Milan Drašković “Kroz dnevnik Fride Kalo”
Nakupljene teskobe žuta boja ludila,
strah od amputacije s okovanim rečima,
volja što ne popušta – za let imati krila –
duhovna putovanja žeđ u našim telima.
.
Biljno čudo pejzaža žuto k’o misterija,
silueta lopuže ružičasto staklena,
prijatelji-stubovi stihovi Albertija,
iskustvo sakaćenja – krv na telu jelena.
.
Drevni Okosaurus darodavac svetova,
princip univerzuma solsticij okretnica,
nadrealistički svet – Sunce boje otrova –
dah iza ogledala k’o vetar devojčica.
.
Dijegom opsednuta spram lutke-verenice,
slikati svoju stvarnost – kaleidoskop slika
ljubav prema skrivenom sred gnezda lastavice,
apokaliptički haos kao poslednja slika.
Ništa ne nosimo sa sobom
Nisi ponio ni srebro ni zlato
Ni putnu torbu, ni košulje dvije
Samo si brižno pokrio rukom
Umorno srce, mjesto za sne.
.
Moje si ime šapnuo muklo
Kada se prekinu života trak
Srce u meni na pol je puklo
I sve se slilo u očaj i mrak.
. .
Čekaj me, mili, ja neću dugo
Još ljeto koje il’ zime dvije
Onda ću tvojim krenuti tragom
Čak iza zvijezda da nađem te.
.
Neću ponijeti ni srebro ni zlato
Ni putnu torbu, ni haljine dvije
Verse od svile nosit ću tebi
Za život novi, za nove sne.
.
Crtež i text Marija Juračić
Marko Jareb “Sveti duh”
Savija se crveni mak,
uz napukli vreli asfalt,
oplahuje ga vrući zrak,
koji rastapa i kobalt.
.
Njegove latice glatke,
zovu sve makove na slet,
misleći na banje slatke,
i njihov čarobni balet.
,
I kad’ se zatvara škura, i
kad’ ponestaje sluha,
nije potrebna ventura,
za vjeru u Svetog’ Duha.
.
Piju njegovu tinkturu, s
va uigrana osoblja,
idu na duhovnu kuru,
iz nevelika predsoblja.
.
Kad’ mak zaluta u đardin,
tamo mu se šire pleća,
i za igrati picigin,
treba mu družina veća.
.
Marko Jareb
Suzana Marić “Ne zatvarajte oči”
Vrata pakla su se otvorila
Zvijer je rikom progovorila
Plamenom huči, oružjem zveči
Jauk i vapaj sad svijetom ječi.
.
Radosti nema, nevini ginu
Majka ne sprema doručak sinu
Već ga na svoje grudi privija
I u pogrebno platno povija.
.
Srce puca, plač odjekuje
Samo se tutanj mukli čuje
Ni ptice, ni zvijezde, ni Sunca nema
Kataklizma se teška svijetu sprema.
.
Ne zatvarajte danas svoje oči
Ako možemo ikako pomoći
Jer moćnici nas u pakao vode
Krenuli su oni u ratne pohode.
.
Nestaje narod, kuće, gradovi…
Pa koji ste vi nesavjesni gadovi!
Uništiti ratom svijet cijeli
Zato što se vama ratovati želi.
.
Recimo “NE”, krvi i ratu
(Možda smo već u zadnjem satu)
Budimo bar malo svjetlo svijeta
Za miran san svakog djeteta.
.
Suzana Marić
Spomenka Krebs “Sjaj u mojoj krvi”
Za moju baku
.
Nije bila neka daleka svetica od kamena,
bila je kruh, sol, sunce.
U njezinim očima ležala je duboka mudrost,
koja nam toliko nedostaje u ovom bučnom svijetu danas.
Bez titula, bez pompe, sasvim jednostavna i tiha,
liječila je ljude na svoj sveti način.
Njezine ruke, grube od rada i vremena,
bile su melem za duše, dajući utjehu.
Kad me je dotaknula, sve je postalo tiho,
jer je svjetlost kroz nju imala samo jednu svrhu:
da ozdraviš, jer Bog to želi.
I ta svjetlost, koju je tako velikodušno davala,
doseže daleko izvan vremena
i daleko izvan njezina groba.
Danas to osjećam kada držim olovku,
kada svojim riječima topiim mostove.
To je njezin dah koji puše kroz moje retke,
to je njezina molitva koja nikada uistinu ne blijedi.
Nisam sama kada pišeem u mraku,
jer, znam, da zauvijek ostati njezina unuka,
njezin odjek.
