Amelija se veselila izletu koji je za svojih petnaestak studenata organizirao stari profesor Biner u sklopu terenske nastave. „Kakvi ćete vi arhitekti biti“, gunđao je, “ako nikada niste vidjeli i doživjeli neko zaista staro zdanje koje i danas odolijeva vremenu, a u kojem su ljudi prije nekoliko stotina godina živjeli, voljeli se, rađali djecu, brinuli se o svakodnevnim problemima…“
Amelija je poštivala starog profesora. Cijenila je tu iskru koja bi mu se pojavila u očima kada bi držao svoja predavanja… koja nikada nisu bila dosadna ni suhoparna. Profesor Biner je posebno volio gotiku i često bi svoje studente vodio do nekog zdanja, koje je za njega predstavljalo vrhunac ljudskog stvaranja. Ovog ih je puta autobus trebao odvesti do stare gotičke utvrde koja se nalazila u šumi, dva sata vožnje udaljena od grada.
Dozvolit ću ti još nekoliko stihova,
da zakrpaš džepove nade uzaludne,
jer život je klackalica patnje i laži.
.
Ne odustajem od tebe,..
Pjesma tvoja razdire tamu
jalovog razmišljanja- neshvaćanja
bivstvovanja , nagosti duše
u ovom grješnom šatoru zemaljskom.
.
Piši…
Neka se gusto crnilo razlije
po nevinosti bjeline i oduzme joj tu čistoću.
Piši…
Istresi jal užeglim vinom nakapan.
Ne živi u ambisu, kada su dveri spoznaje otvorene i čekaju stih prokletstva života
da zaokruži odu
ovozemaljskog putnika.
.
Piši…
Jer pjesma je: prokletstvo i blagoslov, utjeha i optužba,..
Pjesma je svjetlo i tama koja nas uvlači u svoje katakombe ispunjene krikovima duše.
Okreni zrcalo prema svjetlu i ne gledaj sebe kao nepoznatog putnika na praznom kolosijeku .
Pogledaj u svoju nutrinu i izvadi onaj kamen koji od davnina leži na duši ti! Ne. Ne odustaj!
.
Piši… Odaberi onu nit koja će te izvesti iz labirinta samoprijekora.
