Pjesma je posvećena glazbeniku Dariju Darku Ciprijanu

.

Nikada nismo spremni za odlazak.

Još je u nama mnogo žara,

Nedorečenih pjesama

sjajnih zamisli

odlomljenih nota

žuđenog života.

           .

Sve je odjednom stalo.

Još čujem tvoj klavir kako svira.

Melodija se stapa u tugu

I plače zbog mukloga muka

Jer umro je

Virtuoz zvuka.

              .

Pođi, prijatelju.

Možda se sretnemo negdje

Na nebeskoj stazi.

Možda opet iza eona

Uz zvuke klavira

Začujem nebo kako svira..

                  .

Marija Juračić, 2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Sjedio je uz prozor dok je večer polako padala.

Nije govorio ništa, ali u njegovoj tišini bilo je više riječi nego u tisuću rečenica.

Srce mu je kucalo nemirno, kao da želi nešto reći, a ne zna kako.

„Zašto šutiš?“ upitala ga je.

On se nasmiješi.

„Jer ono što osjećam ne stane u riječi.“

I tada je shvatila —

neke se ljubavi ne govore,

one se nose.

Pročitaj cijelu poeziju

Neka vjetar osluškuje zidove,
neka prodre u svaku pukotinu.

Može ukrasti dim i riječi,
ali nikada neće dosegnuti jezgru leda i vatre.

Stvaram tišinu duboku poput oceana,
prostor ispod mora gdje vjetar ne puše.

Tamo, u oku oluje,
čuvam “Plesnu iskru”
– neviđenu, nečuvenu, nedodirljivu.

Vjetar može sve nositi,
ali ono što je najvažnije ostaje zapečaćeno u meni.

Nijedna usna se ne miče, nijedan dah ne izlazi.

Moja duša je tvrđava tihe svjetlosti.

Vjetar ostaje vani.

Ostajem ovdje.

Pročitaj cijelu poeziju

Budi tu

Na putu kroz vrijeme

strpljiva i svjesna prolaznosti

Kao stranac u noći

zagrli me svojim pogledom

putujući od stiha do stiha

Budi tu

Nemoj stati

zapjevaj, pošteno od srca, o dobrim danima

uhvati povoljan vjetar i napusti prozor

svog djetinjstva, kao ptica koja približava nebo

noseći svoju čežnju, kao neku sitnicu

Budi tu

Kad zamiriše sakupljeno lišće

u parku na drugoj strani ulice

a modrim kišama umiju se noći

pusti da te jesen zanjiše na rukama

obasjanu vodom

Budi tu

Kao tragač sreće

sačuvaj smijeh u mirisu svoga pogleda

Pročitaj cijelu poeziju

Truplo puno emocija,
ali davi me praznina..

Nikada iole cijenjena-
inicijativa bez pokrića.

Kao ustrijeljena vučica
-vidam rane bez ikoga.

U bivši brak razočarana-
ne puštam blizu lažljivca.

Njegova mi mržnja ne treba –
sama sam sebi neprijateljica.

Pročitaj cijelu poeziju

(Posvećeno Vesni Parun)
I.
Odavno se osjećam zarobljena
Poput ledene siluete
Pod vrelom kožom
Nemoćna se izvući
Osloboditi se te ljušture
Što noge mi sputava
Konopima nemoći .
.

Želim pobjeći iznutra
Vriskom pozdraviti novu sebe
Rođenu, preporođenu
U inat gnjevu
U inat srdžbi
Suzama okamenjenim
Danima neispunjenim
Noćima besanim .
.

Bježim od sebe
Jer nemoć snagu ište
Tuga osmijeh
Nedodir, dodir strasti
Baklju, da zapali vatru
Da se led otopi
Konopi spadnu
Da budem slobodna od sebe u sebi.
.

Gađali su me kamenjem
A ja sam kamen na grudi privijala.
Ostavljali bez ljubavi
A ja sam samo ljubav željela.
Sudbinu svoju sam sa pjesmom dijelila
Njoj se ispovijedala, njoj se jadala.
.

Gorak zalogaj sudbina mi je
Na stol podastrla .
Užeglo vino u čaše točila.
Učila sam od života
Prkosila sudbini…
Inatila sam se danima
Koji su me kidali od godina mojih.
Da. Prkosna sam bila!
Smrt sam izazivala
Varala ju, bježeći joj.
Skrivala sam sebe u sebi i od nje.
.

Samo me je pjesma upoznala
Samo je ona moju muku znala.
Izlijevala sam sebe u pjesme svoje
U noćima u kojim bi se i
Mjesec od tuge skrio
A zvijezde bi sa mnom zaplakale.
.

II.
Pokora je moja teška.
Ja jedem kruh od sedam kora
I dijelim ga sa pukom sirotinjskim
Dok licemjeri toplu juhu
Srebrnom žlicom srču .
.

I volim i mrzim istovremeno.
Ljubav se moja u gnjev pretvorila
U bijes…
Prijevara me je ranila
Kosti mi polomila…
Ali uzdižem se iz prkosa
Svako moje slovo vrišti za pravdom.
Poslanje je to moje
U svijetu nepravde, bogohuljenja,
U svijetu gladnih istine.
Ja nisam anđeo istine.
Ja sam demon u tijelu žene
I gorim bijesom, gledajući ulizice zemaljske,
Djecu prašinom ratova hranjenu
Gledajući krah čovjeka.
.

III.
I opet pjesme moje
Trpe mene u meni i mene u njima.
Opet stihovi vriju –lava užarena se slijeva
Iz utrobe i srca moga.
Gorim gnjevom…
Riječi izviru …
Čitajte, čitajte me, nesretni!
Čitajte me ubogi!
Možda vas utješe riječi pjesnikinje
Kojoj je život pokora bio!
Čitajte me i vi licemjeri
Neka vam moje pjesme kazna budu!
Razbudite se pospani od života!
U pjesmi nadu pronađite!
Razbudite ljubav, darujte ju…
Ja sam svjedok…
Da se bez ljubavi umire !
.

SUZANA MARIĆ, 21.11.2022.

Pročitaj cijelu poeziju