Milica Mihajlović “Spokojna pjesma”
Sa sobom ne nosim ništa, sem svoje
duše gorde. I neke uspomene modre.
Lorena Galeta “Knjižnica”
Kao duh…
Tumaram
policama.
Tražim –
sebstvo.
Arhaično i
zagubljeno.
Pri antičkim
hodnicima…
U mrtvim
koricama.
Nema me,
nisam tu…
Lutam –
astralom.
Prošlog
stoljeća.
Zoran Hercigonja “Na koji Stoos je ovo poezija” izbor iz Diskursa
Sveta uloga svećenika preporoditelja u hrvatskom kajkavskom pjesništvu više je nego dobrodošla za uspjeh i uspon dijalektalne poezije podneblja Hrvatskog Zagorja. Ipak, sveta sila iz ruku providnosti inlibrirala se u jednom vrlo talentiranom pjesniku, kajkavcu. Kako su čudni putevi Gospodnji, tako je pjesništvo jednog pastira koji svoje stado zove na okupljanje puno „štooseva“.
„U lirsko kolo mili
Vratite se srodni puci.“
(Poziv u lirsko kolo)
Katica Badovinac “Dekalog”
S godinama u svitanje češće sjedaš
na terasu okrenutu istočnoj strani kugle
gledajući jutarnji izlazak Sunca
iznad gustih, visokih krošnji
što zeleno oslikavaju horizont
miješajući se bojama zlatnih agruma.
.
Sunčevi izlasci sakupljeni
na dnu balkanskih vododerina
pretvaraju tvoj obzor u užarenu loptu
čiji se ognjevi u trenu rađaju i nestaju
poput plama kapele Gorućega grma
dok se Njegov glas nečujno gubi
u beskrajnoj spirali protoka vremena.
.
Kamene ploče koje si bio zadužen nositi
na svojim plećima razmrviše se
u sićušna zrnca u podnožju Džebel Musa,
a njihovu sipku toplinu osjetit ćeš
na svojim bosonogim stopalima
zakorakneš li putem svjetlosti.
Dekalog”
Ladislav Babić “Mojoj majci”
Kad svjetlost drugih dana ovlada
u nekoj dobi
moja majka i ja, opet skupa,
u istoj sobi,
pričamo kao da se ništa
nije zbilo.
.
I sve je kao nekad, i sve je još bolje
nego što je bilo.
.
A tek što Hypnos tamom zakrili
san koji snivam,
budi me dodir jave u kojoj,
bez nje, prebivam.
.
I dok navješta zora sjajnu toplinu
dana bez mana,
zašto prizivam opet drhtavu svjetlost
onih zvjezdanih dana?
