Ljudevita Gaja vidim kao situiranog mladog hrvatskog intelektualca (Krapina 1809 – Zagreb 1872), studenta na K.u.K. sveučilištima (Beč 1826; Pešta 1829-1831) u doba kad Europom vitlaju vihori romantičarskih eskapizama. Za razliku od prevladavajućeg dokonog, ponekad afektiranog i dekadentnog Weltschmerza, Gaja privlači magija nacionalnog mitosa. Ništa nova, rekao bih… nije li i renesansnom Zoraniću Sannazarova fiktivna rajska Arkadija bila samo koprena kojom je, u šurovanju s “vilom Hrvaticom“, prikrivao sasvim konkretan program očuvanja ugroženog hrvatskog nacionalnog bića. To mi priziva i tužan spomen na povijesna razdoblja kada se sva Hrvatska mogla sagledati s vrha Zagrebačke katedrale ili kad je bivala svedena na manje od trećine svojih povijesnih granica, objedinjena riječima reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatie: ostatci ostataka nekoć velikoga i slavnoga Kraljevstva Hrvatskoga.

Ono po čemu Gaj jest bio jedinstven je kulturno-politički preporod kojim je u desetak godina (1835 – 1848) zauvijek promijenio lice Hrvatske: (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Unosite nemir u pore,
i remetite algoritme..

Namjerno zastrašujete nacije,
– širenjem masovne histerije..

Secirate izvore manipulacije,
narodu dozirate informacije..

Onda glumite nešto što niste,
dok rogove, aureolom krijete..

Prokazane, demonske utvare,
prikaze su izuzetno odvratne.

Krinke su pale, prevarantske,
a zašto nastavljate obmane?

Eliti se nečastivoga ne vjeruje,
frekvencije su širom otvorene.

Treće oko, zakazalo nije
-samo na istinu ukazuje.

Pročitaj cijelu poeziju

Pitaš me za ožiljke, nešto da ti dokažem svoju priču.

Pitaš me za ožiljke, kažeš da se ne vide na mom licu.

Pitaš me za ožiljke, za neke rane stare,

a oni na dnu srca tinjaju kao žar od cigare.

Pročitaj cijelu poeziju

Dođi mi noćas, dok mjesec bjelinom sja

Kapljica vina ostala je na usnama

Daljina u odsanjanom snu

Vraća zaboravljena sjećanja.

                      .

Dođi mi noćas, put do moga srca

Staza je preko mliječnog puta

Prođi kroz bjeličasta sječanja

Vrati se u naša sanjanja.

              .

Pogledaj opet u moje oči snene

Ljubavlju obojene

Čekam te sa vinom, kosom mirisnom

Prekrivena laganom svilom

Čekam te utonula u maštanja.

             .

Dođi mi noćas

Da imamo sanjani san

Svijet da bude bajka

San neka bude java.

             .

Čekam te,  sa  daleke obale

sa bjeličastog mliječnog puta

Sa vinom u ispruženim rukama

Toplinom u njedrima

Rumenom ljubavlju u grudima.

                   .

Dođi mi noćas, potraži me kao nekad

Iskre zaljubljenosti biće ti znaci

Kuda da kreneš, nego putem sjećanja

Ne zaboravi,  staza preko mliječnog puta

Ostvaruje nadanja.

Pročitaj cijelu poeziju

U čast Stanka Vraza

             .

Volim te kao zemlju i kao ženu,

jednim srcem, jednom boli

U tvome imenu mirišu polja,

u tvom pogledu nebo me zove

                .

Kad te izgubim — gubim i sebe,

kad te sanjam — sanjam dom

Ti si mi kruh i rana zajedno,

i pjesma što me drži živom

                    .

Tvoje su rijeke moje suze stare,

tvoje su šume moji snovi mladi,

kad mi svijet kaže da nemam kamo,

tvoj me  šapat u korijen vrati

              .

Ljubio sam te u kamenu i u kruhu,

u jeziku majke i tišini groba,

u svakom koraku koji me vodi

od tebe dalje — i natrag do doma

                      .

Ako me jednom umore daljine,

i tuđa sunca izgube sjaj,

vrati me, ljubavi, u tvoje ime,

u zemlju gdje počinje svaki „ja“

                        .

Jer nisi ti samo žena ni tlo,

ni zastava ni daleki glas —

ti si mi sudbina koja se voli

kao ljubav: bez pitanja i bez spasa

Pročitaj cijelu poeziju

Tiho, tiho, sve tiše,

Samoća u meni diše.

Jastuk mokar od suza,

Srce slomljeno od boli,

Plačem.

Pitam se :“Da li me još voli“?

                .

Vjetrić kao lahor kroz

Prozor uđe.

Dolepršaju i padnu na

Jastuk dvije latice crvene

Ruže.

Stavljam ih na dlan.

   .

Plačem.

Vjetru se povjeravam.

Vjetar kao ljubavnik stari,

Ljubi mi lice, grudi,

Mrsi kosu.

Vidim u vrtu na ružama rosu.

                 .

„Vjetre!, plače li to On,

Ili su to suze ostavljene žene?“

U ruci pismo rastanka.

Namrštio se vjetar, istrgnuo

Pismo i vinuo ga u zrak.

       .

A ja gledam u jastuk

Mokar od suza.

Na njemu dvije latice

Crvenih ruža.

          .

Autorica

Jagoda Sablić

17. 03. 2026.

Pročitaj cijelu poeziju