Spomenka Krebs “Samo mi”
Ja sam oluja u tebi.
Moja tišina je bezdan.
Ja sam tvoj štit i tvoja propast.
Tamo na obzoru, gdje postajemo jedno,
Rijad Arifović “Tišina”
Ponekad, kad probude se vode
i zamiriše bagrem bijeli
pronađem staze što do srca vode
pređem liniju što noć od svjetla dijeli
Tišina, tišina me ispraća
I krenem, tako, putem
kojim se rijetko ide
slijedim tragove do
grada sjećanja
na putokazu tvoje ime piše
Tišina, tišina me ispraća
Na dlanu nosim usnulu zvijezdu
skrivam je od čuvara vremena
začuđeno gledaju me ljudi
Tišina, tišina me ispraća
Petar Šitum “Cvijet”
Pod bijelim suncem osluškujem zrenje grana
U meni se budi nemir zrelih smokava
U krošnjama šušti zlatna težina plodova
Cvrčci mi pod kožom pletu mrežu od vrelog sitnog zlata
.
U plodu se skuplja toplina spora tamna
Sok se do granice šutnje zgušnjava
Iz ploda izlazi spora, gusta svjetlost
i cijedi se niz prste kao med što pamti vrućinu dana
.
Breskva Ti se pod prstima otvara,
na strani okrenutoj suncu dozrijeva
U kokosu Tvoga ljeta šumi zatvoreno more
i njiše slanu tišinu među vlaknima.
.
Dok Te gledam, u meni agava skuplja sunce u oštrici lista
i sok se u meni penje, gust i neobjašnjiv
tijelo se puni ljetom koje se ne da zaustaviti
.
Pod noćnim suncem što se u moru gasi
ležim kao pijesak udišući tamu borova.
U meni se more lomi o stijene tišine.
. . .
i svaka kap soli pamti oblik tvoga daha.
Oleandar se otvara u sjeni mojih usana,
gorak i bijel, kao ljiljan što se otvara u vlastitoj svjetlosti.
Ivica Kesić “Živimo danas”
Nebo je noćas olovno i teško
i mada je vedro, zvijezde gube sjaj,
u duši divljaju orkani i bure,
valovi se pjene; je li ovo kraj?
.
Što je bilo jučer, što će biti sutra?
Slapovi pitanja ruše se na nas.
I dok uzalud odgovor tražimo,
kasno se sjetimo živjeti danas.
.
Slike nas prošlosti sustižu i gaze,
strepimo pred onim što donosi dan,
sa zebnjom lutamo pustinjama misli;
hoće l’ nam se ikad ostvariti san?
.
Dok nas tako biju ničeg vrijedne sumnje
pa kroz slast života prolazimo sjetni
tragajuć’ za srećom, ljuti na sudbinu:
razmislimo malo, možda smo već sretni.
Suzana Ljepava “Nada”
Kroz oblake zraka sunca izviruje
svjetluca na površini plavetnila
sa morem se miluje, sol u zraku miriše
zraka sa tišinom ljubavlju isprepletena
pogled u nebeske dubine dopire
vječnost trenutke rasula u očaravajuća jutra
galeb pod nebom kao da luta
krikom svojim istinu mi prošaputa
dušu mirom omamljuje
čujem, danas je novo sutra…
Danijela Ćuk “Sjećam se”
Sjećam se kao malo dijete,
svake suze, straha, rakete,
sivila koje rat donosi,
i osmijehe, djetinjstvo, mir odnosi.
.
Sjećam se, u podrumu sam bila,
na majčinu krilu suze sam lila,
imala sam godine dvije,
no znala sam da nešto dobro nije.
.
Te uporne, strašne sirene,
tako malenu strašile su mene,
podrum stari naš dom je bio,
suze i bol u sebi je krio.
.
Nismo znali hoćemo li dočekati sutra,
kakva će nam biti nova jutra,
bili smo na keksima i mlijeku tada,
dok polako nam je nestajala svaka nada.
.
Da ratovi će stati, prestati više,
da ćemo osjetiti život kako miriše,
veliki je strah živio u nama,
besramno se nad nas nadvila tama.
.
I prestalo je, sirene su nestale,
ali mnoge suze teći nisu prestale,
i dan danas teku suze mnogih žena,
jer njihovih najmilijih više nema.
.
Rat im je oduzeo jednostavno sve,
nekome djete, muža, ženu, roditelje,
netko se nikada kući nije vratio,
nedužan je tuđju pohlepu platio.
.
I sada kad sam odrasla, ne shvaćam, ne,
kako svatko čovjekom naziva se,
čak i onaj zbog čije ambicije životi stradaju,
i mnogi životi nedužni padaju.
.
Sjećam se a voljela bih da ne,
da mi trag boli čvrsto potisnut je,
ali on postoji bez obzira na godine prošle,
nisu bolje ni ove što su došle.
.
Svaki dan netko sebi za pravo uzima,
da nečije djetinjstvo, mir, slobodu oduzima,
ma tko je taj koji skida osmijehe s lica,
nitko drugi nego samo kukavica!
