18 svibnja 2026
Autor: julija
Kategorije: Uncategorized
Dubioza je uvriježena-
popudbinu utamničila.
Kao strvinar se skrila –
pa plijen suludo tražila.
Bizarno grotlo humanizma-
sprječava strahopoštovanja.
A gdje je granica između takta
i pucanja po tankim šavovima?
Indolencija melodramatična,
– retorička pitanja eliminira.
Pročitaj cijelu poeziju
16 svibnja 2026
Autor: julija
Kategorije: Uncategorized
15 svibnja 2026
Autor: julija
Kategorije: Uncategorized
Još uvijek neuhvatljiva
bez zaborava,
još uvijek bez boja
bez mirisa
bez riječi
.
trebalo je biti
kako je zapisano
iz srca jedne
jedna
–
trebalo je
jedna od jedne,
nesuđene,
nedodirnute
duše dvije
.
oprost
nevidljiv daljinama
milosrđe
zaliveno pijeskom
među dinama
.
ostali samo
zidovi
zidovi
zidovi
Pročitaj cijelu poeziju
14 svibnja 2026
Autor: Suzana Marić
Kategorije: Misaona
Gutaš, trpiš, gledaš, šutiš
i onda se nešto razbije u tebi.
U jednom trenutku shvatiš
da si sam i da te nitko ne razumije.
.
Okrećem se oko sebe…
Ta praznina nepripadanja zjapi
kao ponor pod nogama mojim.
Hvatam se za poneku riječ,
oblikujem nadu od mjehurića
koji nestaju pod dodirom.
.
Tko sam i što sam?
Svijet je pozornica na kojoj
glume oni željni tuđih snova,
koji su kopija bez osobnosti,
karikatura prolaznosti.
.
Ja sam iza zastora,
onaj tihi promatrač iz mračnog kutka.
Ja samo gledam: predstavu,
igre laži i obmane,
glumce koji žive svoju glumu,
dok im život tone u jal.
.
Zaplješćem na kraju
ne njima, već sebi,
jer sam izdržala do kraja
hineći da vjerujem u glumu.
Iza zastora, u tišini,
predstava se gleda drugim očima.
–
Tko razumije – shvatit će.
Tko sluša – čut će.
Tko želi – znat će.
Jer istina je začahurena i čeka svoj let.
.
Suzana Marić
Pročitaj cijelu poeziju
14 svibnja 2026
Autor: julija
Kategorije: Uncategorized
Koliko puta mi je strah dotaknuo lice,
kao stari gost koji još uvijek čuva ključ.
Drhtala sam kad bi izdaja prišla preblizu,
osjećajući kako praznina pod mojom kožom diše –
tamni ritam koji mi je krao san.
No dok je sumnja ulazila u moju kuću,
vidjela sam vani kako planine rastu.
Trideset i šest godina doticala sam stijenu,
hladniju od svakog ljudskog razočaranja.
I od nje sam naučila: stajati čvrsto.
Praznina nije ponor; ona je moj prostor.
Tamo gdje me izdaja obilježila,
miješala sam boje vlastite sudbine.
Nisam više žrtva sjena,
ja sam žena koja u kiši briga
još uvijek sanja o sjaju dvoraca.
Moj strah možda sjedi za stolom,
ali ja sam ta koja ulijeva vino.
Jer iza te boli i praznine što diše
stoji majka, lutalica, kraljica –
koja zna da nikakva izdaja svijeta
ne može ugasiti balkansko prostranstvo u njezinoj duši.
________________________________________
Autorica: Spomenka Krebs
Pročitaj cijelu poeziju
