U petak, 11. rujna 2026., u Starom gradu u Izložbenom salonu Muzeja Međimurja Čakovec, otvorena je izložba „Crni ciklus – iza vidljivoga“ dr. art. Dijane Nazor Čorda. Program je vodila Anamarija Horvat Šanti, voditeljica promidžbe i marketinga Muzeja Međimurja Čakovec. Izložbu je otvorila kustosica izložbe Marta Horvat, voditeljica likovnih zbirki. Otvorenje je glazbenim nastupom na tamburi uveličala Ela Šanti, učenica Umjetničke škole Miroslava Magdalenića Čakovec. Autorica izložbe se najljepše zahvalila ravnateljici Muzeja Maši Hrustek Sobočan i Stručnom savjetu na prihvaćanju izložbe, i svima koji su svojim dolaskom, podrškom i prisustvom uveličali predstavljanje ovog ciklusa. Ova izložba je posvećena idejnom začetniku infradArta, prof. emeritusu Vilku Žiljku.

Izložba predstavlja tridesetak infracrvenih slika, među kojima su neke javnosti predstavljene prvi put. Radovi su nastajali od 2012. do 2026. godine, u različitim kombinacijama tehnika i materijala – od akrila i pozlate na platnu do vune i gipsa.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Vrijeme je sudac

Sudi

Oprašta

Grli

Ljubi

Podsjeća na korijenje

I ne da zraka

Ubija nas

Suze nam nudi

Uspomene vraća

S tugama traje

Zorama budi

Koliko toga još ima

Što smo željeli

A nismo stigli

I nismo mogli

Svoji smo uvijek

Trajali

Živjeli

Glas ravnice bili

Nebu, Bogu se obećali

Rodili

Krstili

Molili

Koliko toga još ima

Što smo sanjali

A nismo stigli

I nismo mogli

        .

…podari, Bože, još malo

ovog zemaljskog raja

da dišemo ravnicom mira

da nam šušti žito

pjevaju zvonici

tambura svira…

            .

Usne Dunava čekamo

O vinu maštamo

Od ponora bježimo

Čekajući kraj

Prije bi to bila

Svjetlost

Milost

U zvucima zvonika

Titraju svijeće

Molitva

Bog

Raj

.

Koiko toga ima

Što smo željeli

A nismo stigli

I nismo mogli

Koliko ?

Koliko od toga

U suzama plovi

Koliko od toga

Naši su snovi

Pročitaj cijelu poeziju

Počinje tiho.
Zaboraviš miris trave poslije pljuska.
Pustiše ich da ti polome snove.
I lažu – to su bile samo igračke!
.

Pod nogama – suha zemlja, bez mirisa kiše.
Svjetlost dana? Obična satnica.
Sloboda se skuplja, godine te ne dotiču,
horizont prodaš za zadimljenu birtiju!

U čašu! Gdje se začinje uvijek isto –
tamo gdje nemiri divlje oluje prave!

                         .

Nema suza. Nemaš čime!
Samo trgni tu masku, popravi je na licu,
da onaj preživjeli u tebi… ne prepozna mrtvoga!

I klečiš! Na mračnom odru klečiš,
prestravljen od vlastitog, bezimenog lica!
Kupuješ spasenje lažnim osmjesima,
dok ti hiljadu maski, umjesto doma,
nude to hladno, prokleto utočište!

                          .

A ljubav u   proznim danima
Ljubav je bojno polje tišine!
Rov! Iskopan između povjerenja i izdaje!
.

Pogledaj se!
Klečiš nad odrom vlastite čistote!
Ti si i pokojnik! I grobar!
.

Razapet! Između onoga tko si mogao biti
i ove gomile maski koje nosiš!
Pa se nadaj… da nitko neće primijetiti…
Da ispod njih nema nikoga!

Pročitaj cijelu poeziju

Iz stare fotelje na kojoj doručkuješ

ručaš i večeraš, zadužuješ svoje sitne očice

da brzinom svjetlosti detektiraju

i najmanji tračak mogućeg dima,

preobražavaš se u Tifona ili Kampu današnjice,

pališ svoj oganj mržnje

spreman, možeš početi bljuvati vatru,

ispustiti svoj vulgaran stav, napokon

izbaciti sve one riječi uvrede kojih si pun,

začiniti sve nesvakidašnjom sočnom psovkom,

neprimjerenom provokacijom ili makar,

ako ti nije dan,

pokušati podmetnuti toksičnu gadariju koju će masa

popiti, uključiti se kao muhe na drek.

                       .

Kad se dovoljno zahukta pa pojavi se

ipak netko tko zna kako ti začepiti

ta pogana usta, ti se naravno, povlačiš

zavlačeći se sve dublje u svoj mračni svijet fotelje

postavši onaj od prije komentara

-mali, frustrirani beskičmenjak

koji nema ni ime

ni prezime

Pročitaj cijelu poeziju

Ugledam Stipu gore 

Na krovu i doviknem mu da se

Spusti i da mi kaže novost koju.

A on se okrene

I sa mnom pričati 

Ne želi,ima nešto

Što ga s one strane

Veseli.

Uzvikne glasno

Da mi bude jasno           

Raspoložen sada

Za priču nisam

Krilo me boli

U trbuhu mi kruli

A tamo dole

Vidim malo hrane

Taman da mi u kljun stane.

I zamahnuo je 

Krilima i pustio

Uzvik

Idem sutra na

Kamenjak

Tamo je svježiji

Zrak i plavetnilo

Svuda gdje ti oko

Seže,pa pratim i ribarske mreže.

Tamo mi u trbuhu 

Ne kruli i svi su

Već tamo za 

Mene Stipu čuli.

Dođi sutra tamo

Pa ćeko popričati

Više malo,a sad mi

Je samo do hrane

Stalo.

I samo se kratak

Uzvik čuo

Laku noć ti želim

Sutrašnjem danu

Se baš veselim.

Pročitaj cijelu poeziju

Naškurilo se nebo,

na more se jidi.

Beštimije i karge.

Lampaju gromovi,

pjene se vali.

Dišpetozni su i jalni,

ka i judi.

Pročitaj cijelu poeziju