Magla oko mauzoleja,
naginje ka destrukciji.
.

Osluškujem čestice
nuklearnog oružja u –
svojem srčanom ritmu.
.

Gravitacija me tjera ka –
poniranju u psihoanalizu.
.

Na veliku žalost, bliskih,
dragih mi, ljudskih bića..
.

Moja je podsvijest iznimno
turobna, suicidalna i crna…
.

Ondje se ne skrivaju nježne;
note predludija, glas slavuja.

.

Snatrim detonaciju poremećaja-
ličnosti, depresije i anksioznosti.
.

PTSD svojevrsno upravlja mojim –
intelektualnim kapacitetom, voljom.
.

Usprkos kolapsima raznih
(ne)mogućih sentimenata.
.

Nadalje čuvam onaj sitni
– dio pobožne smjelosti…
.

Nekakve utješnosti, pronicljive te-
kreposne aure, izražene hijerarhije.
.

Tračak nade, kako će ipak-
makar jednom, biti ugodno.
.

A životarenje ostavljam po strani.
.

Takva grubost, vuče unazad,
poništava zalaganje za bolje.
.

Ne mogu ratovati protiv blijedih-
vjetrenjača, odvest će me u grob.
.

I to, uvelike, prije svoga vremena.

Pročitaj cijelu poeziju

Ostaje zbogom za zbogom
Jer ne mogu ostati više sa tobom
.

Posljednja nada odavno je uvela
Život si mi ti, draga, uzela
.

Ostavljam zadnje stvari koje volim
Jer ne mogu živjeti sa ovom boli
.

Duboko u sebi polako kopnim
Nestajem,odlazim tempom sporim
.

Vučem dim cigarete, razmišljam o tebi
O jednoj divnoj, gotičarskoj ženi
.

Bila si uz mene, bila si mi rame za plakanje
Moja duša, moje srce, moje nadanje
.

Posljednja oproštajna pjesma o tebi i meni
Ovaj boem, nestaje, umire, a tebi se srce ledi
.

Bog, sveci, vračevi i utvare
Gledaju kako tonem u svoje beznađe
.

Pomoći nema, tebe ni za lijeka
U dubini Hada netko me čeka
.

Opraštao sam sve, opraštam i tebi
Što me nema više u ovoj hladnoj sobi
.

Posljednji junak hrabro je pao
Ni za čim više nije mi žao
.

Moje posljednje vrijeme, posljednje svitanje
Posljednje disanje, posljednje vrištanje
.

Ulazim u bezdan, ulazim u san
Stoji Gavran, smion i pomalo tužan
.

Crna ruža na mojim grudima je znak
Pala je zavjesa, i poneki lutak
–

Stihova nema, nema pjesama, nema retka
Odlazim, a znam da sam grešan
.

Ne plači,  zatvori se i pomoli
Da duša moja ode ka svojoj slobodi

Pročitaj cijelu poeziju

Zastanem, kad ne mogu disati,

osjetim kako težina svijeta

iz mog srca će se podići…

(To je moja depresija.)

.

Zastanem, kad se misli zaustave,

kad nastupi prevladavanje

i ono, nadmoćno,

svaka interakcija koju sam imao…

(To je moja tjeskoba)

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Usamljena stara majka
sve je suze isplakala,
ne može si oprostiti
što je sina u rat dala.
.

Imala je samo njega,
svog jedinca, svoje sunce,
a sad joj ga oduzeše
i slomiše vrazi srce
.

Svakog trena pogledava
putem neba, putem Boga,
ne bi li se ukazao
osmijeh sina jedinoga.
.

Ali njega više nema
kol’ko god se srce slama,
njegov osmijeh još je samo
na starim fotografijama.
.

Neutješna majka sinu
svakog dana pali svijeće,
u dnu duše ipak svjesna
da se nikad vratit neće.
.

Nema lijeka ni utjehe
kad majka za sinom pati,
od svega joj osta samo
da ga po dobroti pamti.

Pročitaj cijelu poeziju

Odnesena nada u jedrima starog jedrenjaka
trag pravde curi kroz svjetlost u nebu
iskra je sišla na dno okeana
osvjetlila bol istine u njemu
Pogled prekriven morskom travom
kapci pod oklopom od školjke
dodiruje meki, nemirni pijesak
licem čistim kao latice cvijeta
ostala nada u jedrima starog jedrenjaka
plima podiže ženu
vjetar joj dade snagu
iz jedra starog jedrenjaka.
Obasja joj pogled svjetlosti sjaj
plamen sunca udahnu joj snagu
svježina modrog mora
razbistri rasprave u njenoj glavi
začula je pjesmu harfe i radosti poj
valovi se rodili novi
raščistili nepravdu i zlobu
sad jedrenjak stari mirno plovi
more je štiti, potopilo ono što je boli
zna u ljepši život je vodi
mirno more i jedrenjak koji lagano plovi

Pročitaj cijelu poeziju

Kada ljubav neiskrena
Izdajom svoju ljubav kazni,
Ostaju misli i riječi
Neizgovorene u memli i tišini
Od zore do mraka.
I
Sa neba se ljetna oluja
Otkine da izvida
Žive u grudima rane,
I protjera snove
U dimu odsanjane.
II
Gradskim ulicama
Zamjeni mjesta,
Na kućnim vratima

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju