Ankica Biskupović “Ono što ostane”
ONO ŠTO OSTANE
Na kraju života možda ćemo otkriti da nas nije određivalo ono što smo posjedovali — ni titule, ni kuće, ni priznanja. Preostat će nekoliko ljudi kojima smo bili dobri i nekoliko onih kojima nismo.
Za nama će ostati riječi koje smo izgovorili i one koje smo trebali izgovoriti, možda i stablo koje smo posadili, nečije sjećanje ili tek priča.
Upravo zato književnost tihih ljudskih sudbina ima trajnu vrijednost: ona vraća dostojanstvo životima koji nisu promijenili svijet, ali su nekome bili cijeli svijet.
Čovjek ne mora biti velik pred poviješću da bi njegova bol bila velika, niti slavan da bi njegova ljubav bila vrijedna pamćenja. Ne mora biti junak da bi njegov povratak, kajanje ili jedna zakašnjela riječ u sebi nosili čitavu ljudsku dramu.
Jer na kraju možda nije presudno koliko smo daleko stigli, nego postoji li još negdje svjetlo koje će se upaliti kada se vratimo.
I jesmo li imali dovoljno mudrosti vratiti se prije nego što se ugasi.
Suzana Marić “Iskonska ljubav”
Duboko, duboko negdje među oblacima
spava ona iskonska ljubav;
bez grijeha, tako čista, tako iskrena…
Tamo ju anđeli ispiru vodom života
iz zlatnog kaleža,
čiste ju od svakog truna prljavštine.
Ne daju joj da se ugasi,
ne daju joj da je svijet dotakne.
Ona tamo čeka,
kao srce koje još nije zaboravilo kucati.
.
Jer takva ljubav ne umire,
ona samo spava.
I kad se probudi,
probudit će i cijelu Zemlju.
.
Hoćemo li ju baštiniti?
Jesmo li mi iskreni nasljednici
te božanske ljepote?
Spomenka Krebs ” Pjesčani sat univerzuma”
Želim biti zrno prašine,
izgubljeno na kruni Keopsove piramide.
Sitna, nevidljiva čestica na Neptunu,
zaboravljena u ledu i vjetru,
pa da nijemo svjedočim prošlosti
i daleku budućnost predskazujem.
.
Želim da vrijeme kroz mene teče,
kao pijesak kroz pješčani sat svemira.
Neka mi vjekovi pričaju tajne,
o krvavim ratovima i krhkom miru,
o kraljevstvima koja niču i nestaju u prahu.
I letjet ću, nošena kosmičkim dahom,
kroz eone, kroz zvjezdanu tminu,
sve dok i sama ne postanem povijest.
.
Sve dok ne postanem – sama budućnost.
—– .
Die Sanduhr des Universums
.
Ich will ein Staubkorn sein,
verloren auf der Krone der Cheops-Pyramide.
Ein winziges, unsichtbares Teilchen auf dem Neptun,
vergessen im Eis und im Wind,
um stumm der Vergangenheit zu zeugen
und die ferne Zukunft vorauszusagen.
.
Ich will, dass die Zeit durch mich fließt,
wie Sand durch die Sanduhr des Universums.
Lass mir die Jahrhunderte ihre Geheimnisse erzählen,
von blutigen Kriegen und zerbrechlichem Frieden,
von Königreichen, die entstehen und im Staub vergehen.
Und ich werde fliegen, getragen vom kosmischen Hauch,
durch Äonen, durch die Sternenfinsternis,
bis ich selbst zur Geschichte werde.
.
Bis ich werde – die Zukunft selbst.
Petar Šitum “Pjesma velikome”
(Juri Kaštelanu)
.
Samo tebi svoja djela
U ruke predajem, tebi, skromnome, tebi Velikome
.
Samo tebi, visoki jablane
.
Samo tebi, zastavo srca
Koja negdje u zaleđu visoko vijori
I nikome se ne predaje
.
Samo tebi, bijeli golube…
.
Tebi koji nisko leti… i negdje
visoko pjevuši…
.
o poljičkoj Cetini
Zvonimir Nemet “Smokva”
Ljeto u kolovozu
Čuju se cvrčci
Stršljen jede smokvu
Oko podneva je
Obalu ljubi val
