Milan Drašković “Ursula K. Le Guin – Solstice”
On the longest night of all the year
in the forests up the hill,
the little owl spoke soft and clear
to bid the night be longer still.
.
S O L S T I C I J
.
Cele godine u najdužoj noći
u šumi što se duž brda pruža,
malena sova će nežno i jasno izreći
ponudu da noć bude još duža.
.
S engleskog prepjevao Milan Drašković
Jagoda Sablić “Cvijet iz kamena”
Ja sam cvijet iz kamena,
rasutih snova,
sam u samoći postojanja.
.
Ja sam žedni cvijet iz
kamena, uvelih latica,
osuđen da ne cvijeta.
.
Ja sam samotni cvijet
iz kamena,
kojeg zalijevaju rijetke
kiše.
.
Ja sam samotni cvijet
iz kamena, koji jedva
diše.
.
Ja sam cvijet iz kamena,
rasutih snova,bez nadanja.1
Sam u samoći postojanja.
.
Ja sam cvijet iz kamena.
Suzana Marić “Još uvijek čuvam dijete u sebi”
Još uvijek čuvam dijete u sebi,
Ono koje se smijalo bez razloga, bez grijeha.
Ono koje je vjerovalo u čuda i snove,
I koji je ljubio bez straha, bez uvjeta.
.
To malo, to drago, moje unutarnje svjetlo,
Još uvijek čuvam, još uvijek slušam.
Taj smijeh, te suze, te snove,
Još uvijek ih čuvam, još uvijek ih živim.
.
Nemoj nestati, nemoj otići,
Ostani sa mnom, budi moj vodič.
Jer u tebi je čistoća, u tebi je ljubav,
I u tebi je nada, u tebi je život.
.
Ponekad se izgubim u svijetu odraslih,
I zaboravim kako se smijati bez razloga.
Ali onda čujem tvoj glas, ti mali, nježni JA
I sjetim se da je život lijep, da je život čudo.
.
Ti si moj podsjetnik, ti si moj putokaz,
Ti si moj razlog, ti si moj život.
Još uvijek te čuvam, još uvijek te volim,
I nadam se da ćeš uvijek biti dio mene.
.
I kad me život povrijedi, kad me slomi,
Ti si taj koji me podigne, koji me vrati u život.
Ti si moj zaštitnik, ti si moj prijatelj,
Ti si moja radost, ti si moj najbolji dio.
.
Sačuvati tebe u ovom svijetu je teško,
Ali ne dam te!
Borit ću se svojim duhom i pjesmama za tebe,
Smijat ću se Suncu, grliti svaki novi dan.
Radovat ću se sitnicama; pjevu ptica i ostati dijete u sebi.
😊
Ankica Biskupović “O, domovino”
Sjećanje na Stanka Vraza
O, domovino, ružo srca moga,
u tvome krilu uzdah mi se smiri,
kad me umore tuđinske daljine,
tvoj me glas blagi k ognjištu vrati
.
U tvome nebu zvijezde starije sjaju,
jer znadu jade mojih davnih dana,
svaka je suza u njedra ti pala
i nikla u klas, u pjesmu, u rana
.
Tvoje su rijeke vene moje duše,
tvoje su gore moje tihe misli,
kad mi se svijet u studen pretvori,
u tebi nađoh oganj koji grije
.
Ljubim te, zemljo, k’o što se ljubi
žena jedina i sveta nada,
u tvome imenu kruh mi je sladak,
u tvojoj boli počiva mi snaga
.
Ako me jednom umore putovi svi
i klonu ruke od tuđega rada,
vrati me, majko, pod tvoje zvijezde,
da u tvom prahu nađem mir svoga jada
.
Jer nisi ti samo međa i znak,
ni karta svijeta ni daleki glas —
ti si mi sudba što u srcu živi,
i ljubav vječna što me veže uz spas
