Ugledam Stipu gore 

Na krovu i doviknem mu da se

Spusti i da mi kaže novost koju.

A on se okrene

I sa mnom pričati 

Ne želi,ima nešto

Što ga s one strane

Veseli.

Uzvikne glasno

Da mi bude jasno           

Raspoložen sada

Za priču nisam

Krilo me boli

U trbuhu mi kruli

A tamo dole

Vidim malo hrane

Taman da mi u kljun stane.

I zamahnuo je 

Krilima i pustio

Uzvik

Idem sutra na

Kamenjak

Tamo je svježiji

Zrak i plavetnilo

Svuda gdje ti oko

Seže,pa pratim i ribarske mreže.

Tamo mi u trbuhu 

Ne kruli i svi su

Već tamo za 

Mene Stipu čuli.

Dođi sutra tamo

Pa ćeko popričati

Više malo,a sad mi

Je samo do hrane

Stalo.

I samo se kratak

Uzvik čuo

Laku noć ti želim

Sutrašnjem danu

Se baš veselim.

Pročitaj cijelu poeziju

Naškurilo se nebo,

na more se jidi.

Beštimije i karge.

Lampaju gromovi,

pjene se vali.

Dišpetozni su i jalni,

ka i judi.

Pročitaj cijelu poeziju

Ovu pjesmu, kao u staroj sehari,
čuvam u svom srcu
i samo ponekad, dok uz svirku cigana
žalim za dobrim danima,
puštam je da odleti
do jedne ulice u malom gradu
na kojoj sam budan sanjao
kako sam jedne jeseni
ispod samotnih oblaka
lovio stepskog vuka
Teško je boriti se
sa vremenom na tom mjestu
tako krhkom i punom uspomena
koje me lome i ušutkuju
koje me varaju i kradu
unoseći nemir u moje srce
Sada kada me maska ljepote
definitivno prepušta provaliji usamljenosti
neuhvatljive uspomene,
koje kroz dušu prodiru u moje tijelo,
kao staro melanholično sunce
obasjavaju ljepotu minulih godina
Bježeći od tuge
lutam pokislim prostranstvima
izbjegavajući zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje sam učio napamet
Ponekad poželim
odreći se svojih pjesama
i svojih godina
pokajati se za sve neizgovorene riječi
prkositi sjećanjima
pustiti kiše da pjevaju umjesto mene
i pronaći dječaka u sebi

Pročitaj cijelu poeziju

Nisam na prodaju

Al’ uzeo bih što mi daju

Kao fol poštenje mi nema cijenu

Da mogu prodao bih i vlastitu sjenu

Poštenje je kao gumb na kaputu

Dok ideš izgubiš ga po putu

Možeš bez njega, nije to zrak

Poštenje vrijedi i kad najveći je mrak

Jer poštenje uvelo je cvijeće

Tko je pošten, izgleda, nema sreće

Očito samo dobre, naivne budale

U lončanicama kao cvijeće gaje ideale

Poštenje je, eto, karta za siromaštvo u jednom smjeru

I zato izgleda da je bolje

Kad nepoštenje nema ni granicu, ni mjeru.

Pročitaj cijelu poeziju

Sebe je voljeti neophodno,

a ne sebično ili arogantno.

                     .

Kormilo mi je preusmjereno-

a za miraz, zdravlje usuđeno.

                        .

Ne želim nijedno stvorenje muško-

zgadila mi se čak i sama pomisao.

                           .

Odista nije galantno, ponašanje ljigavo-

pakost, svakoga čini ogavnim, zluradno.

                              .

Sinergijom se ustupilo, samoći mjesto,

pa u svojoj stvarnosti, uživam počesto.

Pročitaj cijelu poeziju

Pišite za “Diskurs”!

Pročitaj cijelu poeziju