Nijedno plavo svjetlo ne bljesne kroz šikaru bora,
samo sojkino oko, oštro, obasjava sve.
Njezin krik nije pozdrav, to je alarm,
prijeki sud za onoga koji se prišuljao kroz paprat.
.

Visoko iznad, jastreb nepomično siječe zrak,
on je sjenka bez glasa, oštrica u pripravnosti.
U starom deblu, djetlić kuca ritam sudbine,
otkriva skrivene, traži one koji se boje.
.

Dok gore straža bdije, dolje se lisica stapa s tlom,
nevidljivi dah koji mjeri svaki šum.
Divlja svinja u gustišu prevrće vlažnu zemlju,
razbija tišinu tamo gdje se mrak i korijenje grle.
.

Na tlu, mrav, hladan i precizan,
izvršava zakon na vlažnoj mahovini.
Ne pita za razloge, ne poznaje milost,
čisti teritorij od trulih crva i palih krila.
.

Vojska bez imena, država bez sebe,
šumski red je neumoljiv, utopljen u miris borovine i krvi.
Ovdje nema sažaljenja, samo funkcija i instinkt,
gdje pjesma prirode zvuči kao resko upozorenje.
.

Policija teritorija održava ravnotežu u svakoj sjenki,
na kraju je život – ali na početku smrt.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Titrajući cjelov

stasale

dozrele raskoši

slasnog nektara

probudio

sve okusne pupoljke

pa traže

još

Pročitaj cijelu poeziju

Uz muziku sa starih ploča

zaspao sam u tvojoj kosi

na pragu jeseni

daleko od zavičaja

u nepoznatom gradu

Mjesec je izveo zvijezde u šetnju

hor cigana

poklonio im je serenadu

a ja sam sanjao

da otvaram vrata

dalekom putniku

koji priča

kako je jedne jeseni

ispod samotnih oblaka

lovio stepskog vuka

i tako krao svoje vrijeme

Još uvek sam tu

možda se plašim

da se probudim

da ne dosanjam svatove

koji panonskim ravninama

kao krijesnice lete

možda se plašim

da mi se osmijeh ne vrati

i da neću znati

na nebu prepoznati boje ljubavi

možda se plašim

da ću zaboraviti da sanjam

i u snovima i na javi

Pročitaj cijelu poeziju

Moćna, emotivna individua,
inteligentna i vrlo intuitivna.
.
Takva je moja drugorođena:
Melissa, u znaku Škorpiona.
.
Lozu je nježnošću ozdravila-
majčinski instinkt, probudila.
.
Ponovno sam transformirana;
žarki Fenix, pobjeda iz pepela.
.
Nitko njoj nije konkurencija –
a zelene su oči, prava magija.

Pročitaj cijelu poeziju

Vapaj se ne čuje, vješto se krije

osluškuje svoje srce

zaćutala bura, pritajila se

poslije svega, sve što je raznijela

bistra osjećanja je ostavila.

Noć je otela iz pepela

nježno, slomljena krila pridržala

dok je nad njom u tišini bdjela istina

srce joj  snagom planine oporavila

na koži  opekotine zacijelila.

Kroz noć zvuk violine odjekuje

sada, bura hukom poručuje:

„Ostavi u juče ruševine, pogledaj,

strune nebeske i strune violine

noćas su se sjedinile.“

Pročitaj cijelu poeziju

Noćas ću spaliti sve svoje pjesme,

premda ih pisah brižno i dugo,

jer svaki put kad ih prelistam,

ćutim gorčinu i ništa drugo.

                       .

Svaka mi je kao teški kamen;

u svakoj mi dio duše grca.

U  njima su biljezi života moga,

na rubu ih suza iščupah iz srca.

                           .

Kroz stihove moje marširaju hrabro:

ljubavi i sreća, radosti i tuge,

otisci sa duše, proplamsaji snova,

potrošeni dani, strasne noći duge…

                          .

Kome danas treba prah života tuđeg…?

Nije li mu dosta i vlastite muke?

Stihove ću stoga da zapalim svoje,

i od svega krišom da operem ruke.

Pročitaj cijelu poeziju