Možemo prevariti ljude i zakon, katkad čak i vlastito sjećanje, ali savjest ima neobičnu naviku vratiti ono što smo uredno spremili u zaborav.

Ne dolazi uvijek kao kazna; katkad se javi kao miris, davno nečujna pjesma, nečije ime ili kuća pokraj koje slučajno prolazimo.

Odjednom više nismo starac na ulici, nego ponovno onaj mladi čovjek koji je jednom mogao izabrati drukčije. Tu počinje istinska drama, ne u pitanju „Hoće li mi drugi oprostiti?”, nego u pitanju „Mogu li napokon sebi priznati što sam učinio?”

Zbog toga mali čovjek u književnosti nikada nije doista malen. U njemu se odvijaju veliki sukobi, stari koliko i čovječanstvo: ljubav i sebičnost, strah i hrabrost, odlazak i pripadanje, grijeh i iskupljenje, zaborav i pamćenje.

Ti se sukobi ne odigravaju pred vojskama i kraljevima, nego za kuhinjskim stolom, pred zatvorenim vratima, na rivi, pod maslinom — u čovjeku.

Pročitaj cijelu poeziju

Čujete li note moga srca,

kako nježno, lagano sviraju,

osjećate li ljubav koja putuje kroz njih,

 kako u njihovim dubinama zagrljaji plivaju…

                      .

Toliko ljubavi nosim u sebi,

ljubavi za sve ljude svijeta,

u želji da svojim srcem dotaknem što više srca

i da ljubav među ljudima procvjeta.

                  .

Želja mi je spojiti ljude,

kroz stihove i nježne note,

sve dok ljudi ne krenu putem

koji vodi do slobode.

          .

Ne gledam na to tko je tko,

nije me briga odakle ste, ne,

bitno mi je da ste ljudi na prvom mjestu,

i da ruke jedni drugima pružite.

                          .

Poslušajte note koje u sebi skladam,

a čine ih moje želje i snovi,

da svako živo biće na Zemlji,

na barčici mira bezbrižno plovi.

                        .

I neću prestati, dok mi srce kuca,

sve dok život u meni postoji,

skladati ću note ljubavi i nade,

u želji da se ostvare mnoge želje i snovi.

              –

Samo zastanite na trenutak malo,

poslušajte moga srca glas,

samo je u vašim djelima

ovom svijetu spas.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

           .

Lomio me život
šibale oluje.
Iscrpili tijelo
u očaj bacali.
Ali nikad nisu
duh moj polomili.
Dok sam uzdisala
pod okriljem noći.

Ispod svoda tame
Mjesec me pratio.
Pustopoljana majka mi je bila
krhotine ptica
bacale su meni.
Da poletim s njima
polomljena krila.

Žedna zemlja puca
biljke venu nježne.
Vapaj uspomena
drhte mi kroz njedra.
U nadi da sutra
bolje doći mora.
Pognutih ramena
čekam nova jutra.
.

Autor: Radojka Pavić Bubić

Pročitaj cijelu poeziju

U prolazu ugledah ekipu,a među njima

I mog prijatelja Stipu.

Šetkao je lagano

Uz ribarski brod

Budno pratio što se

Na i okolo broda

Dešava i dali se u

Mreže ulovila riba

Bijela ili plava.

Upitah Stipu tiho da

Ekipu njegovu

Ne prestrašim

,,Stipe,prijatelju dragi,šta se tu radi?

Kako to da si tu,a ne na Kamenjaku?

I gdje ti je sin Ive?”

Odgovori meni Stipe i makne se malo od ekipe

“Tu ti se ja pored ribarskog broda motam i svako toliko neku ribu

U kljun ubacim

Ovdje je sada više hrane nego na

Kamenjaku,tamo odem samo da uživam u svježem zraku.

A za Ivu me pitaš,zar ga ne vidiš tamo kako se oko one zgodne galebice mota?

Ive je već momak pravi i sad su mu cure u glavi.

Neka uživaju djeca

Koliko god mogu

A ja ću te sada

Ostaviti jer moram još koji đir oko broda napraviti.

Možda u kljun ubacim još koju ribu

Pa ću lakše spavat poći.

Nadam se da ćeš mi ubrzo opet doći.

“Hoću Stipe,prolazim ti tu svaki dan,

a tebi želim dobar tek i nek ti trbuh bude pun,moram poći kući,

ručak spremat treba,a i Ella maženje čeka.”

Stipe poleti prema brodu i začuh pozdrav

“Ci vediamo domani

Dobro mi budi i ostani”

Pročitaj cijelu poeziju

Proučavah te djetinje, prstima

crtajući ti tijelom od buđenja jutra

do mekoće noći,

uvijek zaštićena  tvojim zagrljajem.

                 .

U okviru tvoga lica,

još uvijek

žare tvoje oči pogledom zvijezda

iz kojih tako rado čitam,

jednako blag za sve slike ljubavi

gdje predana, u dahu poput sna,

živim kao zaklonjen ptić.

       .

Tvoje ruke, tako blizu, tako tople,

isprepliću naše strune života,

vitraži su to vremena usprkos kiša, oluja,

vjetra u zasjedi,

hod to je uspona i padova

zamah svjetla ili tek tračak jantarnog.

         .

Potpuno iste,

uvijek blizu,

isto tople.

Primaknuta tebi, obavijena

vezenim tkanjem poroznih godina,

daždi spoznaja

da baš sve sa tobom, sreća je,

dokad skupa smo u toj sjeni

milosnog

beskraja

Pročitaj cijelu poeziju