Crtež: Marija Juračić
.
Spomenka Krebs ” Moje ime je Eva”
Reci,
U ovom trenu nemam riječi,
ON je stvorio nas, žene,
Šutiš, jer se bojiš istine u mome glasu,
Mile Lisica “Ruke”
Ujedaju me tvoji prsti
Ljubi me proleće u olucima noći
Sa jutarnje trave ustaju zvezde
Neke je ljubav zauvek pretvorila u rosu
.
Znam da si srećna
Kažu da prsti nemaju sećanja
Znam da se nešto dešava u kosmosu
Zbog čega sam i ja divlje srećan
.
Nikad ti neću reći volim te
Mada ti znaš da najviše je ljubavi tamo
Gde je najmanje buke
.
Nikada ti neću reći koliko te volim
Nema te reči
.
To mogu samo da ti pokažu ruke
Samo moje ruke
Željko Perović “Mir i tišina”
I
Iscrpljen od misli i kratkih koraka,
Sa vidom koji se od svjetla oprašta,
Posrćem i tražim put do parka,
Da razbijene grudi odmorim,
I odbjeglu snagu ponovo vratim.
II
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.
III
U meni od tuge i rana sve zamrlo,
Hladnoća okovala iznemoglo tijelo.
A pogled k’o da hitre noge ima,
Od susreta u stranu bježi
Da me niko ne prepozna i ne tješi.
IV
Nekada sam, baš s ovoga mjesta,
Krišom u bijele kose gledao,
I šešire što do pola čela tonu,
Dok bradom i rukama štap čuvaju.
V
Evo, i vrijeme je promijenilo boje,
Na granama lišće požutjelo,
Kao slike iz prašnjave ladice stare.
Možda se jutros nebo nije umilo,
Ili su krive ove naočari suzne?
VI
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.
VII
O, pamtilo moje, pusto i očajno,
Da li sam vrata zaključao?
Ili se vjetrina u sobu uselila,
Mir i tišinu s ognjišta protjerala.
VIII
Ma neka su vrata ostala otvorena,
Sad nemoćne noge presudu pišu.
Ma neka vjetrina uspomene miješa,
Sad sjenka i odjek mirno uzdišu.
IX
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.
Ankica Biskupović “Kamen, kruh i svjetlo”
Ivana Brlić-Mažuranić pokazala je koliko simboličke dubine može ponijeti običan svijet kada priroda, dom, ognjište i put postanu više od prostora. U takvu čitanju i najmanja stvar poprima gotovo mitsko značenje.
Kruh tada više nije samo hrana, nego znači: čekam te. Svjetlo na prozoru govori: još imaš kamo doći, a ključ poručuje: još pripadaš.
A ugašeno svjetlo možda je najkraća priča o kraju jedne nade.
Zato velika književnost ne mora govoriti samo o velikim događajima. Katkad cijela povijest jednoga čovjeka stane u prizor starca pred vratima koja njegov ključ više ne otvara. Tada čitatelj shvaća da ne čita samo o njemu nego i o sebi, jer svatko nosi neki svoj ključ.
Osvrt na knjigu Davorke Mušice “Hej, samo da ti kažem”
Zbirka Davorke Mušice „Hej, samo da ti kažem“ sastoji se od 8 autobiografskih priča koje imaju nevjerojatno čvrstu potku, bilo da pripovijedaju o New Yorku, zagrebačkim kavanama, obiteljskim traumama ili o odnosu prema životinjama. Ona savršeno zaokružuje životnu filozofiju autorice: prihvaćanje vlastitih nesavršenosti uz neprekidno slavljenje ljubavi prema svijetu koji nas okružuje. Sve ispričane priče imaju autentičan, topao glas, osmišljen balans između smijeha i suza, duboku proživljenost i onaj rijetki dar da kroz naizgled male, osobne crtice ispričaju univerzalne istine o ljudskoj naravi, gradovima, vremenu i ljubavi.
Gordana Tešanović “Iskradanje dana”
Spuštam stopala
uz ivicu obale
da se prsti
igraju sa talasima.
Gledam otoke
u zagrljaju sunca
iz sjene kamena
i hvatam zrake.
.
More je mirno.
Plavi želatin
drhturi u pogledu
ukrašen jedrima.
.
Plima donosi svježinu
pregrijanom pijesku
i tragove plastike
sa udaljenih jahti.
.
Dan se iskrao
iz malog zaliva
kao dječak
iz bakinog krila.
.
Miris prve večere
briše okus mora.
Glad je gazda,
a koraci sluge.
