahom
i pripremaš za iskonsku ljubav.
Ne molim da me poštediš bola,
ne molim da me sakriješ od svijeta.
Molim samo da mi latice ne uvenu
prije nego stigne ona kap.
Miluj ih, Bože,
kao što miluješ sve što je krhko.
Pripremi ih polako,
jer ono što je nježno
ne smije se trgati,
samo buditi.
I zato živim svaki dan –
ne da preživim,
nego da dočekam.
Da budem pupoljak koji se nije predao
i koji je vjerovao
da će ga Tvoj dah
jednom otvoriti do kraja.
Bože, počuj me!
Bože, usliši me!
Bože, smiluj se!
Ne tražim čudo,
ne tražim da pomakneš planine.
Tražim samo da ne zatvoriš uho
kad Ti šapćem iz te tišine
gdje među oblacima spava ljubav.
Počuj me dok još imam glasa,
usliši me dok još imam vjere,
smiluj se dok još imam srce
koje kuca za ono čisto.
Ako me čuješ,
znat ću da nisam sama.
Ako me uslišiš,
znat ću da pupoljak nije uzalud čekao.
Ako mi se smiluješ,
znat ću da je iskonska ljubav
ipak bila namijenjena i meni.
Suzana Marić
