Pusta je sada moja luka
ni jedne brodice na njoj nema
tužno je srce, prazna je ruka
jesen već plače, zima se sprema.Oblaci nijemi nebom plove
more šumi, zagrljaj šalje
pogledi zraku sunčevu love
pa korak krene kroz život dalje.Dani teku, a luka samuje
tek koji val joj skute dira
posvuda se tišina čuje
a čežnja boli, ne da mira.Godine se ko biser nižu
postaje to ogrlica duga
a brodice u luku ne stižu
u duši praznina, u srcu tuga…Suzana Marić
Suzana Marić “Pusta je moja luka”
Sonja Kokotović “Starica”
Na hladnoći vjera stoji starica
zaogrnuta šalom i kaputom
iz nekih prošlih vremena,
kaputom koji živi od uspomena,
jer pripadao je tko zna kome
muškoga kroja, prevelikog broja.
Starica kao da čeka nekog
tko već dugo stigao nije
možda zbog toga joj se lice
kada netko prođe, ponekad smije.
No, isto tako, ubrzo vrati onaj
tužni pogled kada dozna
da to nije lice koje pozna.
Promrzla, svakoga dana stoji i gleda
a ljude ne dotiče njena bijeda,
netko samo prođe,
netko pogleda i nastavi dalje
netko pozdravi, onako od šale
netko u dlan gurne kunu ili dvije
a ona na tu gestu samo kimne glavom
i pogled usmjeri opet prema cesti
gdje je taj koga želi sresti.
Promatram je već neko vrijeme
i odlučih je odvesti negdje na toplo,
na moju ponudu samo
izusti kratko
hvala, nije zima, ne mogu ići
moji dragi će uskoro stići.
Novi roman Marka Jareba “Kartanje bez akuže i jače briškule”
U ediciji web knjižare REDaK objavljen je novi roman Marka Jareba “Kartanje bez akuže i jače briškule”. Roman je to o odrastanju, tinejdžerstvu i zreloj dobi glavnog lika Eduarda koji studira u Zagrebu, a podstanarsku sobu dijeli sa cimerom Faustom. Dolazi u kontakt s mnogim likovima čije svjetonazore autor bilježi.
Rijad Arifović “Ne pali svjetlo”
Ne pali svjetlo, noćas
me prepoznaj po koraku
dok obučen u tvoju sjenku
sakupljam mjesečevu prašinu
po tvom sokaku
Iz mojih riječi pašće kiša
u kojoj ćeš prepoznati dobro
kome je trebalo mnogo vremena
da sazrije u meni
i postane nježan cvijet
Kao noćni leptir
kružim oko tvog prozora
zovem te da zajedno gledamo zvijezde
kojih je tako mnogo da se ona
koju tražimo izgubila
Ova noć se nikada neće završiti
i ti ćeš zauvjek biti
moja mala djevojčica
kojoj donosim višnje zimi
kojoj pišem pjesme
koje niko drugi ne umije da pročita
Biće kao u bajci
sakupićemo uspomene iz djetinjstva
kojima se neprestano vraćamo
i posuti ih kapima kiše
da iz njih iznikne zaboravljeni biser
Dodirivaćemo se promzlim rukama
tražeći put do srca
u kome sve počinje
i sve završava
Moja rijeka teče samotno
Moja rijeka teče tiho
obale su njene strme
sva od zlata, sva od srebra
od bisera i od srme.
.
Moja rijeka, mjesečina
sva od pjesme, starog vina
sva od snova, sva od sjaja
smijeha, suza
osjećaja.
Moja rijeka teče samotno.
.
Moja rijeka teče brzo
već je ušću jako blizu
teku dani, žure noći
uskoro će kraju doći.
Moja rijeka teče samotno.
.
Što je bilo, više nije
što je sada
nema sutra
idu noći, idu jutra.
Moja rijeka teče samotno.
.
Moj je život rijeka cijela
od kolijevke do opijela
moja rijeka teče samotno.
Milan Drašković “Boje rastanka”
Prirediti svečanost kulturni ukus grada,
uz ritam heksametra pisanje poput bekstva,
kroz dugo putovanje sam pod lukom arkada,
ključevi uspomena oživljenog detinjstva.
.
Eho nečeg dalekog, raskoš miholjskog leta,
njena očekivanja kad ožive sećanja,
igrati svoju igru kod erotskog susreta,
sred ulične proslave njena razočaranja.
.
Bol zbog gubitka brata mučna situacija,
višeg društva aura zavodljivih glasova,
postati pragmatičan – biti špijun Štazija –
pasivna agresivnost zbog raspršenih snova.
.
Album sa slikama i razgovor o prošlosti,
s pričom o rastancima osećanje mučnine,
kroz dugo rastajanje očaj izgubljenosti,
spram namreškanog mora leto puno prašine.
.
Od umrlog rastanak štampanjem pozivnica,
superioran stav i izvesna tajanstvenost,
erotičnost mladosti dodirom devojčica,
Suzanino prisustvo za setnu opuštenost.
.
Slušanje celim bićem posebna čarolija,
uz izvesnu ozbiljnost zdanje sa erkerima,
sredstvo protiv bolova, staračka depresija,
dugo traju rastanci ljudi na peronima.
