Kiša danas bome pljušti
Pod gumama voda šušti
Baka se u šetnju dala
Što ju čeka, nije znala.
.

Ulicom baka šeta
Sretna poput djeteta
Kiša pada, bome lije
A baka se samo smije.
.

Gaca ona po lokvici
U svilenoj haljinici
Djetinjstvo je sad prizvala
Ni trenutak nije stala.
.

Kako ovo baki prija
Sve je mlađa, veselija
Al kada je skočit htjela
Na guzu je treskom sjela.
.

Voda se je na nju slila,
Guzu svu joj namočila
Sada baka suze lije
Vesela baš više nije.
.

Voda se iz gaća cijedi
Kuku sramu, kuku bijedi
Treba sada selom proći
Mokre guze kući doći.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Draženu Petroviću

.

Zlatna kugla je zatvoreno sunce koje pristaje na dlan

i tvoje srce koje ne kuca nego odskače

kroz krug mjeseca uhvaćen u nisku granu zraka i bijeli roj lišća

uhvaćen u tišini visine

zaljevom lišća u kojem se zadržava vjetar

u vjetru koji se uspravi nad krošnjama i nestane

i visinom grane što postaju tihe i primaju zlatni kruh svjetlosti

                           .

Bio si bijela ptica koja nije znala za povratak,

mladi vjetar uhvaćen u oblik čovjeka

kao bijeli galeb izgubljen među zvijezdama i mlad mjesec uronjen u podne

                      .

planina prelomljena u svjetlu

staklo neba što se raspukne nad zemljom

oblak rasut u visini bez kraja

bijela prašina neba raznesena bez vjetra

                        .

Kao ptica koja ne spušta let ni pred noći

krilom što ne pamti umor nego zrak

i svjetlost zadržana na rubovima perja

u jutro rasuto po kostima visine

sunce je naučeno na njegovo prolaženje

                       .

Pod oblakom rasutim prije kiše otišao si

kao plamen ostavljen usred zraka

i bijela ptica slomljena u prolazu

pred sunce prekinuto u vlastitom usponu

Pročitaj cijelu poeziju

U dva dlana duša mi se skrila,
najtoplija ta dva dlana mila.
Ta dva dlana od posla hrapava,
najnježnije što me milovala.
.
Ta dva dlana sklopljena da mole,
što nada mnom bdjeli su do zore.
Što mi prvi lice dotakoše
i ljubav mi obilnu dadoše.
.
Držaše me kada sam padala,
nadu dali kad se ne nadala.
Brisali mi suze, dugo me grlili ,
ta dva dlana, duši tako mili…
.
Kad me život krši, lomi, bije,
u dlanove duša se sakrije.
Tamo ima tu sigurnu luku,
tu toplinu od najdražih ruku.
.
Moja duša u majci rođena
i ostat će baš za sva vremena…
I kad jednom život kaže stoj,
moja duša živjet će u njoj.

Pročitaj cijelu poeziju

Nakupljene teskobe žuta boja ludila,

strah od amputacije s okovanim rečima,

volja što ne popušta – za let imati krila –

duhovna putovanja žeđ u našim telima.

                          .

Biljno čudo pejzaža žuto k’o misterija,

silueta lopuže ružičasto staklena,

prijatelji-stubovi stihovi Albertija,

iskustvo sakaćenja – krv na telu jelena.

                               .

Drevni Okosaurus darodavac svetova,

princip univerzuma solsticij okretnica,

nadrealistički svet – Sunce boje otrova –

dah iza ogledala k’o vetar devojčica.

                           .

Dijegom opsednuta spram lutke-verenice,

slikati svoju stvarnost – kaleidoskop slika –

ljubav prema skrivenom sred gnezda lastavice,

apokaliptički haos kao poslednja slika.

Pročitaj cijelu poeziju

Klepetanje pod naponom oluje,
struje, ne mogu bezumne hulje.

.

Takve razgolićene fiks – ideje,
-srećom onesvijeste zapešće.
.

Naviklo na rigorozne ožiljke,
podsjećanje na prošle dane.
.

Kurtozano zaustavljanje krivnje,
odmalena nametnute, iscrpljuje.
.

A vidjet ćemo tko će puniti dosje,
a kome će izniknuti -crvene ruže.

Pročitaj cijelu poeziju

Crven, bijeli, plavi sjaj,
stig’o je trenutak taj,
na nogama je zemlja sva,
susjed za nas navija.

U Dallasu naša zastava,
duga preko sto metara,
pjeva se pjesma hrvatska,
pjeva se pjesma bratska.
.

Protivnik je danas jak
dvoboj neće biti lak,
Nek’ nas lome, nek’ nas ruše,
ne mogu nam uzet’ duše!
.

Da vidimo tko će jače,
od ponosa tko plakat će.
Sudbina se naša kroji,
Vatrenih se svijet boji!
.

Bodrimo naše Vatrene,
te dečke hrabre, stamene,
uz njih smo sada srcem svim
i usklikom poznatim.
.

Zapjevat će grla bratska:
IDEMO, HRVATSKA!

Pročitaj cijelu poeziju