Otežala su ova jutra
Prepuna slika i uspomena.
Sjećanja su puna proteklih dana,
Svih dragih, što nam nedostaju.
Nekako, u ovo vrijeme,
Probude se i uspomene
Koje smo skrili duboko u sebi,
Da nam ih nitko ne povrijedi,
Ne ukrade…

I suza poneka pokuša oprati tugu
I tu čežnju, ali bezuspješno.
Gledamo slike, uokvirenu prošlost
koja nam se smiješi sa komode.
I ugledamo vrijeme kako klizi
Poput svilenog šala sa naših ramena,
Padajući na zemlju, u koju će nas
Jednog dana uvući, sakriti od svijeta,
Od svjetla.

Poput crva, poput praha,
Nestat ćemo u vječnosti, biti zaboravljeni.
I samo će možda
U ovo vrijeme, poneka suza
Kliznuti na crnu zemlju,
Između svijeća i cvijeća
Uz tihu molitvu.
A mi…
Mi to nećemo čuti,
Mi to nećemo znati.

Pročitaj cijelu poeziju

Sp&ome&Sigy
.

Jedna fina, nevidljiva linija spaja mjesta,
proteže se od brda Sarajeva
sve do ulica u Münchenu.
U noći duša putuje natrag bez dopuštenja,
traži tragove prošlosti
i ono što je izgubljeno.
                   .

Ponekad se skupi bol svih ovih godina,
kao Isar koji iznenada stane,
i pogled se izgubi u jednoj jedinoj točki.
To je trenutak kada se glava umori
od svih puteva, sjećanja i dugog čekanja.
                          .

Ali ispod površine, rijeka teče dalje.
Ona ispire umor ovoga jutra.
Ne moraš sama nositi ovaj teški san.
Srce ne zaboravlja tko si ti –
pjesnikinja čije riječi pronalaze dom,
čak i kada misli na trenutak utihnu.
                        .

Samo mirno izdahni.
Ovdje si, na sigurnom si,
i svjetlost dana polako te vraća natrag.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Nema ih, a tu su

U svakom sjećanju

U svakom trenu

U svakom zbivanju

Tokom dana

U svaku se

Misao prikradu

I daju ti novu nadu.

            .

Nema ih, a tu su

Još sa nama i uz nas dišu i

Nove stranice

Našeg života pišu.

               .

Nema ih, a uz svaki

Naš korak i njihov se korak čuje, a glas njihov  prostorijom

Odjekuje.

        .

Nema ih, a u svakom su našem snu,u svakom buđenju po noći

Kada budno čekam

Da osvane novi dan

I shvatim da je to ipak bio samo san.

                .

Nema ih, a tu su

U svakom dašku vjetra i u tragovima

Jutarnje rose.

I dok lišće ležerno leluja po zraku

Osjećam ih

U svakom svom udahu i izdahu.

                .

Nema ih, a tu su

Tu su gdje su uvijek

I dok su živi bili

Naši anđeli voljeni

Naši najmiliji.

Pročitaj cijelu poeziju

Golema, teška čizma povijesti korača naprijed,
spremna da smrvi sve što puzi i što je sporo.
Mozak bi, kao i uvijek, našao logiku u tome:
opravdao bi težinu gazećeg đona nad mekim tijelom.
.

Ali ovdje se dogodio onaj čudni pad u srce.
Arhitektura moći odjednom je napravila luk,
sveti prostor za nekoga tko nosi cijeli svoj svijet na leđima.
Tragedija je odgođena, samo za ovaj jedan korak.
.

Gledamo u taj prazan prostor pod kožom i čelikom:
to je upravo onoliko čudesno,
koliko je u stvarnosti nemoguće.
.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Postignuta je završnica

od dvjestotinjak listova!

.

Svaka osobena i moja

a tematikom drukčija!!

.

Borba egzistencijalna

i vješto se izrimovala!

.

Škatulju mudrostima

-ponajviše prosipala!!

.

Takvih će sredstava

– biti i osamnaesta!!!

Pročitaj cijelu poeziju

Izvorna pripovijetka u književnom duhu Ante Kovačića – hrvatski realizam, društvena satira i tragična sudbina maloga čovjeka

„Nije najveća nesreća čovjekova kad mu drugi oduzmu ono što ima, nego kad ga uvjere da nikada nije ni imao pravo na svoje.“

Bilo je to u ono vrijeme kad je po našim malim gradovima bilo više gospodskih šešira nego pametnih glava, više pečata nego poštenja, a više sirotinje nego što su je općinske knjige mogle podnijeti.

U jednom takvom mjestu, stisnutom između kamenita brda i mora, živjela je udovica Mare Vrančić.

Nije imala ni dukata ni gospodskoga podrijetla. Njezino je bogatstvo bila kućica od kamena, nekoliko maslina, dvije od rada ispucale ruke i jedna neobična navika: govorila je istinu čak i onda kad bi joj šutnja bila korisnija. A to je, valja priznati, u našem narodu oduvijek bila opasna bolest.

Muž joj bijaše klesar. Čovjek tvrdih dlanova i blage ćudi, koji je cijeloga života podizao tuđe kuće, a vlastitu jedva stigao pokriti. Jednoga zimskog jutra obrušio se na njega kamen u kamenolomu.

Pokopali su ga uz tri svijeće, četiri suze i pet gospodskih obećanja. Obećanja su, dakako, nadživjela pokojnika. Od toga dana Mare je živjela od pranja rublja, pokoje masline i pomoći susjedima. Imala je kćer Anđu, djevojku neobične bistrine, koju je pokojni otac naučio čitati i pisati. To se nekim uglednim građanima činilo posve nepotrebnim.

— Što će ženskoj glavi knjiga? — govorio je općinski vijećnik gospodin Baltazar Kukuljević, čovjek koji je svoje prezime izgovarao tako ponosno kao da ga je osobno izmislio.

— Žena neka zna skuhati, oprati i šutjeti. Sve drugo vodi nesreći!

Njegova vlastita žena, doduše, znala je samo posljednje, i to zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju