Bila je to

soba s pogledom

u koju naišla je sreća,

udomljena

zbog pogleda i žeđi.

           .

Držali smo je čvrsto, u spojenim rukama,

primaknuti jedan drugome

u vrelini dana,

u besanim noćima

pokriveni vrućim šaptom riječi

vječnosti

jedine ljubavi.

         .

Na naš mali prozor često su

slijetale jutrom ptice

stvarajući notne cvrkute pod sjenom našeg

neukrotivog smijeha, baš kao i tada

iskrio je dan, topio šećerna zrnca zrakom,

obnažena sreća,

skupljala je dodire

            .

Zanijemila,

napola prekinula riječ tek

kada nešto je ušutkalo ptice

i pokucalo na prozor,

kada nesmotreno si pustio

kraj,

koji je ušavši, našu sobu sa pogledom

sreće

ispunio zatajenom

laži

Kamo sad sa rukama

praznim

što love nijemi dan

u sobi sa pogledom

na kraj?

Pročitaj cijelu poeziju

Gle, tašta se frizura raspada-
a borama ne pomaže šminka.

Duh joj je ružnjikava sramota
– nedolična za svih stoljeća..

Ne voli ju ni vlastita majka –
jer ta đavolica, glumi anđela.

No, prozrela sam što pokušava –
novac grabi, pa otima gramzljiva.

Takva je spljoštena zlobnica-
ništavnost sastruganih očaja.

Pročitaj cijelu poeziju

Skupljaju se čežnje

nadmašiti ponoćne urlike,

dok trag krvi plućima ostavlja

užurbano zapaljene cigarete

zagrizenih namjera

i napola sažvakanih žaljenja.

.

Okus sutrašnjice mi je izblijedio,

nakon što se potvrdile nevjerice

u promrmljalim kletvama,

posutim od strane ciganke.

.

–         Uzela je jedan tanjur goli

za izlaganje boli.

Gorčinom ga obojila

i sivi leptiri u njemu su zatreperili.

Sitne kapi boje se osušile

i s tanjura pale,

pod mojim nogama se smrvile…

.

Nestrpljivost je crni ogrtač nosila,

naboranog krzna,

očnjacima je grickala

moje pregažene cipele,

nezahvalne za novije…

Režala je na moje napuštene tabane,

u mojim izblijedjelim putovanjima…

.

Iako, put svoj nisam imao, nikada…

Pročitaj cijelu poeziju

Hrvatski zvončići – Izvor: https://hr.wikipedia.org/

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Na trgu se lampe pale same,
starac u srcu zadnju pjesmu gradi,
dok drvo nježno prislanja uz rame,
podno kipa kojeg sjeverac hladi.
.

No ruka mu teška, u zglobu utrnula,
od mraza koji kosti mu grize i lice,
pod gudalom škripi bolna tišina,
dok pucaju stare, umorne žice.
.

Zvuk koji je nekad krotio vjetar,
sad zamire tiho u hladnome zraku,
dok prolaznik žuran, ne dižući glave,
baci kovanicu u šešir u mraku.

.

Prazna je duša i popucale strune,
violini koja sad tugom gudi
dok starac u dlanove utrnule puše,
život mu zadnju notu nudi.
.

U zimskoj noći plače violina
potrganih žica sad u kutu stoji
a starac se smiješi s nebeskih visina
više ne mora sitniš da broji.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Oči  njene sretoh u treptaju zore

koji košmar noći sa čela mi briše

i svijetli mi pute od strasti što gore

na kojima bludni sni me ostaviše.

                            .

U nitima jutra oćutih joj usne

pa mi vratom klize drhtaji miline

i gone mi tijelom proplamsaje čulne

dižući me grešnog u slasne visine.

                       .

Njeni prsti poput jarkog sunca

razlijevahu lavu po mojim žilama

paleći lomaču ljepote sred srca

što prkosi studi i mračnim silama.

                    .

Valovi sutona doniješe mi grudi

nježne  što mi gnijezdo od naslade sviše,

u kojemu nađoh sve što žudnju budi

i iz kojeg nikud ja ne želim više.

         .

31.10.2013.g.

Pročitaj cijelu poeziju