Bila je jutarnja svjetlost kad ju je prvi put ugledao.

Nije znao njezino ime, ali znao je da će ga jednom izgovoriti kao molitvu.

Stajala je među ružama, a vjetar joj je dirao kosu kao da i sam želi biti bliže.

„Tko si ti?“ upitao je tiho.

Ona se nasmiješila.

„Netko tko prolazi.“

Ali on je znao — ona ne prolazi. Ona ostaje.

Od toga dana, svaki njegov korak vodio je prema vrtu.

Nisu govorili mnogo.

Nije bilo potrebe.

Pogledi su bili dovoljni.

Jednog dana donio joj je cvijet.

„Zašto baš ovaj?“ pitala je.

„Jer ne traži ništa, a daje sve.“

Pogledala ga je kao da razumije više nego što govori.

Njihova ljubav nije bila glasna.

Nije tražila obećanja.

Bila je tiha, ali snažna — kao svjetlost koja dolazi svako jutro bez pitanja.

Ali, kao i sve lijepo, došao je dan odlaska.

„Moram ići“, rekla je.

„Znam“, odgovorio je.

Nije je pokušao zadržati.

Jer prava ljubav ne veže — ona pušta.

Godinama kasnije, stajao je opet u vrtu.

Ruža koju joj je dao još je rasla.

I tada je shvatio:

ljubav koja je bila iskrena

nikada ne odlazi.

Ona samo mijenja oblik —

ali ostaje.

Pročitaj cijelu poeziju

U šapatu nevidljivog u jeziku tame

razgrćeš tihe pukotine kroz koje prolazi beskraj

i zacijeluješ ožiljke preko razdvojenog prostora

blizine koja pamti dodir svoje izgubljene mladosti

                 .

Bila si tajanstvena katedrala,

glasnici dubina koji nose poruke

iz tajanstvenih svjetova

tvoji su zvonici koji pjevaju vječnost

             .

Blijedog cvijeta što

na tamnom nebu cvjeta ljubavnica

pod zlaćane trepavice sna

mjesec je prosipao zadnje tragove sna

              .

Samo si tajnom pjevaču

među stabljikama trave vidljiva

rasla uz priče stada bijele tišine na nebu,

putnika što nose kišu na dlanovima

Pročitaj cijelu poeziju

Tiho, tiho, sve tiše,

Samoća u meni diše.

Jastuk mokar od suza,

Srce slomljeno od boli,

Plačem.

Pitam se :“Da li me još voli“?

           .

Vjetrić kao lahor kroz

Prozor uđe.

Dolepršaju i padnu na

Jastuk dvije latice crvene

Ruže.

Stavljam ih na dlan.

            .

Plačem.

Vjetru se povjeravam.

Vjetar kao ljubavnik stari,

Ljubi mi lice, grudi,

Mrsi kosu.

Vidim u vrtu na ružama rosu.

         .

„Vjetre!, plače li to On,

Ili su to suze ostavljene žene?“

U ruci pismo rastanka.

Namrštio se vjetar, istrgnuo

Pismo i vinuo ga u zrak.

           .

A ja gledam u jastuk

Mokar od suza.

Na njemu dvije latice

Crvenih ruža.

Pročitaj cijelu poeziju

metafizika tla

            .

tamo gdje si rođen

određeno je stupnjem

minutom i sekundom

geografskom širinom i dužinom

tu si rođen

tu si naučio govoriti

počeo disati

jesti s toga tla

piti vodu s toga izvora

grijati se pod suncem

na tome tlu

     .

atomi traženja

na rubnici svijeta

            .

metafizike tla

Pročitaj cijelu poeziju

Nisi sama u svojoj borbi,

uz tebe sam, trebaš to znati,

da ti pomognem da ti se

izgubljeni sjaj u očima vrati.

                       .

S tobom ću dijeliti dobro i zlo,

biti tvoj oslonac kad god ti je to potrebno,

ako treba, i suzu ću s tobom pustiti,

ne moram ni riječ izustiti.

               .

Zagrliti ću te onako od srca,

da osjetiš svjetlost života,

da ti pružim nadu i da shvatiš,

da i za tebe postoji ona prava ljepota.

                         .

Ne želim ti davati lažna obećanja,

da bolje će biti jer možda i neće,

ali biti ću uz tebe kad ti najteže bude,

i ublažiti ti bol da te manje peče.

                       .

Srcem ću svojim dotaknuti tvoje,

da ti bar malo zacijelim rane,

i pokušati ću pogledom svojim,

utješiti tvoje oči uplakane.

                    .

Znam da te život mazio nije,

i da te često znala zatočiti tama,

ali tu sam sada ja uz tebe,

jer ne moraš kroz sve prolaziti sama.

.

Povjeri mi se, slobodno i bez straha,

sve što kažeš ostaje među nama,

olakšaj si dušu i jedno znaj,

bez obzira na sve, ti si uvijek dama!

Pročitaj cijelu poeziju

Ima jedna žena crna

ima jedna suknja plava

s pokretom ko u srna

s očima ko da spava.

            Jedna žena tek stvorena

            pa mu srce svo ozebe

            a ne sluti da je njena

            riječ nož što srce grebe.

Ima djevojka na balu

gle, dok glazba sneno svira

nije htjela da sandalu

izuje i dragog bira.

            Ostala je sjedit sama

            na zid lako naslonjena

dok su momci jer je dama

čuvali se oka njena.

A ono je nebom išlo

i tražilo lik viteza

sve dok tužno nije sišlo

da ga uhvatila jeza.

            Dugo joj je gledo ruke

            i proklinjo sudbu kletu

            što ga bacila na muke

            da zavoli gospu svetu.

Karneval je vrhom bio

svi su stali jurit ludo

i on je tad po nju htio

pa je molio za čudo.

                        I skupivši hrabrost krene

                        zidu gdje je ona bila

                        al umjesto lijepe žene

                        na kamenu osta svila.

On se saže i poljubi

strasno otaj rubac sveti

te skoči ko da ga hitne

njezin glas što snom proleti.

                        A taj dopro mu do uha

                        i predjela plačne duše

                        da mu kaže kako duha

                        njenog lik ga pomno sluša.

Ima jedna žena mila

koju pjesnik srcem drži

plava svila

u ludnici mozak prži.

Pročitaj cijelu poeziju