Ne mora svak da dobro ti pamti,

nisu ni sva čuda- čudnovata,

nije ni svetlo, samo dok plamti,

nema ni rasta, bez sunovrata.

               .

Ne mora fer svaka igra biti,

sve dok igraš, svoje sreće radi.

U porazu, nemoj suze kriti,

ustaj! Neko se na tebe kladi!

                  .

Savršenstvu se nikad ne predaj,

greške su tvoje, lekcije samo!

Ljubav! Ljubav svima i svemu daj!

Naše je ono što drugom damo!

                 .

Standarde i norme zaobiđi,

ne mora sve po meri da bude,

pitaj, moli, oprosti i priđi!

Ti živi, a drugi neka sude!

           .

°Milica Ristić

Pročitaj cijelu poeziju

Spavao bih u tvojoj duši

Noćas

Treba zbuniti jesen

Rasklopiti zglob po zglob

Pustiti svež otrov da kaplje iz oka

Neka kaplje tanko po krovu

Neka gužva pod kožom ulice

 .

Treba

Treba ozdraviti našu bol

Bluz tek opalog lišća

            .

Biti samo jesen

              .

Jesen

Koju je blagoslovilo more

Duboko u nama

     .

Treba

Treba zbuniti jesen

Rasklopiti zglob po zglob

           .

Usnama

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam u kamen gdje prst je pisao,
deset riječi da nam dušu spase.
Al’ čovjek je, sestro, slojeve izmislio,
da se mali klanjaju, a veliki krase.
                     .

Za male su zakoni okovi od gvožđa,
strah što u kosti utjeruje mrak.
Za velike, zapovijed je tek grana grožđa,
koju zgnječe nogom, ostavljajući trag.

                        .
Oni se ne plaše, ti dirigenti muke,
misle da su iznad dlanova što su nas tkali.
Dok mi peremo svoje djetinjstvo i ruke,
oni su sebi bogove od blata dali.
                         .

Ali zemlja je ista za onog što vlada,
i za onog što krotko zapovijed nosi.
U dnu iskopine, gdje sjećanje pada,
istina se mjeri u duši, ne u kosi.
________________________________________

Pročitaj cijelu poeziju

Pjesma je posvećena glazbeniku Dariju Darku Ciprijanu

.

Nikada nismo spremni za odlazak.

Još je u nama mnogo žara,

Nedorečenih pjesama

sjajnih zamisli

odlomljenih nota

žuđenog života.

           .

Sve je odjednom stalo.

Još čujem tvoj klavir kako svira.

Melodija se stapa u tugu

I plače zbog mukloga muka

Jer umro je

Virtuoz zvuka.

              .

Pođi, prijatelju.

Možda se sretnemo negdje

Na nebeskoj stazi.

Možda opet iza eona

Uz zvuke klavira

Začujem nebo kako svira..

                  .

Marija Juračić, 2026.

Pročitaj cijelu poeziju

Sjedio je uz prozor dok je večer polako padala.

Nije govorio ništa, ali u njegovoj tišini bilo je više riječi nego u tisuću rečenica.

Srce mu je kucalo nemirno, kao da želi nešto reći, a ne zna kako.

„Zašto šutiš?“ upitala ga je.

On se nasmiješi.

„Jer ono što osjećam ne stane u riječi.“

I tada je shvatila —

neke se ljubavi ne govore,

one se nose.

Pročitaj cijelu poeziju

Neka vjetar osluškuje zidove,
neka prodre u svaku pukotinu.

Može ukrasti dim i riječi,
ali nikada neće dosegnuti jezgru leda i vatre.

Stvaram tišinu duboku poput oceana,
prostor ispod mora gdje vjetar ne puše.

Tamo, u oku oluje,
čuvam “Plesnu iskru”
– neviđenu, nečuvenu, nedodirljivu.

Vjetar može sve nositi,
ali ono što je najvažnije ostaje zapečaćeno u meni.

Nijedna usna se ne miče, nijedan dah ne izlazi.

Moja duša je tvrđava tihe svjetlosti.

Vjetar ostaje vani.

Ostajem ovdje.

Pročitaj cijelu poeziju