Nisam na prodaju

Al’ uzeo bih što mi daju

Kao fol poštenje mi nema cijenu

Da mogu prodao bih i vlastitu sjenu

Poštenje je kao gumb na kaputu

Dok ideš izgubiš ga po putu

Možeš bez njega, nije to zrak

Poštenje vrijedi i kad najveći je mrak

Jer poštenje uvelo je cvijeće

Tko je pošten, izgleda, nema sreće

Očito samo dobre, naivne budale

U lončanicama kao cvijeće gaje ideale

Poštenje je, eto, karta za siromaštvo u jednom smjeru

I zato izgleda da je bolje

Kad nepoštenje nema ni granicu, ni mjeru.

Pročitaj cijelu poeziju

Sebe je voljeti neophodno,

a ne sebično ili arogantno.

                     .

Kormilo mi je preusmjereno-

a za miraz, zdravlje usuđeno.

                        .

Ne želim nijedno stvorenje muško-

zgadila mi se čak i sama pomisao.

                           .

Odista nije galantno, ponašanje ljigavo-

pakost, svakoga čini ogavnim, zluradno.

                              .

Sinergijom se ustupilo, samoći mjesto,

pa u svojoj stvarnosti, uživam počesto.

Pročitaj cijelu poeziju

Pišite za “Diskurs”!

Pročitaj cijelu poeziju

Sve češće navrati

kopa

grebe

struže utrobom

razmičući

čuvstva prošlosti

          .

U taktu daha

cijedi se ustajala nemoć,

nahrupilo,

nakupilo se

toliko toga

           .

Psujem vlastitu osjetljivost i sitničarenje srca

ništa me nije naučilo

ništa objektivno misli razlučilo

Isparam

u trošnosti

prošlosti

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam dolje u dolinu. Tamo dolje prolazi stado. Beskrajna struja tijela koja se slijepo kreću naprijed, korak po korak, vođena udobnošću i željom da se nikada ne ističu. Bilo bi tako lako sići dolje. Svrstati se u red. Zamijeniti vlastiti glas za jednolično blejanje mase.

U stadu nema sumnje. Nema usamljenosti, nema egzistencijalne boli ni pitanja koja me drže budnom noću. Ako izgubim sebe u njima, gubim i teret toga što moram biti svoja. To je najsigurniji put do lakog, ali beznačajnog života.

No dok stojim ovdje gore, na stjenovitoj litici, osjećam vjetar na svom licu. Moje srce kuca divlje, neposlušno i glasno. Da, put pojedinca je kamenit. On vodi kroz hladnoću izolacije i preko ponora nerazumijevanja. Ali ovdje gore, svaki udisaj pripada meni. Ovdje gore možda patim pod težinom svijeta, ali sam slobodna.

Okrećem leđa stadu. Ne biram lak život. Biram sebe.

Pročitaj cijelu poeziju

Ponekad, kad probude se vode

i zamiriše bagrem bijeli

pronađem staze što do srca vode

pređem liniju što noć od svjetla dijeli

Tišina, tišina me ispraća

I krenem, tako, putem

kojim se rijetko ide

slijedim tragove do

grada sjećanja

na putokazu tvoje ime piše

Tišina, tišina me ispraća

Na dlanu nosim usnulu zvijezdu

skrivam je od čuvara  vremena

začuđeno gledaju me ljudi

Tišina, tišina me ispraća

Pročitaj cijelu poeziju