Nisi se vratio.
Prag je već pamtio
tuđa stopala,
a smokva više nije pitala more
gdje si.

Majka je čuvala kruh
i bijelu maramu nade.
Pod maslinom
čekala te do jeseni,
do Božića,
do tišine.

Poslije nije brojila dane,
nego zvona:
za rođenje,
za odlazak,
za ono posljednje.

Kad si se vratio,
more te prepoznalo,
kamen također.
Samo nje nije bilo.
Na prozoru je cvjetala
tuđa pelargonija,
a dijete učilo
prvu riječ ljubavi.

U ruci ključ,
u srcu kuća —
ni jedno više
nije pripadalo drugome.
Najdublje je prognan
onaj komu nema tko reći:
— Kasniš,
ali uđi.

Spustio si čelo na kamen.
Nisi plakao očima —
zaplakala su ramena,
ruke,
i tišina između riječi.

Ključ si ostavio
pod maslinom.
Ujutro je iz zemlje
niknula zelena grančica —
zemlja, more
ili ljubav
koja je napokon oprostila.

Masline su šumjele:
nije najteže ostati bez puta,
nego vratiti se
kad više nema ruke
da ti otvori vrata.

Pročitaj cijelu poeziju

Glas ti doplovi prvim strujanjem vjetra,

prigušen,

kratak poput daha,

napravi sitan rez sjećanjima

donoseći još uvijek,

poglavlja bez tvojih odgovora,

a toliko skupismo godina

          .

Sigurno vidiš,

opet su procvjetali irisi i perunike

i da, opet kasnim sa košnjom,

sve zbog onog samoniklog,

izgledom krhkog, plavog cvijeta

kojem dom je, u našem dvorištu

jedini uspravan, pozdravlja me,

iznikao za  moje kratkotrajne

dolaske i odlaske

            .

Melankolija

razdire tišinom praznog gnijezda,

osluškuje, proviruje

niti sama ne znam kada krene,

isprva tiha, suspregne dah,

a onda iz čista mira zamagli vjeđama,

zavijori težinom

neizrecivog

nedostajanja

Pročitaj cijelu poeziju

Ja sam pjevač divnog glasa

I još ljepšeg stasa

Bas, tenor ili bariton

Poznat mi je svaki ton

Ja i kad i pospano zijevam

Ustvari kao slavuj pjevam

Imam pune lagere

Kojekakve šlagere

Pjevam kao iz topa

Od klasike, rocka i popa

Pjevam pjesme svakojake

Domoljubne, ali i narodnjake

Mjesta nikad ne biram

Pjevam dok se tuširam

Pjevam na zahodskoj školjci

Pjevam u inat svakoj boljci

Pjevam nježno, pjevam grublje

Na pozornicu mi žene bacaju donje rublje

Pjevam i političarima za male svote

Često pjevam na njihove note

Pjevam za svačije uho

Pjevam danju i u noćno doba gluho

Pjevam pjesme vesele i tužne

Pjevam za lijepe i ružne

Široka mi pjevačka lepeza

Nema da me tko zbog pjevanja zeza

Pjevam gdje god stignem

I pjevat ću dokligod glas mogu da dignem.

Pročitaj cijelu poeziju

Danas, nakon posla 

Uz rivu se vozim i ugledam kako mirno uz more šeta galeb jedan mladi

Pogledam malo bolje i vidim da na Stipu mi sliči

Upitah ga tiho da se ne preplaši ,,Tko si ti,viđala te još nisam,a na Stipu si mi sličan?”

Ponosno mi kaže

,,Drago mi te upoznat,Stipe mi je tata,o tebi mi je već pričao priče,i da ste znanci stari koji su se na Kamenjaku upoznali.

Ja ti se Ive zovem,to mi je ime tata dao,rekao je da se tako jedan dobar čovjek koji ga je hranio tako zvao”

A što ti tu radiš,zašto sa Stipom na Kamenjaku ribu ne loviš,nego se prošetavaš ovuda gdje puno ljudi ima?

A Ive kaže,ponosan sav

“Ma ja sam ti više za gužvu i strku,još sam mlad pa me sve interesira i ne mogu si naći mira.

Ovdje na rivi volim biti,iz daljine gledati dizalice koje tamo još uvijek ponosno stoje,rado uz  brodove velike i male koje u luku uplove letim

Ponekad i na neki jarbol sletim

A tu puno ljudi ima i s njima se družim i u jelu im se pridružim.

Znaš još bi ja s tobom pričao,ali poći moram

Tata me Stipe tamo na Kamenjaku čeka

Možda se usput nađe i riba neka”

I raširio je svoja mlada krila

Poletio,za njim se vjetrić osjetio.

Pročitaj cijelu poeziju

Jesen
prosipa lišće po trotoarima
igra se bojama
vraćajući vrijeme kada smo
uz muziku zaboravljenih svirača
odlazili zajedno u noć
E to su bili dani
od kojih je ostala
samo kap vina na stolu
jecaj vjetra na prozorima
pospani gosti
uvelo cvijeće na stolovima
i
tango slomljenih srca
za kraj
Ni ti ni ja
nismo znali da se vrijeme
igra sa nama
mladost je odlazila
ali se nije vraćala
samo tuga jeste
s vremena na vrijeme
da nas podsjeti
na neostvarene mogućnosti
Sa ruba svemira
gdje postoji skrivena tajna
pala je zijezda
i ja sam zaželio
da postanem vjetar
da budem tvoj dah
tvoja sjena
kestenoka moja
i da ti na kraju vremena
jedne kišne jeseni
šapnem na uho
Toliko vrijediš koliko daš

.

Sumiko

Pročitaj cijelu poeziju

Osluškujem lucidni harakiri –

a mimika odskače po planini.

                   .

Nema lijeka, slabi su blokatori –

za košmare u paranoičnoj glavi.

                      .

U trenutku, mislim da ću umrijeti,

no moj me anđeo zagrli i poljubi..

                    .

Beba se privine, uz moje grudi,

prsni koš oživi, biće mi treperi..

                     .

Jedino su njihove, ručice blagosti

-ono što me diže, iz anksioznosti..

Pročitaj cijelu poeziju