Prašnjave slike prošlosti me stižu,

sužavaju obzor, pušu mi za vrat;

svojim lednim dahom bez milosti ližu

k’o jezici mrazni mrtve trave vlat.

                          .

Radujem se jarkim, brišem crno-bijele,

mada sve su redom potrošene, blijede,

bljeskovima muklim žar posljednji dijele

ognju zaborava, za drugo ne vrijede.

                          .

Prašnjave slike nas progone i prijete,

a novih nema da ih u prah zatru

i sa životne ih prognaju palete,

paleći žilama novu strast i vatru.

                       .

U tvojim rukama, tvoj su kist i boje,

novom slikom stare blaži nespokoje!

Pročitaj cijelu poeziju

Dide je vajk

U žepu kosirić

Mali ima.

     .

Š njin je sir riza

Pak malo

I pancete

Kušćiće kobasice

Bi zriza

A mi smo

Mali sve to

Zajno pojili

Ma smo lačni

Bili.

 .

Dide bi se jadija

Ma bi nas i navadija

Da tolika sila

Ni i da tako

Se ne smi.

    .

Triba malo

Počekati da

Se marenda na

Mizu stavi.

       .

Kosirić je jopet

Riza,puna je

Bila miza

I jopet smo

Lačni bili

Ma smo didu

Čekali da počne jisti

I kosirić nazad

U žep namisti.

Pročitaj cijelu poeziju

Kao jabuke

dozrijevaju mi uspomene

na policama sjećanja

prelažem ih

tražeći komadiće osjećanja

koja su se desila nekad

i želim da mi ponovo dođu

da napišem pjesmu o njima

koristeći tajanstvene riječi

ukradene iz priča staraca

koji na trgu ptica

cekaju jos jednu jesen

Moje su pesme samo moji snovi

koji dok nebo spava

okupani kišama

slobodno lete

do posljednje stanice

da isprate ljeto

Prebiram po njima kao po pijesku

tražeći školjke

u kojima je zarobljen

vrisak

jedne mladosti

Pročitaj cijelu poeziju

Iz krika ljubav stiže

Dušu mi kiti srećom

Trenutkom strasti ljubi

Ponese uzdah vjetrom

Tebi donese sretnu

Pročitaj cijelu poeziju

Izvuci pianissimo – miris ljubičica,
tiha molitva u svetom zraku.
.

U moderatu puštamo boje da teku,
dok tvoje note uživaju u tišini.
.

A onda fortissimo! Grijeh ljeta se smije,
orgazam poezije usred noći.
.

Nisi „laka žena“, niti luda što kamenje u more baca,
ti si toccata koja grebe po vječnosti.
.

Bas u prsima, težak kao violončelo,
glazba poput korzeta, ne pušta te van.
.

 Bez preklinjanja, bez molbi, bez savijanja koljena,
tvoja pjesma na orguljama – čista magija

Pročitaj cijelu poeziju

Satira Marije Juračič “Sudnica”dobila je Priznanje Hrvatskog sabora kulture 2026. godine. Donosimo ulomak.

.

Sudac Lipan: Pozvali smo vas da vas suočimo s gospodinom Sokolićem i da vas pitamo nešto u svezi predmeta koji trenutno istražujemo. Pozvani ste u svojstvu svjedoka i pred sudom morate govoriti istinu. U protivnom činite kazneno djelo. Jeste li razumjeli moje upozorenje? ( Pogleda zapisničarku.) Ono o sramoti ću preskočiti.

Nikola Konjušina: Jesam. Razumio sam.

 Sudac Lipan: Onda mi recite, jeste li  vi dana 16. lipnja ove godine u biblioteci fakulteta koji vaš sin pohađa dali ovdje prisutnom gospodinu Sokoliću 5000 eura?

Nikola Konjušina: Jesam, dao sam.

Ante Sokolić: (Skoči kao oparen.) Ma kome si ti što dao? U oči me gledaj. (S dva prsta pokazuje prema svojim očima)  Meni sigurno nisi ništa dao.

Sudac Lipan: Recite nam u koju ste svrhu dali te novce?

Nikola Konjušina: Dao sam za podmazivanje. Znate, ima onaj profesor… sada mu se trenutno ne mogu sjetiti imena koji otvoreno govori da se kod njega ispit ne može položiti samo tako. Govori da nitko ne zna za peticu. Bog zna za vrlo dobar, on sam zna za dobar, a oni koji svojski griju stolicu možda znaju za dva. Svi ostali dobivaju jedinice. Strah je i trepet među studentarijom. Da stvar bude gora, njima je predavao jedan drugi profesor, ali je taj otišao u penziju i sada imaju tog vraga.

Sudac Lipan: I onda ste vi odriješili kesu da profesor pusti vašeg sina da prođe?

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju