Ponekad pomislim da smo cigli

sasvim krivu zadaću dali

ona nije tu da štiti, grije, toplinu širi

razvija, da ruke vrijednima čini!

Ona nije tu da gradi dom, mjesto gdje je čovjek sretan, u svom.

Cigla treba mirotvorac biti, pravo i  pravdu širiti!

Kada tikva neka pomisli da je velika, puna odlika,

samo zato što stoji na debelom vratu njega, čelnika

punom obmana, koji samo brine

kako svojeglavo vladati, svladati, nadvladati

kako posavjetovati, lagati, pametovati

imati apetite, nikad ničeg dosta, željeti tuđe , stvarati oruđe

pričati o miru, trovati, ratovati…

E tada, ta cigla, treba bi doći na svoje

iskoristiti sve svoje tople boje

jer u njoj i gline i pijeska i vode,

taman svega da zamahne, zavitla tijelo pa poleti visoko gore,

alarmira svoje skrivene dalekozore

i padne točno brzine vrtoglave

posred usijane glave

pa bez rasprave, ispravi sve felere

otjera sve blefere!

Svima bi otad dobro bilo!

A i cigla bi time dobila počasno mjesto

ušla u mnoge povijesne knjige, prihvaćena bez intrige

upisana pod pojmom slobode

svijet bi slavio njene pohode.

Zato, poštujte ciglu!

Nikad se ne zna kad će, na glavu….

Pročitaj cijelu poeziju

Neki dani su uzvišena nebesa

u ljudskim umovima…

Intervali golemih gozbi zadovoljstva

i gladne misli se slažu,

dok gledam kako divlji pakao

peče bol božansku.

.

Skriveni požari strasti,

sa nedostižnih terena,

tutnje u pustim poljima duše.

I pamtim sve ono što su bile,

prije nego ih je uhvatila paučina.

.

Nitko mi nema pravo bilo što reći!

Moje srce je torba anđeoskih djela

i đavoljih laži,

ispod letećih prijelaza

ohlađenog plavog listopadskog neba.

.

Drveća izbijaju u zaraznoj plamenoj boji,

još uvijek u poricanju da bi im lišće

ikada moglo otkinuti i pasti…

.

Ostala mi je još goruća čežnja,

da odgovorim na poziv metamorfoze…

Pročitaj cijelu poeziju

Pisati samo noću okrenut ka prošlosti,

pri izazovu grada samo danju spavati,

manjak verbalnih tema kod igre realnosti,

istrgnut iz sećanja polarnu noć sanjati.

                            .

Za drugačiji susret boja raspoloženja,

znaci odobravanja pod utiskom navika,

uz antičku obalu misterij otkrovenja,

u hodnicima psihe kroz stranice dnevnika.

                                 .

Svakodnevna tortura ljudi na ekranima,

kod ljubavnih vodiča delimična iskrenost,

vodopadi besmisla i noćas u snovima,

u spletu emocija k’o podvojena ličnost.

                                       .

Avangardna tvrđava legendarnih vetrova,

pogubljen alhemičar zupcem mitske mašine,

pri bičevanju duše spram blistavih snobova,

dogovoreno vreme za trenutak istine.

                               .

Znaci nepoverenja menjanjem lokacije,

od nežnosti skrojeni radni kutak prašine,

kaleidoskop snova duž vrata percepcije,

mir među mrtvacima usred blistave tmine.

                           .

Kroz sunčeva sijanja vazduh od uspomena,

s igrama realnosti dostići odgovornost,

nad citatom lebdeti kod antičkih imena,

nepisana pravila za surovu realnost.

                                 .

Nebo iznad ostrva pri skoku s padobranom,

nikad stvarno nije kraj granici našeg sveta,

sećanja sačuvati barikadom podsvesnom,

spas za kameleona do idućeg susreta.

                               .

Obične formalnosti prepoznate lekcije,

uprkos nezgodama novo dokazivanje,

dve dekade čekanja uz drevne instrukcije,

živeti pod nadzorom – kasno je za kajanje.

Pročitaj cijelu poeziju

Zbog riječi svojih pelinom poškropljenih, zaplakat ćeš.
U snu, kada ti tjeskoba na srce legne, zaplakat ćeš.

Slika moja će te pratiti,
u mislima ću ti biti, zaplakat ćeš.

Kada ti Nebo da znak
da si ostao sam, zaplakat ćeš.

Nad krivnjom svojom,
nad lažima u koje si odjeven, zaplakat ćeš.

Moja rana će te boljeti tada,
mojim suzama zaplakat ćeš.

Moj otrov će ti grlo izgarati…
Pregažen istinom, zaplakat ćeš.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Pusti da srce

oboji se čudom.

        .

Udahni mirise

što slave buđenja,

prigrli čudesan dar

slobode

da učiniš što želiš,

u tebi toliko toga

nenačetog

a željenog.

       .

Kreni!

      .

Neka stope

svjetlost ti prati

dok budeš upijao riječi slika

obojenih krovova svijeta

koje čekaju,

koje raduju,

tvoje začuđene oči djeteta!

 .

Ponesi taj ushit života,

neka gori radost

timbar vjere, neka se glasa!

Budi more, vjetar, proljetni dan!

Živi život,

taj čudesni san.

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam bakarno lišće

Kako prelepo stari

Kako se kotrlja po zaljubljenoj zemlji

I osećam kako mi se duša puni bojom

Kako mi krv u venama šušti

Šušti čarolijom

Lepo i tužno

           .

Šuma ćuti

Još je udata za plavo nebo

Još čeka oktobar da je pozove na poslednji ples

             .

Gledam bakarno lišće

I pitam se

Treba li uplašiti jesen

Pre nego se zgužvaju oblaci

I ta prva kap kiše

Svima te ispriča

Svima

Pročitaj cijelu poeziju