Gazeći sunce koje tone

bez pomisli da griješe

neistomišljenika  se klone

 na ivici ponora gomila pleše.

           .

Sigurni u svoju istinu

bohteći od ponosa

Oklop na njima kao ježeve bodlje

ne može se priči bliže

spremni  čak i na oružje.

   .

Ne vide dalje od onog što im pogled pruža

uplašene, usamljene …

tužne u suštini svojoj,

takve nemoćne

ne mogu ni u svoje dubine da urone.

               .

Prepreke od predrasuda

 zatvorile im zemaljske i nebeske tajne

zamaglile na horizontu

 predivne sutone sjajne.

                    .

Možda da su okeanom velikim

 usudili se zaplivati i

pogledom u nebesko plavetnilo zaroniti

 široko, duboko iz duše se nasmiješiti…

                   .

Ne bi gradili zidove i bedeme

grudi punili kamenjem

gutajući svoje hvalospjeve nijeme

za osjećajem  veličine  tražili prošenjem.

                  .

Ne znaju… da proširiti će divljine

 ostajući sami u sred uzavrele pustinje

na poljima trnje će da niče

na koži ostat će opekotine.

               .

Ne znaju … da su na ivici ponora

držeći se za granu predrasuda

molim se da svanu nova jutra

gdje će biti čovjek čovjeku potpora.

                  .

Gdje neće biti oholosti i samoljublja

od isprepletenih grana predrasuda

već pjesma praštanja da nas okuplja.

kao ljubav čista dva  bijela labuda.

                      .

Neki novi svjet, neko ljepše sutra.

Pročitaj cijelu poeziju

POSVETA MOJIM KAMENČIĆIMA

Ove retke posvećujem svakom kamenu koji se našao na mome putu. Onima koji su me spotaknuli, jer su me naučili kako ustati. Onima koji su bili teški, jer su mi ojačali ruke za pisanje. I onome najvećem, kamenu tišine, jer je postao temelj moga unutarnjeg hrama u kojem nastaju najljepši zvuci.

Hvala sudbini što me iskušala, jer bez tih kamenčića nikada ne bih naučila letjeti iznad njih.

I. CIKLUS ČINKVINA: KORIJENI I ISKUŠENJA

KAP
Vodena, bistra
Teče, klizi, boli
Za suza iz oka
Tuga

TIŠINA
Srebrna, duboka
Grli, čuva, zrcali
Govor ruku i očiju
Mir

POBJEDA

Sudbina
Nepredvidiva, teška
Iskušava, uči, vodi
Kamen što snagu budi
Istina

POZIV
Suzana
Samozatajna, tiha
Uči, stvara, piše
Za djecu i odrasle
Književnica

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Proljeće čudno gleda

A gleda i stari deda

Koje kuda, pokraj grabe

Pojavile se visibabe .
🥀

Nisu one proljetnice

Smežurano im je lice

Niti djeve nježne, bijele

Koje suncu se vesele.
🥀

To je neko čudno cvijeće

Koje nitko brati neće

Pa sad vise tamo-amo

Da im vrijeme prođe samo.
🥀

Vise one kraj tarabe

Nasred puta, pokraj grabe

Sa prozora često vire

Radoznalo oči šire.
🥀

Snimaju sa balkona

Vjernije od svakog drona

Pa “vijesnice” vijesti dijele

Kad se trčati požele.
🥀

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Sjećanja na tebe struje mi žilama

kao dah proljeća kroz perje ždralova,

hraneći mi dušu magičnim slikama

što lebde nad grivom ćudljivih valova.

             .

Dok jedna za drugom pred okom se nižu

i sa njih se cijedi rosa zaborava,

u visine sjajnim zvijezdama me dižu

u čijem se svjetlu tvoj lik odražava.

                      .

Ako mi te slutnje iz misli udalje,

a rijeke bezdušne odnesu iz snova,

zamolit ću nebo da mi te pošalje

skrivenu u tihe kliktaje ždralova.

        .

04.04.2014. g .

Pročitaj cijelu poeziju

 Oj, domovino, zvijezdo moga čela,

u tvom se krilu suza s pjesmom slijeva,

kud god me vodi putanja nemila,

tvoj mi se uzdah u srcu razlijeva.

                         .

U tvome polju zlato sunca zrije,

u tvome glasu mati mi govori,

svaki je kamen svjedok mojih rana,

svaki me vjetar tvome pragu zove.

                          .

Kada me slomi tuđinska daljina,

i studen svita u kosti se skrije,

ja te zazivam, ružo prirodna,

da mi u boli snagu opet lije

               .

Ljubim te, zemljo mila,

 k’o  što se ljubi rana

što boli tiho, al’ životom veže,

jer u tvom prahu počiva mi nada

i svaka stopa prošlosti me steže

                       .

Ako me jednom umori sudbina

i klonu ruke od kruha tuđina,

nek’ me zaklopi tvoje sveto tlo,

da mi se duša u tebi odmori

                    .

Jer nisi ti tek međa ni ime,

ni crta tanka na karti od svijeta —

ti si mi molitva, pjesma i žena,

i prvi uzdah… i posljednja riječ

Pročitaj cijelu poeziju