Kliziš mi kroz prste

sa vlažnih jagodica,

kao staklo kad prsne,

kao suza sa lica.

         .

Kliziš niz mokar obraz,

kao ivicom kraja,

ponovno biraš poraz

između pakla i raja.

            .

Kliziš kroz modre vene,

bar da jednom istečeš,

odneseš tugu, probleme,

prestaneš dušu da pečeš.

                 .

Kliziš iz teških misli,

usnulih osjećanja,

neki su putevi bivši,

drumovi rastajanja.

Pročitaj cijelu poeziju

Sreli se na 

Plavom morskom

Žalu gdje stijena

Raduje se 

Pjenušavom valu

Oskar i Stipe.

         .

Sretni su zbog tog

Susreta bili pa su se

Srdačno pozdravili

Zamahnuli krilima

Dodirnuli se kljunovima i 

Pustili uzvik koji

Je cijela plaža čula

Gdje si ti meni, Stipe

Šta ima kod tebe?

Da li te krilo još boli?

Oskare, prijatelju moj

što da ti kažem?

Kod mene sve po 

Starom, galebarim 

Od Kamenjaka do 

Zlatnih stijena i 

Nema gdje me nema.

A kako ti, Oskare 

Provodiš dane?

Ja ti, Stipe moj

Uživam u Rovinju

Ispod Svete Fume 

Najdraže mi je biti

Od tamo sve goste

Mogu popratiti.

A i lijepi pogled na 

More imam dok

Srdelicu za ručak

Snimam.

           .

I pričaju tako

Prijatelja dva

Al tamo se dolje

Netko jesti sprema

Pa su nestrpljivi

Tko će prvi do

Hrane stići.

        .

Dalje nisam

Pratila šta je bilo

Sigurna sam da su

Se dogovorili

Čula sam uzvike

Bok, Stipe, čuvaj  to krilo!

Ćao, Oskare, pomalo

Do Rovinja 

I pozdrave prenesi 

Svima.

Pročitaj cijelu poeziju

Možda ne bi bilo loše

želje da nam se pomnože,

da ne mislimo samo na sebe

kad za ruke počne da zebe.

               .

Moguće bi bilo sasvim dovoljno

da ne odmažemo umesto da pomažemo,

možda bismo ogrejali ruke bez po muke,

donosili pravedničke odluke.

                 .

Dok nekima sunce greje

kod drugih sneg gusti veje,

jednima se sreća smeje,

drugi – srećan apsolutno nije.

                     .

Pitanja je raznih mnogo,

ne beži bazna podlogo,

još će toga da se slaže,

mnogo reči važnih kaže.

Zvonimir Nemet

Pročitaj cijelu poeziju

Iz duboke noći, u teškoj čahuri,
promatrah svijet iz daljine,
srce mi bješe umorno, bez krila,
zarobljeno u nijemoj tišini.

                  .

Ali svjetlost probija svaki zid,
kad vrijeme pusti čežnju da sazrije,
dah vjetra, tanka nit,
nježno otpušta stare, uske okove.

                      .

 Sada nosim boje na svojoj koži,
koje mi je život tiho darovao,
moja pjesma postaje slobodna i čista,
crta krug života na obzoru.

                        .

 Ja sam riječ koja letjeti zna,
leptir na sunčevoj svjetlosti,
i počinjem sasvim ispočetka –
kao lagana, pernata pjesma iz sna.

Pročitaj cijelu poeziju

Procvao je u krila od zvjezdanog praha

i odletio u kraljevstvo svjetlosti

iza posljednjih vrata neba

                                   .

U mjesečevoj sobi pod visokim harfama

na kojima vjetar svira njegovu nebesku pjesmu,

spava mali anđeo koji je otvorio vrata svjetlosti

i pronašao cvjetove iza posljednjeg oblaka.

                                .

Kao mali princ, zatvorivši bajku djetinjstva,

zakoračio je u beskrajni hodnik

obasjan nevidljivim Božjim koracima.

Pročitaj cijelu poeziju

Galeb nad morem

još kruži neprekidno.

U kljunu riba.

Pročitaj cijelu poeziju