The corpses of the private security company employees were lying scattered across the entire width of the Villa Cherubini`s marble staircase. At first glance, it appeared to inspector Vanace that they had been torn apart by the claws of a giant monster, except for the fact that their heads had been severed from the rest of their bodies with surgical precision at the level of the second cervical vertebra.

“Inspector Vanace,” the sweet feminine voice of his favorite forensic assistant reached him from inside the villa.

“Vinko … and not inspector; how many times do I have to tell you,” Vanace muttered through a stuffy nose, trying to avoid the larger clusters of densely scattered body remains. Entering the shining space of the “sistine”, his gaze caught the half profile of Mirela’s high heel. Following the edge of the black nylon stocking – which continues into a semi-profile of the buttocks, wrapped in a tight black dress – he continued to climb the dizzying curve of the waist and the outline of the back; then upwards, with outstretched hand, all the way to Mirela’s index finger pointed at two motionless naked bodies lying embraced in a kind of upside-down parachute, hung by a hook somewhere high, on the ceiling of the giant auditorium. “Davor and Miriana Cherubini … the owners of the villa”, Mirela declared without looking back.

“Dead?” Vanace asked uneasily.

“Saturated with propofol. After detoxification, they’ll be good as new,” she concluded cheerfully, flashing Vinko a toothy smile.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Ne pamtim riječi

 samo muzike se sjećam

i igre svjetlosti u očima

Poslednji ples

na maturskoj večeri

San koji ponavlja se noćima

Kroz vrijeme putujem sam

da spustim na tvoj dlan

komad neba

Kroz vrijeme putujem sam

da nađem onaj dan

kad muzika je bila

sve što nam treba

Nepamtim riječi

 samo muzike se sjećam

i igre svjetlosti u očima

Poslednji ples

na maturskoj večeri

San koji ponavlja se noćima

Kroz vrijeme putujem sam

da spustim na tvoj dlan

komad neba

Kroz vrijeme putujem sam

da nađem onaj dan

kad mogli smo rukom

dodirnuti dugu

Al‘ sve je samo san

ostala je samo ova jesen

koja miriše na tugu

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

Ljudevita Gaja vidim kao situiranog mladog hrvatskog intelektualca (Krapina 1809 – Zagreb 1872), studenta na K.u.K. sveučilištima (Beč 1826; Pešta 1829-1831) u doba kad Europom vitlaju vihori romantičarskih eskapizama. Za razliku od prevladavajućeg dokonog, ponekad afektiranog i dekadentnog Weltschmerza, Gaja privlači magija nacionalnog mitosa. Ništa nova, rekao bih… nije li i renesansnom Zoraniću Sannazarova fiktivna rajska Arkadija bila samo koprena kojom je, u šurovanju s “vilom Hrvaticom“, prikrivao sasvim konkretan program očuvanja ugroženog hrvatskog nacionalnog bića. To mi priziva i tužan spomen na povijesna razdoblja kada se sva Hrvatska mogla sagledati s vrha Zagrebačke katedrale ili kad je bivala svedena na manje od trećine svojih povijesnih granica, objedinjena riječima reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatie: ostatci ostataka nekoć velikoga i slavnoga Kraljevstva Hrvatskoga.

Ono po čemu Gaj jest bio jedinstven je kulturno-politički preporod kojim je u desetak godina (1835 – 1848) zauvijek promijenio lice Hrvatske: (više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Unosite nemir u pore,
i remetite algoritme..

Namjerno zastrašujete nacije,
– širenjem masovne histerije..

Secirate izvore manipulacije,
narodu dozirate informacije..

Onda glumite nešto što niste,
dok rogove, aureolom krijete..

Prokazane, demonske utvare,
prikaze su izuzetno odvratne.

Krinke su pale, prevarantske,
a zašto nastavljate obmane?

Eliti se nečastivoga ne vjeruje,
frekvencije su širom otvorene.

Treće oko, zakazalo nije
-samo na istinu ukazuje.

Pročitaj cijelu poeziju

Pitaš me za ožiljke, nešto da ti dokažem svoju priču.

Pitaš me za ožiljke, kažeš da se ne vide na mom licu.

Pitaš me za ožiljke, za neke rane stare,

a oni na dnu srca tinjaju kao žar od cigare.

Pročitaj cijelu poeziju