Valentina Berić “Vjetar s Dinare”
Kome da kažem
kako me je umorila sjeta
pred očima u kojima se gasi svijeća
i tragično ostaje da živi nesposobnost
trenutka izazvanog željom trajanja.
.
Svaka je smrt prerana
a bol nepozvani gost
kad jesen prolije nedostajanje
i kad suncu zavežu zrake
pa hladnoća nastani krvne žile.
.
Svu noć zvijezde su padale
lomile prozore
da svijetlost zamre bez sna
dodir bez zagrljaja
kroz prste propušta kapi kiše.
.
Kad čovjek stigne sa mrakom
i probudi radost skrivenih puteva
snažna,ponekad svirepa istina
zamagli razum.
.
Emotivni rez ostavlja trag u kamenu
sa sjevera vjetar podiže huk
riječi gube smisao, a potrebne su snažne.
.
Bura otvara vrata koloseuma
neka se krivci kazne
utvrdi odgovornost
da rukom odškrine prozor
i ugasi tamu pred novo svitanje.
Rijad Arifović “Amputirana ljubav”
Nekad moderna djevojka
živi u slijepoj ulici
u koju rijetko navraća poštar
u kući od kamena
kao na slikama starih majstora
Njene pjesme
koje ispisuje na prozorskom staklu
kao glasovi mrtvih
putuju kroz vječnost
zavodeći ljude
Srce joj je teško
od samoće
koju je odabrala
misleći da se ništa ne događa slučajno
ali drugi to ne znaju
Ona šuti
Oni je ne pitaju
I tako
lutajući ulicama
ona skuplja odlutale misli
idući iz magle u maglu
Izbirljiva je
od hiljadu razgovora
učestvuje u jednom
i tiho napušta društvo
kao da u tijesnim cipelama
bježi od strahova
iz djetinjstva
Ponekad se čudi što starimo
zaklanjajući od kiše svoje sjećanje
na kasno proljetnje veče
koje je mirisalo na šeboj
i na jedan tajanstveni pogled
koji je preozbiljno shvatila
Godinama
ona čeka da telefon zazvoni
ali on šuti
ne zvoni ni kratko ni dugo
ni očajno ni muklo
Ali ona se ne žali
iz njene kuće ne čuje se
ni tuga ni laž
Čak i onda kad je zaboli
amputirana ljubav
odlazeći na počinak uz zvuke sa starog gramofona
ona šapuće
Čekaj, čekaj proljeće
Lorena Galeta “Podzemne vode”
Bezgranično užurbane metafore,
pretencioznošću (za)gospodare.
.
Had im se smije, vunu prede,
na kolovratu educirane zime.
.
Biser vjerodostojne elaboracije-
sveprisutan je nakit orijentacije.
.
Sluh mu prestravljenosti remete,
one neutanačene konsekvencije.
.
Ultimatume s lakoćom zapisuje-
opširno istražujući nove planove.
.
A tko cijeni kvalitetne pojedince,
utaborene na maligni teren igre?
.
Nije li i sam život, opće strukture
– proces iskorjenjivanja zablude?
Tea Pavlović “Hawe you seen this woman”
Da li ste vidjeli ovu ženu?
Zvuči poznato, ali asocijacija je puno…
.
„Have you seen this woman?” radni je naslov filma iz uvoda koji je nastao u hrvatsko-srpskoj koprodukciji još 2022. godine. Lako se može steći krivi dojam da je film, premijerno prikazan na 79. filmskom festivalu u Veneciji, pao u zaborav jer se o njemu nije toliko pričalo i pisalo kao o nekim drugim recentnim filmskim ostvarenjima i suradnjama, no o njegovoj vrijednosti najbolje svjedoče sama za sebe osvojena međunarodna priznanja i nagrade.
Suzana Marić “Samoća”
Samoća je tišina u noći,
glas koji šapće u praznom prostoru,
sjena koja prati svaki korak
i odjekuje u praznini.
.
Samoća je prazna stolica
u kutu sobe gdje nitko ne sjedi,
pogled kroz prozor u daljinu
očekujući siluetu na obzoru.
.
Samoća je zvuk koji nestaje
u vjetru koji puše kroz pusto polje,
osjećaj da si sam na svijetu
i da te nitko ne čuje.
Samoća je…
pustinjski cvijet koji cvjeta u noći
i nestaje s prvim zrakama sunca.
.
Samoća je trag u pijesku
kojeg valovi brišu, odnose u dubine,
šapat u oluji
koji nitko ne sluša.
.
Samoća je sjećanje na ono
što nikad nije bilo
i nada u ono
što možda nikad neće biti.
.
Suzana Marić
