Suzana Marić “Neke čudne visibabe”
Proljeće čudno gleda
A gleda i stari deda
Koje kuda, pokraj grabe
Pojavile se visibabe .
🥀
Nisu one proljetnice
Smežurano im je lice
Niti djeve nježne, bijele
Koje suncu se vesele.
🥀
To je neko čudno cvijeće
Koje nitko brati neće
Pa sad vise tamo-amo
Da im vrijeme prođe samo.
🥀
Vise one kraj tarabe
Nasred puta, pokraj grabe
Sa prozora često vire
Radoznalo oči šire.
🥀
Snimaju sa balkona
Vjernije od svakog drona
Pa “vijesnice” vijesti dijele
Kad se trčati požele.
🥀
SUZANA MARIĆ
Ivica Kesić “Kliktaji ždralova”
Sjećanja na tebe struje mi žilama
kao dah proljeća kroz perje ždralova,
hraneći mi dušu magičnim slikama
što lebde nad grivom ćudljivih valova.
.
Dok jedna za drugom pred okom se nižu
i sa njih se cijedi rosa zaborava,
u visine sjajnim zvijezdama me dižu
u čijem se svjetlu tvoj lik odražava.
.
Ako mi te slutnje iz misli udalje,
a rijeke bezdušne odnesu iz snova,
zamolit ću nebo da mi te pošalje
skrivenu u tihe kliktaje ždralova.
.
04.04.2014. g .
Ankica Biskupović “Majci – domovini”
Oj, domovino, zvijezdo moga čela,
u tvom se krilu suza s pjesmom slijeva,
kud god me vodi putanja nemila,
tvoj mi se uzdah u srcu razlijeva.
.
U tvome polju zlato sunca zrije,
u tvome glasu mati mi govori,
svaki je kamen svjedok mojih rana,
svaki me vjetar tvome pragu zove.
.
Kada me slomi tuđinska daljina,
i studen svita u kosti se skrije,
ja te zazivam, ružo prirodna,
da mi u boli snagu opet lije
.
Ljubim te, zemljo mila,
k’o što se ljubi rana
što boli tiho, al’ životom veže,
jer u tvom prahu počiva mi nada
i svaka stopa prošlosti me steže
.
Ako me jednom umori sudbina
i klonu ruke od kruha tuđina,
nek’ me zaklopi tvoje sveto tlo,
da mi se duša u tebi odmori
.
Jer nisi ti tek međa ni ime,
ni crta tanka na karti od svijeta —
ti si mi molitva, pjesma i žena,
i prvi uzdah… i posljednja riječ
Sonja Kokotović “Da li znaš”
Da li znaš
da je žena radost svijeta
u njoj, uvijek oči znatiželjnog djeteta!
Ona je vedrina dana, sva godišnja doba, sunce i kiše,
ljepota svijeta na ženu miriše.
.
Da li znaš
da u ženi nastanjen je svemir?
Ako pružaš iskrenu ljubav, pružit će ti mir
zvijezde oka što sjaje, njene ruke, darivat će ti zagrljaje.
Drhtave dodire njene, putene, snene
zaboraviti nikada nećeš moći
jer njeni poljupci, carstvo su njene svemoći!
Skriveni, čekaju da ih budiš
riječju što ječi,
srce žene, ljubavlju ogoljeno,
samo želi da bude voljeno.
.
Da li znaš
da u ženi stanuje more?
Sve tuge žene stvaraju u tu vodu
što ispire oko njeno, od žalosti potamnjeno.
Zbog te tuge, ako je stvaraš, možda ne znaš,
Nebo utkat će u te nemir
zatvoriti zvijezda svemir!
Ako i to, mora da se desi,
osamljena i nevoljena
iz tog boja, žena izaći će, opet, svoja!
Vidati sama svoje rane,
krišom obrisati suze i otići bez krika,
bez drame,
oslonjena
sama
na svoje rame.
Spomenka Krebs “Koncert vučice”
Evo je, leđima okrenuta dvorani, sudbina u rukama.
Kažu da bi se trebala pokriti velom, nisko nositi frak,
zakopati svoje obline ispod crne svile.
Kažu da je glazba sveta, a tijelo samo njezin sluga.
Ali ispod tkanine, vučica se budi.
Zviždi na tuniku, promatra široke korice.
Zateže gudalo, rasteže tkaninu,
i s prvim udarcem takta – Stani, stani! –
kida nevidljivu membranu civilizacije.
Publika tek počinje. Violine jecaju, ali nitko ih ne čuje. Muškarci zadržavaju dah, zarobljeni u ritmu svog tijela.
Ali pravo dijete prolazi kroz žene.
Osjećaju divlju srodnost.
To nije zavist, to je prepoznavanje:
Ovdje stoji jedan od njih, plemeniti punokrvnjak, vodeći vuk,
koji palicu drži kao oružje.
Voljeli bi udahnuti dah vučice,
dodirnuti njezine bokove kao da su sveta životinja stepe.
Glazba je sada samo zavijanje u pozadini.
Kad posljednja nota izblijedi, nema mira.
Tu je tišina nakon lova.
I kad plješću, kad viču,
to nije za Mozarta ili Beethovena
odaju počast ženi koja se usudila
biti rukavica u hramu umjetnosti,
Prirodi.
