Milan Drašković “Sonet za Lusi”
Vreme kada uslede nežni nastupi strasti,
objašnjeni potanko nalik su pripovesti,
tri leta kako raste divlja poput laneta,
na Suncu i na vodi prelep cvet ovog sveta.
.
Noći tople kad se koliba njena pohodi,
Mesec blagi zracima svojim verno me vodi,
ka dalekoj dolini tamo kud nema staza,
gde mila Lusi čeka devičanskog obraza.
.
Duž doline na konju praćem slatkim snovima,
ponad tamnog voćnjaka vetar na bregovima,
tad Mesec k’o zli znamen iza krova nestade,
.
konj iznenada stade i nestaše sve nade.
Ostaje sećanje kad neminovna smrt dođe –
više je neće biti, život njen brzo prođe.
Suzana Marić “Umiri se, more moje “
Oluje tutnje,
bodu more moje
vatrenim vilama
u rebra,
a ono uzmiće, propinje se; galopiraju valovi
u bjesomučnom trku.
.
Pjeni se modra griva,
lomeći se o stijene
vremenite urliću vjetrovi.
.
Umiri se, more moje…
Uzburkalo se je u tmini…
Dubine su se mutne uzdigle, ..
Zijeva ambis crni, vodeni, tražeći żrtve
u nemirnoj barci.
.
Jedro je rastrgano na jarbolu nade.
I galeb je u kriku odletio.
O, more moje…
Tutnjiš kroz mene
lomiš me, u pijesak, u prah me pretvaraš!
Suzana Marić
Lorena Vojtić “Ekstravagandno”
Volim mane,
koje ti drugi
zamjeraju.
.
Čekam te,
jer si vrijedan
tolikih peripetija.
27 nam
je godina…
.
Idealna smo
kombinacija.
.
Za raspad
i pobunu
sistema.
.
Grozomorno
koračamo –
ka ambisu.
.
Što je to
hodajuća
destrukcija?
.
U kompletu,
sabrani…
.
Ti i ja.