Sve je bijelo, sve je bijelo
S neba perje doletjelo
Pa je tiho na zemlju palo
Travu meku zatrpalo.

Sve je bijelo, sve je bijelo
U bijelom je malo selo
Samo dimnjak crni dimi
Prkoseći bijeloj zimi.

Sve je bijelo, sve je bijelo
Sletjela mi je na čelo
Pahulja bijela, mala
I na čelu mi zaspala.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Uspavani glazbom večernje sonate

božuri su nijemo zatvarali lati,

a s bršljanom su se meke i podatne

naših vrelih žila preplitale vlati.

                      .

Dok si me požudnim gutljajima pila

tama nas je glatkom ovijala svilom;

od pogleda zvijezda brižno si me skrila

izvajanog tijela bijelom krinolinom.

                          .

U gluho su doba usnuli božuri

snijući još jedan san varljiv i sladak

dok s jutrom u cvjetnjak jave ne iscuri.

                          .

Samo jedan božur otvoren i gladak,

što ga mjesečina sjajnim prahom osu,

na drhtave lati skupljao je rosu.

Pročitaj cijelu poeziju

U njoj

je umro

njen

grad.

Isplakala ga,

ispovraćala,

pjesmu mu

dala.

       .

U njoj

je umro

i njen

planet,

eno

mu

duše,

u amanet.

  .

S  prozora

gleda

zvjezdan

kozmičak.

Dalek je,

mračan je,

taj gluhi

ptičak.

Pročitaj cijelu poeziju

Polica sa knjigama uz blok za skiciranje,

orbita stranih tela i prizori orlova,

kod problema letenja ptica proučavanje,

levorukog slikara sred ogledala slova.

                             .

Uz sfumato tehniku skiciranje modela,

rad s uljanim bojama, plave boje nijansa,

znanje anatomije za tajne ljudskog tela,

iluzija pokreta dok traje renesansa.

                       .

Plan pontonskih mostova Leonardovog uma,

gost sa Antaresa i tajne univerzuma,

neukrotiva mašta umetničke vizije.

                              .

Otklanjanje prozora za portret Sesilije,

poput večnih snegova nežnog krzna belina,

nepatvorena čednost kroz simbol hermelina.

Pročitaj cijelu poeziju

Jesen
prosipa lišće po trotoarima
igra se bojama
vraćajući vrijeme kada smo
uz muziku zaboravljenih svirača
odlazili zajedno u noć
E to su bili dani
od kojih je ostala
samo kap vina na stolu
jecaj vjetra na prozorima
pospani gosti
uvelo cvijeće na stolovima
i
tango slomljenih srca
za kraj
Ni ti ni ja
nismo znali da se vrijeme
igra sa nama
mladost je odlazila
ali se nije vraćala
samo tuga jeste
s vremena na vrijeme
da nas podsjeti
na neostvarene mogućnosti
Sa ruba svemira
gdje postoji skrivena tajna
pala je zijezda
i ja sam zaželio
da postanem vjetar
da budem tvoj dah
tvoja sjena
kestenoka moja
i da ti na kraju vremena
jedne kišne jeseni
šapnem na uho
Toliko vrijediš koliko daš

Pročitaj cijelu poeziju

U kancelariji naveliko razgovaramo o godišnjim odmorima. Moramo uskladiti termine. Gdje sam tu ja? Nemam društvo s kojim bih mogla otići na more. Već godinama ljetujem jedino s Davorom. Nikada nisam ni bila na moru sama, mislim na društvo, na prijateljicu. Razmišljam o tome, s kime bih mogla provesti desetak dana ljetovanja. Volim more, potreban mi je odmor. Imala sam previše napornih mjeseci: što na poslu, što zbog učenja, a što zbog stresova u privatnom životu. Odmor mi je neophodan, cijelo moje biće vrišti.

I tako, kolegica s grupe, lijepa, visoka crnka, draga i atraktivna Katja, predlaže mi da zajedno nekamo otiđemo na desetak dana. Radosno prihvaćam. Moj zadatak je pronalaženje hotelskog smještaja. Debelo kasnimo s rezervacijom, zvuči mi kao mission impossible.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju