.

Lomio me život
šibale oluje.
Iscrpili tijelo
u očaj bacali.
Ali nikad nisu
duh moj polomili.
Dok sam uzdisala
pod okriljem noći.

Ispod svoda tame
Mjesec me pratio.
Pustopoljana majka mi je bila
krhotine ptica
bacale su meni.
Da poletim s njima
polomljena krila.

Žedna zemlja puca
biljke venu nježne.
Vapaj uspomena
drhte mi kroz njedra.
U nadi da sutra
bolje doći mora.
Pognutih ramena
čekam nova jutra.
.

Autor: Radojka Pavić Bubić

Pročitaj cijelu poeziju

U prolazu ugledah ekipu,a među njima

I mog prijatelja Stipu.

Šetkao je lagano

Uz ribarski brod

Budno pratio što se

Na i okolo broda

Dešava i dali se u

Mreže ulovila riba

Bijela ili plava.

Upitah Stipu tiho da

Ekipu njegovu

Ne prestrašim

,,Stipe,prijatelju dragi,šta se tu radi?

Kako to da si tu,a ne na Kamenjaku?

I gdje ti je sin Ive?”

Odgovori meni Stipe i makne se malo od ekipe

“Tu ti se ja pored ribarskog broda motam i svako toliko neku ribu

U kljun ubacim

Ovdje je sada više hrane nego na

Kamenjaku,tamo odem samo da uživam u svježem zraku.

A za Ivu me pitaš,zar ga ne vidiš tamo kako se oko one zgodne galebice mota?

Ive je već momak pravi i sad su mu cure u glavi.

Neka uživaju djeca

Koliko god mogu

A ja ću te sada

Ostaviti jer moram još koji đir oko broda napraviti.

Možda u kljun ubacim još koju ribu

Pa ću lakše spavat poći.

Nadam se da ćeš mi ubrzo opet doći.

“Hoću Stipe,prolazim ti tu svaki dan,

a tebi želim dobar tek i nek ti trbuh bude pun,moram poći kući,

ručak spremat treba,a i Ella maženje čeka.”

Stipe poleti prema brodu i začuh pozdrav

“Ci vediamo domani

Dobro mi budi i ostani”

Pročitaj cijelu poeziju

Proučavah te djetinje, prstima

crtajući ti tijelom od buđenja jutra

do mekoće noći,

uvijek zaštićena  tvojim zagrljajem.

                 .

U okviru tvoga lica,

još uvijek

žare tvoje oči pogledom zvijezda

iz kojih tako rado čitam,

jednako blag za sve slike ljubavi

gdje predana, u dahu poput sna,

živim kao zaklonjen ptić.

       .

Tvoje ruke, tako blizu, tako tople,

isprepliću naše strune života,

vitraži su to vremena usprkos kiša, oluja,

vjetra u zasjedi,

hod to je uspona i padova

zamah svjetla ili tek tračak jantarnog.

         .

Potpuno iste,

uvijek blizu,

isto tople.

Primaknuta tebi, obavijena

vezenim tkanjem poroznih godina,

daždi spoznaja

da baš sve sa tobom, sreća je,

dokad skupa smo u toj sjeni

milosnog

beskraja

Pročitaj cijelu poeziju

Bole me ramena

Mali ugao na crno-belim slikama

                    .

Bole me ruke od gline

Svaka nedelja u septembru

                  .

Bole me gradovi

Svaki hlorofil brezina lista

             .

Bole me velika slova

I mali pepeo u pepeljarama

                    .

Boli me tuga celog svemira

I јedna ulica bez imena

            .

U grudima

U grudima

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam u krošnje

jesenski prošarane.

Bogatstvo boja

sa sjetom u zraku

napušta zelenilo

od žute do rumenila.

                .

Breze se prve

predale odbrojavanju,

dok se platane

otimaju promjeni.

Miris opalog lišća

miješa se sa voćem

i budi pjesnike.

              .

Sa vinskim mušicama

domaćice ratuju

dok pune tegle.

Sve se usporava

osim vesele mašine.

Ona ne prekida

vožnju od jednog

do drugog domaćina.

              .

Još malo je dana

do dugih kiša

od kojih ni sunce

ne pronalazi sate.

Pročitaj cijelu poeziju

U trenucima kad smo sami,

kad smo najbliži tami,

kad nas bol svlada i baci na dno,

tek onda preživjeti naučimo.

                 .

Dok izgubljeni lutamo tražeći sebe,

u vrtlogu svog života,

puno puta ne obraćamo pažnju,

da pored nas proleti sva moguća ljepota.

                     .

Istina, život nas zaboli često,

najčešće ni ne znamo gdje nam je mjesto,

ali mjesto ćemo pronaći sami,

u trenutku kad okrenemo leđa tami.

                  .

Živjeti nije lako,ne,

treba preživjeti u najtežoj školi,

koliko jaki možemo biti,

saznamo tek kad smo slomljeni do boli.

                        .

Ponekad ne vjerujemo ni sami sebi,

izgubimo vjeru u druge ljude,

zanemarimo ono što je bitno,

umjesto da živimo, pa što bude-bude.

                  .

Najjači ljudi su oni ljudi,

koji prežive unatoč svim mukama,

koji ne odbacuju život svoj,

već ga grle i dušom i rukama.

               .

Svaki dan, svaki trenutak,

ima svoju posebnu čar,

iako je život najstroži učitelj

 svima nam je najljepši dar!

           .

Danijela Ćuk

Pročitaj cijelu poeziju