Danijela Ćuk “Za djecu s Down sindromom”
Ova djeca su prekrasna bića,
Njihova ljepota je osmijeh koji nose,
Možda jesu posebna, o da,
Djeca s Down sindromom su ljubav jedna,
Njihov pogled u očima nema cijenu,
Lorena Galeta “Insuficijencija”
Magla oko mauzoleja,
naginje ka destrukciji.
.
Osluškujem čestice
nuklearnog oružja u –
svojem srčanom ritmu.
.
Gravitacija me tjera ka –
poniranju u psihoanalizu.
.
Na veliku žalost, bliskih,
dragih mi, ljudskih bića..
.
Moja je podsvijest iznimno
turobna, suicidalna i crna…
.
Ondje se ne skrivaju nježne;
note predludija, glas slavuja.
.
Snatrim detonaciju poremećaja-
ličnosti, depresije i anksioznosti.
.
PTSD svojevrsno upravlja mojim –
intelektualnim kapacitetom, voljom.
.
Usprkos kolapsima raznih
(ne)mogućih sentimenata.
.
Nadalje čuvam onaj sitni
– dio pobožne smjelosti…
.
Nekakve utješnosti, pronicljive te-
kreposne aure, izražene hijerarhije.
.
Tračak nade, kako će ipak-
makar jednom, biti ugodno.
.
A životarenje ostavljam po strani.
.
Takva grubost, vuče unazad,
poništava zalaganje za bolje.
.
Ne mogu ratovati protiv blijedih-
vjetrenjača, odvest će me u grob.
.
I to, uvelike, prije svoga vremena.
Vedran Zelenika” Oproštajna”
Ostaje zbogom za zbogom
Jer ne mogu ostati više sa tobom
.
Posljednja nada odavno je uvela
Život si mi ti, draga, uzela
.
Ostavljam zadnje stvari koje volim
Jer ne mogu živjeti sa ovom boli
.
Duboko u sebi polako kopnim
Nestajem,odlazim tempom sporim
.
Vučem dim cigarete, razmišljam o tebi
O jednoj divnoj, gotičarskoj ženi
.
Bila si uz mene, bila si mi rame za plakanje
Moja duša, moje srce, moje nadanje
.
Posljednja oproštajna pjesma o tebi i meni
Ovaj boem, nestaje, umire, a tebi se srce ledi
.
Bog, sveci, vračevi i utvare
Gledaju kako tonem u svoje beznađe
.
Pomoći nema, tebe ni za lijeka
U dubini Hada netko me čeka
.
Opraštao sam sve, opraštam i tebi
Što me nema više u ovoj hladnoj sobi
.
Posljednji junak hrabro je pao
Ni za čim više nije mi žao
.
Moje posljednje vrijeme, posljednje svitanje
Posljednje disanje, posljednje vrištanje
.
Ulazim u bezdan, ulazim u san
Stoji Gavran, smion i pomalo tužan
.
Crna ruža na mojim grudima je znak
Pala je zavjesa, i poneki lutak
–
Stihova nema, nema pjesama, nema retka
Odlazim, a znam da sam grešan
.
Ne plači, zatvori se i pomoli
Da duša moja ode ka svojoj slobodi
Milan Janković “Svako jutro, svaki dan”
Zastanem, kad ne mogu disati,
osjetim kako težina svijeta
iz mog srca će se podići…
(To je moja depresija.)
.
Zastanem, kad se misli zaustave,
kad nastupi prevladavanje
i ono, nadmoćno,
svaka interakcija koju sam imao…
(To je moja tjeskoba)
Dario Ćertan “Kad majka pati”
Usamljena stara majka
sve je suze isplakala,
ne može si oprostiti
što je sina u rat dala.
.
Imala je samo njega,
svog jedinca, svoje sunce,
a sad joj ga oduzeše
i slomiše vrazi srce
.
Svakog trena pogledava
putem neba, putem Boga,
ne bi li se ukazao
osmijeh sina jedinoga.
.
Ali njega više nema
kol’ko god se srce slama,
njegov osmijeh još je samo
na starim fotografijama.
.
Neutješna majka sinu
svakog dana pali svijeće,
u dnu duše ipak svjesna
da se nikad vratit neće.
.
Nema lijeka ni utjehe
kad majka za sinom pati,
od svega joj osta samo
da ga po dobroti pamti.
Suzana Ljepava “Jedra starog jedrenjaka”
Odnesena nada u jedrima starog jedrenjaka
trag pravde curi kroz svjetlost u nebu
iskra je sišla na dno okeana
osvjetlila bol istine u njemu
Pogled prekriven morskom travom
kapci pod oklopom od školjke
dodiruje meki, nemirni pijesak
licem čistim kao latice cvijeta
ostala nada u jedrima starog jedrenjaka
plima podiže ženu
vjetar joj dade snagu
iz jedra starog jedrenjaka.
Obasja joj pogled svjetlosti sjaj
plamen sunca udahnu joj snagu
svježina modrog mora
razbistri rasprave u njenoj glavi
začula je pjesmu harfe i radosti poj
valovi se rodili novi
raščistili nepravdu i zlobu
sad jedrenjak stari mirno plovi
more je štiti, potopilo ono što je boli
zna u ljepši život je vodi
mirno more i jedrenjak koji lagano plovi
