Spomenka Krebs “Sedam dana unutrašnjeg proljeća”
Danas ne tražim ja proljeće u knjigama,
Proljeće bez najave je stiglo.
Nema više teških kaputa u mislima,
Snežana Marko Musinov “Put ka sreći”
Ljubavnog plama kad nazireš znake
na drugo šta nema navlake,
napuste te istraživačke volje,
sve ti pore za ljubav gore.
.
Navijaš zdušno da sve to traje
kad srca svog otvaraš odaje,
nema vremena za pogrešne stvari,
podršku srcu na pijedestal stavi.
.
Iskrenost je uvek bila na ceni,
triput meri, pravo proceni,
neka ti se ljubavna staza posreći
i natalitet opšti biće veći.
.
Na puteve sreće rado se kreće,
kad prođu – zaboraviti ih niko neće,
ostaviće značajnog traga
ako je precizna bila životna vaga.
.
Zato se plamen dok gori neguje
da što duže, najboljeg sjaja, traje,
celokupna slika biće odraz prilika
i dva, u aktivnoj igri, povezana lika.
.
Usne u poljubac spojene
uzavrelo su voljene,
svi treba da se založe
osmesi da se nadalje množe.
.
Osećanja nežna obuzmu
kad se topli pogledi spoje
da radost novih dana kroje
za odabranih sudbina, dvoje.
.
Ko od nežnosti deliće otme
radost ga manje prožme,
ne pohode ga ljubavne vatre,
postojanje mu se lako zatre.
Hrvatska kanta za europsko smeće
Moja baba ima izvrsne ideje i mislim da je pravo čudo što nema neku važnu političku funkciju. Kako je svakom pametnom jasno da hrvatska politika ne može riješiti pitanje opasnog otpada koji su domoljubi naslagali po Lici i ostalim zakutcima Lijepe naše, predlažem da poslušate babin prijedlog. Ona ga je razradila u samo dvije točke.
-
Treba okupiti sve koji su odgovorni za nastalu situaciju. U ruke im treba dati lopate, a budući da nismo nemilosrdni, mogu koristiti i bagere.
-
Opasan materijal odvesti će i baciti u Lukovu jamu na Velebitu.
Lukina jama je dublja od 1400 m, a sva naša riječna izvorišta su daleko plića pa ni u kom slučaju ne može doći do njihova zagađenja. Baba predlaže da se Lukina jama stavi na raspolaganje cijeloj Europi i šire. Lova do krova. Samo za koga?
Marija Juračić
Gordana Tešanović “Razmišljanje”
Čaša s vodom
ispred mene.
Mjehurići žure
na površinu
da se oslobode.
Posmatram igru.
Brojim drhtaje
na površini.
Da li tako
jure moje misli
sa dna zebnje
kroz lavirint
do prepoznavanja?
Pomjeram čašu
prema sebi
da se napijem
malo mjehurića.
Možda ubrzam
odvajanje jedne
zaostale ideje.
Dan iza mene
bilježi susret
koji bih rado
da zaboravim.
Treba mi igra
da komplicira
sve poznate riječi.
Da ne izgubim…
Spomenka Krebs “Želje na čekanju”
Želim raširiti svoja krila, široka i tekuća,
da obgrlim sve što na obali rijeke i jezera drhti.
Sve što diše, sve što danas teško uzdiše pod ljudskom rukom,
neka titra u taktu moga srca –
moja čista voda, moj ritam, moje biće spojeno s klijanjem zemlje.
.
Želim biti iskra,
kratki sjaj na zrelom zrnu žita,
bljesak svjetlosti što juri preko sačuvanih, valovitih polja.
Tražim tu jednu, skrivenu točku
duboko u mesu prirode –
tamo gdje smijem puknuti i prolistati u novi, zaštićeni život.
.
Želim biti zrno prašine,
izgubljeno na Keopsovoj piramidi.
Mala praška na Neptunu,
pa da svjedočim prošlost Zemlje
i njezinu zelenu budućnost pretkazujem.
Da vrijeme kroz mene protječe,
i priča mi priče o ratovima, miru i ranama koje smo nanijeli prirodi,
sve dok i sama ne postanem povijest
i čuvar budućnosti.
.
Želim biti pjesnikinja prirode.
Sasvim jednostavna. Sasvim tiha.
Glas onih koji nemaju glas – rijeka, šuma i ptica.
Samo da napokon pustim onu
koja danas još moram biti.
Da se to „ja“ utopi u rijeci, u stablu, u riječi –
i da napokon cijeli naš planet bude slobodan.
