Ispod sjajne zvijezdice
Rodilo se djetešce
Zvijezde su zapjevale
Ovčice ga ugrijale.

Dobro nam došao, Isuse
U betlehemske jaslice!

Mama, donesi dekicu
Da pokrijemo bebicu,
Da ga moja dekica grije,
Da mu na stanici hladno nije!

Dobro nam došao, Isuse
U betlehemske jaslice!

Pogledaj kako se radosno smije;
Moja ga dekica toplo grije.
Želim mu dati, majčice sve,
Da nikada On ne ozebe.

Dobro nam došao, Isuse
U betlehemske jaslice!

Čuo sam, majko, anđele
Pjesmom se danas vesele…
Majko, i mi mu zapjevajmo
Srce svoje njemu dajmo!

Dobro nam došao, Isuse
U betlehemske jaslice!

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Pred kosturnicom noći uzaludno čekanje,

nokturno za Hozea i zvezdana balada,

uz Solvejgine pesme na pupoljak sećanje,

nad domom narandžin cvet neizmišljenog grada.

                                .

S usnulim duhovima u zlatnim vrtovima,

čuvan od zaborava u odeždi stihova,

sputani čudesima s okrutnim bogovima,

tamni zanos borova spram grimiznih vrhova.

                                    .

Oblaci bez vlasnika kroz zemlju odsutnosti,

nejasna arabeska kao ognjena ognjena pčela,

tesnaci Kordiljera duž neplodnih predela.

                                 .

Život koji izmiče sred slepog peščanika,

ova ćutljiva ljubav spojenih ljubavnika,

kod mira blaženoga sve tvoje ispovesti.

Pročitaj cijelu poeziju

Zadrhti nebo u svitanju zore.

Zadrhti probuđeno more.

Zadrhti duša u sjeti sama.

Zadrhti ruža neubrana.

              .

Zadrhti vjetar noseći glas.

Zadrhte tipke klavira,

Zadrhti plavi val.

Zadrhti srce čekajući Tebe.

Zadrhte usne zaljubljene žene.

            .

Zadrhti život, dok klavir svira.

Zadrhte sjene i stara violina.

Zadrhti ruka pri dodiru tvom,

Zadrhte od ljubavi dan i noć.

                             .

Zadrhte zvijezde na nebu čežnje.

Zadrhti moj glas kad dozivam Tebe.

Zadrhti Sunce koje nas grije.

Zadrhte oči kojima se smiješ.

                    .

Sve zadrhti zbog Tebe.

             .

Pročitaj cijelu poeziju

Godine su nestale na izgužvanom papiru
nedorečenosti,
svih onih pjesama bez početka i kraja.
Vjetrovi sjećanja se skrivaju u borama
mog lica.
Ne. Ne zavaravaj se!
Nisu to bore sreće i smijeha!
.

Smijeh je odnio vjetar sa pješčanih dina
ne pronalazeći oazu
u smiraju života.
.

Još suze oči kišama jesenjim
i srce se maglom prekriva.
Zima mi je ledom srce okovala
jer ti si sigu u njega zabio.
.

Ja ne znam više voljeti
jer voljela sam nekada,
a sada mi ljubav trnje
u tijelo zabada,..
Krvarim iznutra i izvana
.

Boli me od udaranja valova
jer se izmaknuti nisam znala.
Boli me od nepravde.
Boli me od želje, za trunkom,
za onom zrakom svjetla
koja će nestati u sekundi.
.

Pišem ti, ali znam da pročitati nećeš
moju bol,
jer ta tinta je za tebe nevidljiva.
Pišem ti suzama
ispunjenim svim onim prešutjelim riječima
koje sam ostavila u nutrini duše.
.

Stavi papir iznad plamena
pa ćeš me možda pročitati
ili zapaliti da nestanem u pepelu.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Od 16. XII. 2025. do 18. I. 2026. godine u umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” u Opatiji održava se izložba pobjednika Mandraća 2025. godine, tradicionalne međunarodne likovne manifestacije koja se već 38. put održala u malom turističkom opatijskom naselju Volosko. Pobjedu su osvojili: Antonija Celin, Igor Delić, Barbara Cetina, Andrea Dujmešić Kopić, Lea Labrović i Ivica Matić. Izložbu je otvorio kulturolog i direktor Festivala Opatije Ernie Gigante Dešković, a likovni kritičar i esejist Milan Bešlić podsjetio je mnogobrojnu publiku na desetljeća plodnog slikarskog stvaranja Mandraća. Gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin pozdravio je prisutne autore i gledatelje.

Od mnogih dojmljivih slika s ove izložbe izdvojila bih tri. Usku, uzdužnu sliku grada Antonije Celin čije su vedre vizure posložene upravo onako kako ih doživljavam penjući se od mora do svoje kuće na Novoj cesti. Slika iznad slike, slika na slici.

Druga je slika Igora Delića, neveliki akril koja predstavlja tamni grad, a koja ima neobičnu moć privlačenja da ti se u jednom trenutku učini kako te slika uvlači u svoju nutrinu.

Pored treće slike sam u prvom svom razgledavanju jednostavno prošla ne primjećujući je. A onda sam je ugledala. Zaustavila me u pokretu. Malena, siva kućica bez prozora, izgubljena u maglovitom nepostojećem pejzažu, ali njezin dimnjak naznačuje da se ognjište još može upaliti, da nije sve netragom nestalo. Sliku je naslikala Lea Labrović.

Tekst je napisala: Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

Želim dotaknuti tvoje srce,

srcem svojim, dušom svom,

želim da se onako iskreno,

osjećam tvojom…

            .

Da zaplivam u tvojim očima,

i pogledom svojim zavedem te polako,

da mirisom svoje ljubavi,

uđem u dušu tvoju lako.

                 .

Pruži mi ruku da je dotaknem svojom,

da te povedem putevima sreće,

na mjesto gdje nas bol,

nikad pronaći neće.

            .

Uz tebe se osjećam ženom,

samo ti me uzdižeš poljupcima svojim,

dok putujem oblacima života,

osjećam da postojim, da volim.

                      .

Dok plešemo valcer ove noći,

zagrljeni u oazi nježnih dodira,

lebdimo tiho, zaneseno, bez riječi,

daleko, sve do svemira.

                    .

Gledam ja tebe, ti gledaš mene,

pogledima govorimo jedno drugom sve,

ljubav naša do zvijezda nas vodi,

tu riječi nisu ni potrebne.

Pročitaj cijelu poeziju