Iz duboke noći, u teškoj čahuri,
promatrah svijet iz daljine,
srce mi bješe umorno, bez krila,
zarobljeno u nijemoj tišini.

                  .

Ali svjetlost probija svaki zid,
kad vrijeme pusti čežnju da sazrije,
dah vjetra, tanka nit,
nježno otpušta stare, uske okove.

                      .

 Sada nosim boje na svojoj koži,
koje mi je život tiho darovao,
moja pjesma postaje slobodna i čista,
crta krug života na obzoru.

                        .

 Ja sam riječ koja letjeti zna,
leptir na sunčevoj svjetlosti,
i počinjem sasvim ispočetka –
kao lagana, pernata pjesma iz sna.

Pročitaj cijelu poeziju

Procvao je u krila od zvjezdanog praha

i odletio u kraljevstvo svjetlosti

iza posljednjih vrata neba

                                   .

U mjesečevoj sobi pod visokim harfama

na kojima vjetar svira njegovu nebesku pjesmu,

spava mali anđeo koji je otvorio vrata svjetlosti

i pronašao cvjetove iza posljednjeg oblaka.

                                .

Kao mali princ, zatvorivši bajku djetinjstva,

zakoračio je u beskrajni hodnik

obasjan nevidljivim Božjim koracima.

Pročitaj cijelu poeziju

Galeb nad morem

još kruži neprekidno.

U kljunu riba.

Pročitaj cijelu poeziju

Vezem zoru, na postolju mirnom
pišem priču u kutku svom tihom.
Svaki bod je posvećen tamjanom i smirnom
dom je vezen sav sa zlatnim stihom.
.

Crvenim nitima vezem platno snježno
plavim nebo što nad nama bdije.
Sunca zalaz, tvoje ime nježno
vezem dok me topla ljubav grije.
.

Vez su slova, sve se razumije
baka je vezla i pjesmu pjevala.
U vezu se njenom slatka pjesma krije
utkati ju vješto samo ona je znala.
.

Nad Slatinom vezem nebo široko
polje koje se sa šumom spaja.
A na nebu soko leti visoko
ljepota je to kao iz raja.
.

U svakom križiću jedan je dan
tambura, ljudi, pjesma do zore.
Crkva i dječji nevini san
seljak koji crnicu ore.
.

Vezem krovove i dim iz dimnjaka
i Slatini srce purpurne boje.
Tako me je naučila baka
da s ljubavlju čuvam uspomene svoje.
.

Kad noć padne nad podravskom ravni
izvezen stoji mak i pšenice klas.
I osjećaj onaj prekrasan, davni
koji je pjesmom spajao sve nas.
.

Kad završim pjesmu i zavežem kraj
vez ću raširiti, oči zatvoriti.
Vidjet ću opet tebe, znaj
tvoju ću sliku u pjesmu pretvoriti.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Sreli se ponovno

Stipe i ja, sad već ko

Znanci pravi popričamo što nam

Se vrti u glavi.

          .

Stipe moj, kako si

Šta ima,da li ribe

Loviš i s nekim Brodićem otploviš?

             .

Kaže Stipe, tiho da

Ga samo ja i onaj

Val što udara o žal

Čujemo.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Želudac se preokreće bez sklada,

u sklopu skupocjenih mauzoleja..

                      .

Dok su samilosna razvodnjavanja –

prioritetnih kognitivnih divergencija.

                      .

Nisu splasnula, ta iskra ih razbuktava,

simboli generaliziranja uz odašiljanja..

                     .

Traumatična mi iskustva, nadasve crna,

– demoniziraju harmoniju priželjkivanja..

                        .

A habitus je mojih tragičnih memoara-

kao rez na zapešću nevidljivih tragova.

Pročitaj cijelu poeziju