Koliko je glasna tišina naših misli

Pod noktima jeseni

             .

Kada ćutiš

Kada ćutim

     .

Koliko nam je ostalo bliskosti

U sobi bez zida

Na zidu bez slika

Na slikama koje smo pojeli

U razmeni nežnosti

Verujući nekom davno izgubljenom proleću

               .

Koliko je u nama još ljubavi ostalo

Kada suza krene

A mi sami u gomili

Siti daljina

        .

Koliko još tišine

U krvotoku

Nama žednim

Pročitaj cijelu poeziju

Kao jabuke

dozrijevaju mi uspomene

na policama sjećanja

prelažem ih

tražeći komadiće osjećanja

koja su se desila nekad

i želim da mi ponovo dođu

da napišem pjesmu o njima

koristeći tajanstvene riječi

ukradene iz priča staraca

koji na trgu ptica

čekaju jos jednu jesen

Moje su pjesme samo moji snovi

koji dok nebo spava

okupani kišama

slobodno lete

do posljednje stanice

da isprate ljeto

Prebiram po njima kao po pijesku

tražeći školjke

u kojima je zarobljen

vrisak

jedne mladosti

Pročitaj cijelu poeziju

GOVORNIK

Govorio je satima
o tuđoj gladi.
Srećom, ručak
nije zakasnio.

          –

ČOVJEK I FUNKCIJA

Čovjek je bio malen.
Funkcija velika.
Kad je funkcija otišla,
ostala je mjera.
.

BIROKRAT

Tražio je dokaz
da postojim.
Račun koji mi je poslao
nije mu bio dovoljan.
.

KRITIČAR

Tuđe je mane
vidio izdaleka.
Pred vlastitima
bio je kratkovidan.
.

KARAKTER

Karakter mu je bio čvrst:
savijao se
samo prema položaju.

Pročitaj cijelu poeziju

Tko smo ti i ja,

tko si bila,

i tko još uvijek jesi ti?

Tko sam, i tko ću ikad biti ja?

Jesmo li cvijet na raskršću vjetrova,

ili tišina koja se između ptice i zvijezda svila?

Misao zemlje koja nikad

ne prestaje disati,

srce svijeta što lupa ispod lože plavetnila.

Rijeka što teče unatrag u sjećanju ptica

i pamti korake oblaka i zaboravlja vlastitu obalu

Zapisi naši kost su svijeta, obučeni u tišinu,

kao planina u magli

Ti si

pas koji luta šumom i gradom,

nosi riječi koje nitko ne smije zarobiti,

bez lanca, što grize granice, a njegova šutnja

svira stihove vjetra,

nosi sjenke svojih dana i pretvara ih u pjesme

koje nitko ne može ukrotiti.

                          .

Ja sam ptica što nosi riječi umjesto perja,

i lebdi nad tišinom,

i klizi kroz zrake svjetla,

ostavljajući trag svojih misli.

Ptica što pjeva stihove koje još

nitko nije čuo, a zemlja ih pamti.

Pročitaj cijelu poeziju

Šetam danas malo

Pulom i na vrhu kamena u fontani

Ugledam mog prijatelja Stipu.

Vidim nešto budno

Prati,i vidim i Ivu kako oko fontane hoda i pita se,gdje je voda.

                 .

Javim se Stipi i upitam ga

,,Što se radi Stipe,kako to da tu si u centru grada,a ne tamo na rivi?”

Stipe nešto ljut bio pa mi glasno odgovorio

“Ma ne sviđaju mi se tamo dole na rivi oni oblaci sivi,pa rekoh Ivi,ajmo malo prošetat gradom,možda usput nešto fino pronađemo da stavimo u kljun.

                          .

I tako smo do fontane došli,Ive je jako žedan bio,pa kad je vidio da vode u njoj nema kljun je nešto nakrivio,zadnjih je dana nervozan i baš je tako grozan,ne smiješ ga pitati ništa,ni savjet mu dati.

                                                      .

Mislim da mu se tu u Puli više ne sviđa,ima tamo dole u Drveniku Malom neku malu,kojoj svako toliko odleti i čini mi se da mu je do nje stalo.

Planira odselit se tamo, ja sam sretan radi toga,neka ide i na kraj svijeta ako ga tamo ljubav čeka.

Rekoh Stipi

‘Drago mi je da je malu našao,ajde Stipe uskoro će mlada doći pa ćemo se počastit i zaplesat sve do noći.

Moram poći,ručak spremat i malo popodne odrijemat,od onih sivih oblaka boli me glava.”

                    .

Dovikne mi Stipe

“Adio ragazza,stai mi bene,vidimo se za koji dan,odoh da još malo prošetam.”

Pročitaj cijelu poeziju

Pružaš ruke, na ples me pozivaš,
dok u meni vulkan vreli vrije.
Obrazi mi hoće prepuknuti,
o, kako me vrela ljubav grije!
.
Dok me vrtiš kao piruetu,
tvoj dah vreo osjećam na licu.
Šapućeš mi: “srno moja mala!”
Ah, miline u mom vrelom srcu!
.
Zaplesalo i drveće milo,
dok nas gleda pored naše rijeke.
Žar je plesni redom zahvatio
i ribice iz Save, poneke.
.
Zaplesaše čak i Savski vali,
mada vjetra nigdje na vidiku.
Zaplesao mjesec uz zvjezdice,
gledajući tu čarobnu sliku.
.
Sa nasipa gledaju nas milo
uz svjetiljku i noćni leptiri.
Zaplesaše u tom plesnom žaru,
sunce rano iz prikrajka viri.
.
Pomilova sunce ranu rosu
pa je uze u naručje zlatno.
Slikar presta slikati pejzaže,
pa zagrli svoje milo platno.
.
Mjesec pleše i dalje iz sjene,
dok ka nebu letimo nas dvoje.
Pozdravljamo ptičice u letu,
koje plešu grleć ptiće svoje.
.
Zaplesalo na livadi cvijeće
i sve redom što nas okružuje.
Mi plešemo, ne možemo stati,
žar ljubavi snažno nas miluje.
.
Luca Mamić, 11.10.2026.

Pročitaj cijelu poeziju