(Juri Kaštelanu)

           .

Samo tebi svoja djela

U ruke predajem, tebi, skromnome,  tebi Velikome

                          .

Samo tebi, visoki jablane

                    .        

Samo tebi, zastavo srca

Koja negdje u zaleđu visoko vijori

I nikome se ne predaje

             .

Samo tebi, bijeli golube…

               .

Tebi koji nisko leti… i negdje

visoko pjevuši…

        .

o poljičkoj Cetini

Pročitaj cijelu poeziju

Ljeto u kolovozu

Čuju se cvrčci

Stršljen jede smokvu

Oko podneva je

Obalu ljubi val

Pročitaj cijelu poeziju

Pijesak vremena kroz prste nam curi

pomiješan sa zrnima suhoga zlata

i ništa takvom brzinom ne juri

k’o kazaljke njegovog pješčanog sata.

                      .

Mjeseci i dani, ljeta i jeseni

glavinjaju nekud kroz sudbine vrata

da bi čamili tužno u hladnoj sjeni

na dnu ponora pješčanog sata.

                  .

Pijesak nam vremena izmigolji tečno

i steže nam vješto prste oko vrata;

svega će nestat’ al’ kucat će vječno

nevidljive kazaljke pješčanoga sata.

           .

02.02,2015.g.

Pročitaj cijelu poeziju

Protupravno je oduzeta sloboda

– svoj danak uzela, tijelo strada.

                         .

U žiži – visokorizična trudnoća –

žarištem psihu kao grom pohara.

                         .

Tužiti sam mogla, ali javila se fobija-

zato sam slučaj, Gospodu prepustila.

                        .

Ne vrijedi se bosti s rogatima

-dug vrati, određena sudbina.

                          .

On poznaje klaustrofobiju vapaja –

podvlači račune, onako kako valja.

Pročitaj cijelu poeziju

Topla julska noć

Klupa na plaži u sjeni.

           ,

S rozeom u ruci

sjedaš na topli šljunak,

naslonjen glavom na moja koljena.

Dodajem ti čaše.

            .

Šum mora i klokot vina

izvode premijeru.

Mrsim ti kosu mjesečinom,

crtam nevidljive linije.

                .

Punim čašama nazdravljamo

ko zna kojoj godišnjici,

zadovoljni na starom mjestu.

                    .

Čudesna modrina drhti

od našeg kikotanja,

a vino lako isparava.

Spuštam se do tebe

da zajedno ćutimo.

Mjesec se smješka u oku. 

Pročitaj cijelu poeziju

Priča je osvojila 1. nagradu na natječaju Koprivničko – Križevačke županije “Koprivničke priče” 2026.

.

Postoje gradovi koji se pamte po onome što su htjeli biti i gradovi koji se pamte po onome što jesu. Koprivnica je oduvijek pripadala ovima drugima, a to je, doznat će Ivan Horvat mnogo kasnije, mnogo teži i mnogo rjeđi oblik dostojanstva.

Rodio se u ravnici koja ništa ne obećava i zato je vjerodostojna. Sa sjevera Drava, koja se ne vidi ali se osjeti u magli, s juga blago rame Bilogore, a između njih grad položen kao dlan otvoren prema nebu. Ujutro bi se s polja dizala para i stajala nad krovovima do devet sati, a onda bi se sve razbistrilo odjednom, kao da je netko obrisao staklo. Djeca su mislila da je tako svugdje. Tek kad odu, shvate da su odrasla u kraju koji svaki dan počinje nejasno pa se razbistri, i da su od toga nešto nasljedno naučila.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju