Milan Janković “Prokockana vrijednost”

Odriješena usta polažem krivnji,

režući im pokrete

izgledom, poput pukotine,

otvorenih rubova,

otvorenih oštrica…

kojima primjenjuje se sila,

da rukama ih krvarim,

ostavljajući otiske

otiscima životnog vremena.

 .

Dojam prema naprijed gleda

prikucavanjem pogrešnih sudbina,

dovodeći oči nevine do zabluda.

I dok uznemirenost sazrijeva,

u srcu nemarno,

prsti sliježu svojim ramenima

i pale svaki osjet bijelih zglobova,

dopuštajući usnama nepotrebne razgovore,

stvarajući mnogo unutarnje boli.

.

U središtu srca nezasitnoga

ljubav me nosi okrutnim namjerama,

želeći da i prokockano,

krvlju iscuri iz sebičnih usana.

I dok jedu same sebe,

kao prokockanu vrijednost,

budu sve obljubljene žrtve.

 .

Tolika oštećenja su izgrađena

kroz svo vrijeme moga vremena,

kako bi se i duša srušila na savjest,

pokapajući me pod ruševinama

izgubljenih osjećaja boli…

Ili kako bih saznao pri kraju svog puta,

kako je prošlost uporno kucala,

u htijenju me pozdraviti

i svoju budućnost podijeliti…

 

 

 

Pročitaj cijelu poeziju

Suzana Marić “Uskrsni ponedjeljak”

U tišini jutro polako se budi,
nakon dana pobjede vječnog sjaja,
On nas sada bodri, vodi, sudi
i njegovom Kraljevstvu nema kraja.

.

Sjećamo se križa, njegovih pet rana
i žalosti Majke koja bolno pati,
molimo se Njemu svakoga dana,
Isus će naše grijehe oprati.

.

Poput putnika što za Emaus koračaju,
i mi Ga tražimo u riječi i hodu,
dok nam se srca polako otvaraju,
u Njemu nalazimo mir i slobodu.

.

“Ostani s nama, jer večer se sprema”,
molimo tiho dok srce nam gori,
veće blizine od Njegove nema,
On je ona snaga što život tvori.

.

U lomljenju kruha prepoznat se dade,
svaki je strah sada u Njemu izbrisan,
On nam je temelj vječne nade,
Uskrsli Gospodin, naš neugasli dan.
.

Svečano i tiho, u duši se gnijezdi,
taj dar što nam osta od praznoga groba,
On nam je svjetlo i put prema zvijezdi,
Pastir što čuva nas u svako doba.
.

Nek’ Njegov blagoslov na vas se spusti,
u miru i radosti Uskrsnog dana,
dok svaka sjena polako popusti,
izliječenih srca i svetih rana.
.

Nek’ vas On čuva na svakome putu,
i svjetlost Njegova nek’ u vama sja,
u svakom trenu i u svaku minutu,
blagoslov Njegov nek’ vas obasja.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Suzana Marić “Hosana, Kralju nebeski “

“Dostojan je Jaganjac koji biješe zaklan primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast i slavu i blagoslov!” (Otk 5, 12)
“Svet! Svet! Svet Gospodin Bog Sabaot! Puna su nebesa i zemlja Tvoje slave!” (Iz 6, 3)
————————————————
Na prijestolju od rajskoga stakla,
kojim se sjena smrti nije primakla,
u svjetlu što oči smrtnika ne znaju,
Kralj vječni blista u svojemu sjaju.
.

Pred Njegovim nogama kleči cijeli hor,
pred Njim se klanja kerubinski zbor,
dok šestokrili Serafi u svetome strahu,
Ime Mu kliču u svakome dahu.
.

Kao šum voda glas se prolama,
bježi pred Licem Njegovim tama.
“Svet!” – kroz beskraj silno odjekuje,
svako biće nebesko Sina štuje.
.

Vojska nebeska u bjelini blista,
slaveći Ime Isusa Krista.
Kliču svi anđeli, serafini, kerubini:
“Hosana, hosana, hosana u visini!”
.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Sretan Uskrs 2026.

Pisanice; Dijana Nazor Čorda

 

Svim svojim članovima i njihovim čitateljima

portal “Očaravanje” želi sretan Uskrs.

Pročitaj cijelu poeziju

Dino Špaleta “Haiku”

Bura na moru

Pleše svoj posljednji ples

Miris proljeća

Pročitaj cijelu poeziju

Milan Drašković “Emily Jane Bronte – Noć”

T H E     N I G H T

           .

The night is darkering round me,

The wild winds coldly blow;

But a tyrant spell has bound me,

And I cannot, cannot go.

The giant trees are bending

Their bare boughs weighed with snow;

The storm is fast descending,

And yet I cannot go.

Coulds beyond clouds above me,

Wastes beyond wastes below;

But nothing drear can move me

I will not, cannot go.

        .

N O Ć

  .

Noć sa svojom tamom obavija me,

divlji vetri hladnoću dovode;

no neka tiranska sila obuzdava me,

i ne mogu, ne mogu da odem.

Ogromna stabla gube na snazi

kad gole im grane optereti sneg leden;

oluja brzo nailazi,

a ja još ne mogu da odem.

Oblaci sa oblacima nadvisuju me,

pustoši ka pustošima vode;

no ništa od te tmuše da pokrene me

i nemam volje, ne mogu da odem.

                  .

S engleskog prepjevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts