Milan Drašković “Zarobljenica vetra”
Tajno iščekivanje u noći karnevala,
sa nebeskoga svoda grimizna mesečina,
ove večeri, vladarko, kao da si znala –
imaginarnih snova postaješ heroina.
.
Pre proletnje omame i nežnih uspomena,
tvoja čudna odluka sliči igranju s vatrom –
pri začaranoj noći u Kuli van vremena,
u ponoćni sat imaš sudbinski susret s Vetrom.
.
Tvoj odlazak znači i kraj karnevalskog plesa.
Dok noć sporo traje i dok zora ne zarudi,
Vetrov uzavreli dah miluje tvoje grudi.
.
Vešto razodenuta, bez pomisli na sutra,
posve si zbunjena, a nestašna igra Vetra
kao da poručuje: ,,Predaj se, prinčipesa!”
Petar Šitum “Krilima huče nad sjenom i prazninom”
Petru Merćepu
.
Tvoj je cvrkut – opereta olovna,
i lice – grom što zagrmi u tišini.
Ptico od perja što šumi nad prazninom,
krilima mrtvoga sunca razdireš zrak.
.
I uzdižeš se poviše oblaka,
sjaj krošnje titra nad sivim kamenom radobilja,
vjetar nosi šaptove tvoje jesenske topole,
dok se tvoje ja treperi u vlastitom odjeku.
.
Lišće trepti pred tvojim očima poput kamena u vodi,
nemir titra krošnjom tvoga daha,
sokol u grudima grmi kroz vlastitu tišinu,
i bijes tvoj huči kao oluja što se boji vlastitog vjetra.
.
Riječi ti lebde poput staklenih tornjeva u magli,
misli odjekuju vlastitim šaptom,
svaka izjava sijeva poput zlata u ogledalu od dima,
i glas tvoj tutnji – veličanstven, a šuplji u svojoj moći.
Suzana Marić “Stol za dvoje”
Između njih je odsjaj svijeće
I napola prazne čaše vina
Na stolu umire ubrano cvijeće
U uglu tiho jeca violina.
.
Pružene ruke nedodir grije
Pogled se gubi u lelujavom plamu
Kao da ništa stvarno nije
Kao da se dan ne pretvara u tamu.
.
Zamiru riječi, misli tek rođene
Utapaju se u suzi, gorkom vinu
Nevidljivom niti ko da su vođene
Pa nestaju u ponor- duše prazninu.
.
I dalje tugaljivo jeca violina
Pokraj praznog stola za dvoje
Posvuda je neka bolna praznina
Od ove noći ONI ne postoje.
.
Svatko sad svojim putem luta
Bol ih prati kao crna sjena
Okreću se, traže trag pokraj puta
Ali sve je samo bolna uspomena.
SUZANA MARIĆ
Jagoda Sablić “Zaspala je jedna nota”
Zaspala je jedna nota.
Zaspala je ljubav naša.
U nijemosti dana,
Tišina je srcu zatvorila
Vrata.
.
Daleko su staze Sunca.
Izmaglica dušu slama.
Na klaviru ostavljena
Partitura, jedna pjesma
Stara.
.
Zaspala je jedna nota.
Ne čuje se njezin takt.
Zaspala je ljubav naša,
Utonulo sve u san.
.
Probuditi ću usnulu notu.
Na notnom podiju
Zaplesati će ples.
Nositi će je modri vali,
Nositi će je plima
Ljubavi.
.
Plesati će dvije
Zaljubljene note.
Nizati se nove pjesme,
Ljiljana Jelaska “Život dostojan življenja”
Bezobrazluk, rumenih obraza,
viri iz crne torbe požude.
Brzopletost se sapliće o grane zle sudbine,
u beznadnoj nadi da će joj uspjeti umaći.
Strah se busa u bijedna prsa
pred grmljavinom prijetnje.
Laž se smije, zavodnica stara,
u lice povjerenja, naivnog sanjara.
Zloba navlači krinku vrijednu svakog divljenja.
Što to ne da životu da bude dostojan življenja?
