Shall I compare thee to a summer’s day?

Thou art more lovely and more temperate:

Rough winds do shake the darling buds of May,

And summer’s lease hath all too short a date.

Sometime too hot the eye of heaven shines,

And often is his gold complexion dimm’d;

And every fair from fair sometime declines,

By chance, or nature’s changing course, untrimm’d;

But thy eternal summer shall not fade,

Nor lose possession of that fair thou owest;

Nor shall Death brag thou wander’st in his shade,

When in eternal lines to time thou growest;

       So long as men can breathe, or eyes can see,

       So long lives this, and this gives life to thee.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Tek riječ izustih
Ona pjesma postade.
Okrenem se oko sebe
Posvuda stihovi
Vise na požutjelim
Granama kestena
Pa ih ubirem, slažem
U neki svoj šablon
Poput mozaika.

*

Sliku vidjeh
U svojim mislima
Lijepu, šarenu
Cvijećem ispunjenu
Pa je u pjesmu pretvorih
Uokvirenu rimom
Jer takve pjesme
Najviše volim.

*

Prošećem parkom
A ptice po granam skakuću
I plaha vjeverica
Zimnicu sprema
A ja joj pomažem stihom
Smjestivši je na toplo
U moju pjesmu.

*
Nad gradom se razvlače
Teški, trudni oblaci
Pa ih piknem svojom olovkom
Da prosipaju kišne kapi
Da one zarominjaju
U svojoj melodiji
I ritmičnom udaranju
O prozorsko staklo
Pa se u svojoj monotonoj melodiji
Kap po kap, slovo po slovo
Slije u moju pjesmu.

*

Dok vjetar vani zavija
Noseći umrlo lišće
Na svojim krilima.
Dok nas kamin grije
I obasjava svojim plamom
Ja slušam otkucaje
Tvoga srca
I pretvaram ih u pjesmu.

*

Da. Sve je pjesma…
Ti, ja, priroda
I ova kiša što neumorno pada.
Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Rasprodajem prošlost

djetinjstvo

umorna sjećanja.

Ostavljam tuge, brige neke druge,

plavo njenog oka

i sa slike

hladno,

posađen mrak

posvud

još uvijek utaboren.

Rasprostranjeni korjeni

samotnosti

grebu i dalje,

vire iz svakog kutka

čahure prošlog.

Trenuci

vremena poput pepela,

dodirujem ih rukama prebiruć

po prašini uspomena

tražeć makar komadić

igdje zaostalog pokušaja

ljubavi.

Iz svih kutaka ozidanih osama

tišine eho,

sama

sama

Pročitaj cijelu poeziju

Uništen, zgrabio sam svoje

osakaćeno srce,

svjestan da me tama,

oduvijek sluša…

.

O skromni dane,

ne bacaj njene oči

na ovog mračnjaka,

koji sada šeta sjenkama.

U oluji svega toga,

njezina je bol bila lijepa.

.

Noć bez zvijezda vibrira

zlokobnim kovitlanjem podsmjeha,

dok bezdani odjek priča

o velikoj ukradenoj ljubavi,

u skladu s najdubljim željama.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Zbirka „Potres mozga“ zbirka je vrlo kratkih proznih formi čija je esencijalna bit ono što danas zovemo „Štivo dinamičnog i ubrzanog života“, brzo čitljivo, jasno i dohvatljivo. Upravo ta kratko skrojena esencijalna čistoća priča, rezultat je kroničnog rađanja u trenucima između dva putovanja: od kuće na posao, s posla kući  ili putovanja na neki simpozij, kongres, konferenciju. Kratkoća i ukalupljenost u samo šest rečenica pričama daje jedinstvenost i individualnost. Priče naprosto crpe esencijalnu bit iz stvarnog života ili nenametnutih te očitih, ali prešutnih životnih događaja i situacija. Karakter priča ponekad nadilazi realno nadrealnim prikazom ispričanih priča te eksplicitnim  zaključkom koji pričama daju izgled arhetipskih i svevremenih Ezopovih basni. Ispričane priče teku poput rijeka ponornica, čas pričaju o stvarnom događaju, čas o događaju rođenom iz kolijevke neistraženih ponora podsvijesti.

Osebujnost i originalnost, kratkoća i upregnutost u jaram šest rečenica priče uzdiže na pijedestal lirsko prozaičnog štiva. Moglo bi se reći da je sadržaj ove zbirke spjev jednog slijepog Homera koji je iz dubine mraka svoje sljepoće ispjevao najznakovitiju sadržajnu himnu protresenog ludila ovih zemaljskih kulisa. Ako je slijepac ispjevao himan iz svojeg mraka, onda je ove priče također pisao jedan potpuno gluh Beethowen koji je u potpunoj gluhoći napisao najglasniji i najsrčaniji ton onog nečeg što izostaje u praznini i površnosti ovog svemira. Priče  svojim posebnim i dosad neuobičajenim tonom nalikuju na neke nove basne nastale u izmijenjenom stanju svijesti prilikom brojnih kontuzija i trauma glave udarcima stvarnosti pod kojima se razvija potres mozga.

Da je zmaj umjesto vatre rigao priče, onda bi to izgledalo ovako:

Pročitaj cijelu poeziju

Razdoblje
Škorpiona.

U sebi nosi

značajnu
poruku…

Samostalnog
posjedovanja.

Ishitrene
atrakcije.

Egzotičnu
alkemiju..

Tobože,
Mliječnu
stazu ili.

Krunjenje
lovorikom.

Gaženje
po trnju.

Zvijezde,
meteore.

Bezbrojne
varijacije..

Briljantnih
proricanja!

Zvonolike
titravosti.

Blještavilo,
magičnosti.

Kosa nam
vijori, tik do
čudesnosti.

Buđenjem
usnulosti..

Ne poričemo
svoje moći…

I opet nas,
magla pita.

Jesmo li –
iole sretni?

Pročitaj cijelu poeziju