Tinu Ujeviću

           .

Mrklo je, podbulo nebo

Pod njim  se vjetar rasples’o

Čupa lišće i goli grane

Čerečeć’ stabla k’o kasap meso.

                     .

Otrgnut silom, sav u mraku

Leluja listak  nad mrtvom stazom

A kad se nađe s njezinim  razom

Čudna ga sila  zavrti u zraku.

                    .

Jaukne  nebo, obasja groblje

Uvelo tijelo vrtlozi spuste

U  rijetkom šljunku –  zape.

Stope ga s njime kapi guste

                 ,

Plastične ruže  društvo mu čine

Gdje kadulja  Nikina je rasla

U mrkloj noći, bez mjesečine

Slična je sudba još jednom zgasla.

Pročitaj cijelu poeziju

Surealizam ove misterije –
osnova je deprogramacije.

Mumifikacije opustošene-
zaseoke su lobotomizirale.

Volim šokantne crnine,
ne grozim se pomrčine.

I gotičke sam orijentacije –
usmjerena na mrkle dubine.

Fatalističko opredjeljenje-
u sebi nosi trn kataklizme.

Čak kada se čini da sam najbolje –
valjalo bi zagrebati ispod površine.

Nasmiješene vanjštine, duša vene
-katarzično zamirem bez cenzure.

Pročitaj cijelu poeziju

https://drive.google.com/file/d/1k-3ZqBzkMmiuIPYOQ7cwIJc8k2JInYLB/view

Pročitaj cijelu poeziju

Otpustiti moramo

Stvari koje bole

Koje sikću i bjesne

I rane nam sole

      .

Koje razdiru srce

I krila nam lome

Da ne možeš letjeti

Ni pjevati k tome

            .

Smatram da vrijeme je

Okrenuti list

Svjetlu se predati

Stišati bijes

                 .

Oprostiti uvrede

I otpustiti sve

Raširiti krila

za slobodan let.

            .

Letting Go

We must let go

Of those hurtful things,

That burn and hiss

And bite and sting

           .

That hurt the heart

And clip our wings,

Where we can’t fly

And we can’t sing

                .

I think it’s time

To turn the page,

Turn to the light

And quiet the rage

              .

Forgive the slights

We cannot change,

And spread our wings

To escape this cage

                 .

Jimmy Osborne

Pročitaj cijelu poeziju

Mogla je ostati kod kuće na suhom i slikati more boje grožđa, ili drijemati u fotelji, ili gledati neki crno bijeli film na trećem.
Mjesecima već sanja istu sliku potopljene luke, ali čim otvori oči luka nestane. Stalno započinje tu  sliku, ali nikako ne može pogoditi tu crnu mrtvog mora.

Dosađivanje u toploj kući trenutno joj se čini kao vrhunac dobre zabave, najbolji provod u usporedbi s mokrim kaputom i dugotrajnim hodanjem uz brijeg nepoznate ulice
Zgrada  mijenja veličinu i oblik do neprepoznatljivosti i sad se čudi jer takve nikada prije nije vidjela. Podigla je glavu, a zidovi su se dizali do neba i sad joj se činila poput nebodera.
Pogled joj se prilijepio za prozor na prvom katu. Kao da ispod spuštenih roleta u uskim prorezima žmirka slabašno svjetlo. Možda namjerno ostavljeno svjetlo, a možda je i netko promatra dok tako uporno hoda gore dolje s otvorenim kišobranom?
– Mogu ja to, jaka sam ja, mogu još satima izdržati na kiši. Imam mrak, imam toplu kišu, imam kišobran, imam zaklon. Ne trebam izgovore.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju