Ženo…
Pokorna žena budi
Sagni glavu svoju
Uvij svoja ramena
Ponizno trnje gazi
Služi mu nijemo , bez riječi
Jer ti si samo žena…
Ta, on je glava kuće
Gospodar tvoj
Služi mu , vjerna budi
Jezik uvuci
Kuhaj, peri i peglaj
Rađaj djecu, othranjuj, uči
Žena je stvorena da služi i radi
Rob da bude mužu i kući
Kad šta ne valja progutaj , ćuti
Bolji će dani doći
Slušaj muža , služi mu vjerno
I tako život će proći
Gutati nepravde moraš
Omalovažavanja, poniženja
Tako je od pamtivjeka
Čovjek je beg
a žena mu sluga
Nevažno što ju uze
za životnoga druga…
To su riječi naših predaka
Očeva, majki , baka
Kako je ženi živjeti tako?
Dal joj je sudbina tak’a?
Ili?
Ženo…
Poslušaj glas unutar sebe
Ponosno glavu gore
Uspravi pognuta ramena
I ti si Božje stvorenje
Rođeno kao žena
I ti pravo na život imaš
Život dostojan življenja
Dosta je nepravdi više!
Dosta je poniženja !
Živi i radi
Praštaj i voli
Al živi život!
Živi!
Ak’ ti se pjeva pjevaj!
Ak’ ti se slika slikaj!
Ak’ ti se piše piši!
Imaj svoj hobi!
Ono što voliš
Ne daj se sputavati u svemu
Ne možeš uvijek ugađat drugima
Ne možeš uvijek ugađat njemu
Čovječe….
Pusti ju da živi
Život je jedan
Ako ju volis imalo
Ako ti je bar malo stalo
Podrška budi joj u svemu
Kao i ona tebi
Oslonac čvrst joj budi
Nježno ju privuci sebi
Šapni joj da ju voliš
Da voliš hobije njene
Pa makar i da slažeš malo
Pravi se da ti je stalo
Zamisli da pati kćerka tvoja
Sestra ti ili mati
Ostavi ona shvatanja stara
Ljubav ljubavlju uzvrati
Poštovanje poštovanjem
Poslušaj glas unutar sebe
Taj glas donosi spas
Za oboje vas
.
Luca Mamić , 16.03.2024.

Pročitaj cijelu poeziju

Isar još šuti, srebrn i dubok,
dok svijet spava svoj tok umotan u maglu.
Ali u korijenju, duboko u tlu,
budi se čežnja u ranom snu.
.
Priroda diše, i uzdiše tiho,
kroz staro se granje probija snaga.
To je drhtaj, taj prodor ka svjetlu,
što kida led u jutarnjem pletu.
Proljeće nije tek datum u nizu,
u mojim je prstima, sasvim blizu.
Prije nego pupoljak na obali sine,
moja je paleta dio te tišine.
.
Osjećam smaragd, zlato i plavet,
prije prve rose, kao tihu utvaru.
Jer poezija je srce što skriveno bije,
i boju nade na obalu lije.
.
Spomenka Krebs-München, Svjetski dan poezije

Pročitaj cijelu poeziju

Grad je bio star, ali ne zbog godina — nego zbog tišina koje su se u njemu zadržavale.

U njemu su ljudi živjeli brzo, ali su uspomene hodale sporo.

Ana se vratila nakon deset godina.

Nitko je nije čekao.

Ali sve ju je prepoznalo.

Ulica kojom je nekada trčala bila je ista.

Prozor na kući još je gledao prema moru.

Čak je i klupa, na kojoj su sjedili, ostala na svom mjestu.

Samo njega nije bilo.

Sjedne.

Ruke joj dodirnu drvo koje je pamtilo više nego ona.

„Zašto se vraćamo?“ šapne.

Vjetar ne odgovori — ali donese miris prošlosti.

Sjeti se dana kad su rekli da će ostati zauvijek.

Zauvijek je trajalo kratko.

On je otišao prvi.

Ona kasnije.

Ali uspomena nije otišla nikada.

Ustane.

Grad nije bio isti — ali nije bio ni stran.

Jer neka mjesta ne pripadaju vremenu.

Ona pripadaju nama.

I dok je odlazila, shvatila je:

ne vraćamo se mjestima —

vraćamo se sebi.

Pročitaj cijelu poeziju

Gospodine, stojim pred Tobom ogoljene duše, umorna od lutanja;operi me svojom krvlju, Isuse
u ovoj tišini moje srce vapi: operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Moje su ruke prljave od zemaljske prašine i sitnih izdaja ljubavi;
pogledaj moju slabost i snagom svojega križa operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Ne tražim opravdanja, jer Ti poznaješ svaku moju misao prije nego nastane;
dok u suzama tražim Tvoje lice, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Neka ta sveta rijeka poteče kroz pukotine moga bića i iscijeli stare rane;
da budem bjelja od snijega pod Tvojim pogledom, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Kad nastupi mrak i neprijatelj podsjeti na moje padove, ja se sklanjam u Tebe;
svjesna da si Ti moj jedini zaklon, ponavljam: operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Želim hodati u svjetlosti, slobodna od okova koji me vuku k dnu;
dok Ti predajem svoju volju i cijeli svoj život, operi me krvlju svojom, Isuse.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1QLfu7Z09WBqh6_yv9zEjVefS8sK29z9m/view?usp=sharing

Pročitaj cijelu poeziju

U srijedu, 25. ožujka 2026., u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu otvorena je izložba „Svjetlosne pisanice s otiskom baštine“ dr. art. Dijane Nazor Čorda iz Zagreba. Izložba je realizirana uz potporu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Berlinu i Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Veleposlanik Republike Hrvatske u Berlinu, Gordan Bakota, otvorio je izložbu te u svom obraćanju istaknuo povezanost hrvatske kulturne baštine i najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, koji je duboko ukorijenjen u identitet hrvatskog naroda. Uzvanike je pozdravila diplomatkinja Marina Perković te predstavila umjetnički i pedagoški rad Nazor Čorde. O izložbi, njezinu nastanku i umjetničkim ciklusima govorila je autorica uz citate tekstova likovnih kritičarki i povjesničarki umjetnosti Branke Hlevnjak i Ivane Drožđek iz bogatog kataloga izložbe.

Izložba se može pogledati do 10. travnja 2026. u prostorijama veleposlanstva.

Pročitaj cijelu poeziju