Priznajem…

Nisam uvijek bila snažna,

nisam uvijek sebi bila važna,

puno sam puta na dno pala,

dizala se pa opet stala.

                      .

Dopustila sam da strahu da me nosi,

životu da me tek tako pokosi,

prepustila sam se olujama da me svladaju,

kišama boli da po meni padaju.

                  .

Priznajem…

Slabosti su mi bile jača strana,

svaka od njih na srcu rana,

nisam vjerovala u sebe,ne,

ruke tjeskobe su me gušile.

                   .

Zatvorila bih vrata života sebi,

ni sunce me ugrijalo ne bi,

tama mi je bila prijateljica,

lažna maska sa tisuću lica.

                        .

A onda jednog dana,

rekla sam samoj sebi:” Dosta”!

Nije za te život ispod jednog mosta,

ne ispusti da sivilo po tvojim mislima šeta,

ne budi sama sebi meta!”

                       .

Došlo je vrijeme da se trgneš,

jer sama sebe najbolje razumiješ,

osjetila si najteže životne rane,

zar ne misliš da je došlo vrijeme za bolje dane?”

                          .

I odjednom osjetih udarac jedan,

kao podsjetnik koliko je život vrijedan,

vrijeme je da raširim krila svoja,

i postanem jača, snažnija i bolja.

              .

Priznajem…

Danas sam puno jača žena,

iza mene su teška vremena,

ali ne gledam ih kao poraz, ne,

jer upravo iz njih snažnija vratila sam se.

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Poovih sanjarija moć imaginacije,

mogućnost poimanja kroz nivoe stvarnosti,

predelima Arnhema granično stanje svesti –

božanske kreacije spram sila destrukcije.

                            .

Naukom opčinjenost kroz zvezda univerzum,

sred pejzažnih vrtova izmaštani svetovi,

pod zloslutnim znamenjem zadimljeni gradovi,

astronomska mističnost duž Mare Tenebrarum.

                                   .

Bajronovim stopama aspekti stvaralaštva,

znak verodostojnosti mesmerička iskustva,

,,Svetionik“ bez kraja uz skrivena značenja.

                       .

Konfuznih opijanja zov samouništenja,

dan pred poslednje zbogom sjaj zvezde padalice,

konačna misterija pod plaštom neverice.

Pročitaj cijelu poeziju

Bila je to

soba s pogledom

u koju naišla je sreća,

udomljena

zbog pogleda i žeđi.

           .

Držali smo je čvrsto, u spojenim rukama,

primaknuti jedan drugome

u vrelini dana,

u besanim noćima

pokriveni vrućim šaptom riječi

vječnosti

jedine ljubavi.

         .

Na naš mali prozor često su

slijetale jutrom ptice

stvarajući notne cvrkute pod sjenom našeg

neukrotivog smijeha, baš kao i tada

iskrio je dan, topio šećerna zrnca zrakom,

obnažena sreća,

skupljala je dodire

            .

Zanijemila,

napola prekinula riječ tek

kada nešto je ušutkalo ptice

i pokucalo na prozor,

kada nesmotreno si pustio

kraj,

koji je ušavši, našu sobu sa pogledom

sreće

ispunio zatajenom

laži

Kamo sad sa rukama

praznim

što love nijemi dan

u sobi sa pogledom

na kraj?

Pročitaj cijelu poeziju

Gle, tašta se frizura raspada-
a borama ne pomaže šminka.

Duh joj je ružnjikava sramota
– nedolična za svih stoljeća..

Ne voli ju ni vlastita majka –
jer ta đavolica, glumi anđela.

No, prozrela sam što pokušava –
novac grabi, pa otima gramzljiva.

Takva je spljoštena zlobnica-
ništavnost sastruganih očaja.

Pročitaj cijelu poeziju

Skupljaju se čežnje

nadmašiti ponoćne urlike,

dok trag krvi plućima ostavlja

užurbano zapaljene cigarete

zagrizenih namjera

i napola sažvakanih žaljenja.

.

Okus sutrašnjice mi je izblijedio,

nakon što se potvrdile nevjerice

u promrmljalim kletvama,

posutim od strane ciganke.

.

–         Uzela je jedan tanjur goli

za izlaganje boli.

Gorčinom ga obojila

i sivi leptiri u njemu su zatreperili.

Sitne kapi boje se osušile

i s tanjura pale,

pod mojim nogama se smrvile…

.

Nestrpljivost je crni ogrtač nosila,

naboranog krzna,

očnjacima je grickala

moje pregažene cipele,

nezahvalne za novije…

Režala je na moje napuštene tabane,

u mojim izblijedjelim putovanjima…

.

Iako, put svoj nisam imao, nikada…

Pročitaj cijelu poeziju