U čast Stanka Vraza

             .

Volim te kao zemlju i kao ženu,

jednim srcem, jednom boli

U tvome imenu mirišu polja,

u tvom pogledu nebo me zove

                .

Kad te izgubim — gubim i sebe,

kad te sanjam — sanjam dom

Ti si mi kruh i rana zajedno,

i pjesma što me drži živom

                    .

Tvoje su rijeke moje suze stare,

tvoje su šume moji snovi mladi,

kad mi svijet kaže da nemam kamo,

tvoj me  šapat u korijen vrati

              .

Ljubio sam te u kamenu i u kruhu,

u jeziku majke i tišini groba,

u svakom koraku koji me vodi

od tebe dalje — i natrag do doma

                      .

Ako me jednom umore daljine,

i tuđa sunca izgube sjaj,

vrati me, ljubavi, u tvoje ime,

u zemlju gdje počinje svaki „ja“

                        .

Jer nisi ti samo žena ni tlo,

ni zastava ni daleki glas —

ti si mi sudbina koja se voli

kao ljubav: bez pitanja i bez spasa

Pročitaj cijelu poeziju

Tiho, tiho, sve tiše,

Samoća u meni diše.

Jastuk mokar od suza,

Srce slomljeno od boli,

Plačem.

Pitam se :“Da li me još voli“?

                .

Vjetrić kao lahor kroz

Prozor uđe.

Dolepršaju i padnu na

Jastuk dvije latice crvene

Ruže.

Stavljam ih na dlan.

   .

Plačem.

Vjetru se povjeravam.

Vjetar kao ljubavnik stari,

Ljubi mi lice, grudi,

Mrsi kosu.

Vidim u vrtu na ružama rosu.

                 .

„Vjetre!, plače li to On,

Ili su to suze ostavljene žene?“

U ruci pismo rastanka.

Namrštio se vjetar, istrgnuo

Pismo i vinuo ga u zrak.

       .

A ja gledam u jastuk

Mokar od suza.

Na njemu dvije latice

Crvenih ruža.

          .

Autorica

Jagoda Sablić

17. 03. 2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Nijedno plavo svjetlo ne bljesne kroz borovu šikaru,
samo sojkino oko, osvjetljavajući sve.
.

Njezin krik nije pozdrav – to je alarm,
sud za onoga koji se prišuljao.
.

Mali špijun, diktira odozgo,
skriven u sjeni, savršeno maskiran.
–

Na tlu: mrav, hladan i precizan,
provodi zakon u ritmu livade.
.

Ne traži razloge, ne poznaje milost,
oslobađa teritorij od parade crva.
.

Vojska bez imena, država bez “ja”,
šumski red je neumoljiv.
.

Ovdje nema sažaljenja, samo instinkt i funkcija,
priroda je pjesma puna upozoravajućih vibracija.
.

Šumska policija drži vagu spremnu:
Na kraju je život – na početku smrt.

Pročitaj cijelu poeziju

I. Čaša tjeskobe

U sjeni starih maslina, gdje mjesec blijedo sja,
Gospodin prigiba koljena, svu težinu svijeta zna.
Dok učenici drijemaju, On bdi u noći tišine,
„Oče, ako je moguće, neka me ova čaša mine.“
.

II. Predanje

“Neka i noćas bude volja Tvoja,
znam da će biti teška muka moja.
Ali strah je samo za zemaljske ljude,
Ti si uz mene, neka bude što bude!”
.

III. Samoća i napuštenost

Nigdje riječi utjehe, tek vjetar kroz lišće plače,
Bog za čovjeka trpi, krvavi znoj curi sve jače.
Prijatelji bliski usnuše, umor im svladao vid,
a On u smrtnoj borbi ruši grijeha zid.
.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

noć

kroz odškrinuti prozor

osjetih šapat

toplih zvukova harfe

pomalo nemirnih boja

ko’ da su note pisane

paunovim perom

 .

očaran 

potiho budim muze i molim

da otvore dušu i kažu

kako da skinem zlatnu prašinu

s leptirovih krila

i pretvorim je u nježan stih

 – samo za Nju

Pročitaj cijelu poeziju

Gazeći sunce koje tone

bez pomisli da griješe

neistomišljenika  se klone

 na ivici ponora gomila pleše.

           .

Sigurni u svoju istinu

bohteći od ponosa

Oklop na njima kao ježeve bodlje

ne može se priči bliže

spremni  čak i na oružje.

   .

Ne vide dalje od onog što im pogled pruža

uplašene, usamljene …

tužne u suštini svojoj,

takve nemoćne

ne mogu ni u svoje dubine da urone.

               .

Prepreke od predrasuda

 zatvorile im zemaljske i nebeske tajne

zamaglile na horizontu

 predivne sutone sjajne.

                    .

Možda da su okeanom velikim

 usudili se zaplivati i

pogledom u nebesko plavetnilo zaroniti

 široko, duboko iz duše se nasmiješiti…

                   .

Ne bi gradili zidove i bedeme

grudi punili kamenjem

gutajući svoje hvalospjeve nijeme

za osjećajem  veličine  tražili prošenjem.

                  .

Ne znaju… da proširiti će divljine

 ostajući sami u sred uzavrele pustinje

na poljima trnje će da niče

na koži ostat će opekotine.

               .

Ne znaju … da su na ivici ponora

držeći se za granu predrasuda

molim se da svanu nova jutra

gdje će biti čovjek čovjeku potpora.

                  .

Gdje neće biti oholosti i samoljublja

od isprepletenih grana predrasuda

već pjesma praštanja da nas okuplja.

kao ljubav čista dva  bijela labuda.

                      .

Neki novi svjet, neko ljepše sutra.

Pročitaj cijelu poeziju