Olovno nebo

U rano jutro

Prepuno je oblaka

Sprema se da pusti suze

Grmljavinom iznenada

Pročitaj cijelu poeziju

Vrijeme mjerimo satovima, a život drukčije. Postoji čas u kojem nekoga možemo zagrliti, reći oprosti ili ostati, čas kada možemo pokucati na nečija vrata i još čuti: „Uđi.”

A onda dođe dan kada vrata možda još stoje, ali iza njih više ne živi naš život. U tome je jedna od najokrutnijih spoznaja odrasla čovjeka: ne možemo popraviti sve što smo napokon razumjeli.

Možemo se pokajati, ali ne i vratiti dvadeset godina; možemo priznati krivnju, ali ne i vratiti mladost onomu tko nas je čekao. Možemo ponovno stati na isti prag, no ni prag ni mi više nismo isti.

Zato oprost u ozbiljnoj književnosti nije gumica koja briše prošlost. On ne poništava posljedice; njegova je veličina u tome što čovjek priznaje istinu čak i kada mu ona više ne može donijeti nagradu.

Tek tada pokajanje prestaje biti trgovina.

Pročitaj cijelu poeziju

Čuvaj je…

Pusti je neka cvjeta,

žena je duša ovoga svijeta,

ona koja može i kad ide, i kad stane,

koja gasi svaki požar kad plane…

                 .

Ne budi uzrok njezine boli,

budi onaj koji je cijeni i voli,

ne upućuj joj riječi koje je guraju na dno,

jer ona ne zaslužuje to.

                .

Njeguj je kao najljepši cvijet,

ona čini ljepšim ovaj svijet,

ljubavlju je zalijevaj svaki dan,

i nikad joj nemoj srušiti san.

                  .

Ne potapaj njezinu snagu,

već uživaj u tom blagu,

koji ti tako radosno pruža,

ona je tvoja,budi i ti njena duša.

                         .

Žena može i od sebe više,

snagom svaku slabost za tren briše,

čuvaj je kao malo kapi vode na dlanu,

probudi osmijeh svakom njenom danu.

                           .

Nemoj je zapustiti, zaštiti je od zla,

neka u njenim očima uvijek život sja,

ne daj joj da uvene poput tužne ruže,

pruži joj najbolje iz svoje duše.

            .

Žena može sve,

i kad misliš da nemoguće je,

iznenadi te njena snaga,

zato je čuvaj poput najvećeg blaga.

Pročitaj cijelu poeziju

Nakon što sam u svijet svoju fikciju pustila

Mnoga lica nisu ni riječ izustila

Stvarnost se još više od mene udaljila

U kutijicu svojih knjiga sam se umanjila

Kao moljac grickajući hiljade stranica

Lepršajući po nebu kao plaha ptica

Koja nijednom jatu ne pripada

Čije srce potiho strada

Ne mogavši pobjeći od svoje biti

Ne mogavši se od istine sakriti

Mahnito krilima ptica lepeće

Ne traži ona nikakve iluzije sreće

Prestani tražiti razumijevanje

Zaustavi infantilno sazrijevanje

Ptico, otvori svoje srce i prhni visoko

Ptico, ne traži da drugo oko gleda tvoje oko

Tvoje šarenice i zjenice nek u sebe gledaju

Jatu svoje predodređenosti nek se predaju

Neka šute i udalje se svi koji trebaju

Istina je da nikad nije bila stvarnija tvoja stvarnost

Istina je da samo sebi duguješ oprost

Za tren sumnje u riječi koje moraju teći

Oblike gline koji se moraju ispeći

U koje se puhne pa polete ptice

U koje se puhne pa sva lica postanu jedno Lice,

Ono u Ogledalu.

Pročitaj cijelu poeziju

Preci sa Maratona u ogrtaču od vetra,

pred krhkim nebesima uz pesmu galebova,

pesma nuđena vetru sred Dominion skvera,

spram mermernih bogova prošlost puna stihova.

                                  .

Ljudi u tramvajima i sneno šaputanje,

tišina na usnama spokoj otmenog sveta,

predelom njenog tela naslepo putovanje,

uz blag ukus cinizma stranac sred tvog kreveta.

                                       .

Monah iz Nju Džersija, talisman međ’ prstima,

sa šarenim pticama i vodenim zmijama,

kroz pesmu heleniste biti blizu mrtvima.

                          .

Porušeni gradovi kod glasnih opomena,

kroz tajanstveni pejzaž sa crnim kočijama,

krah svetovnog života iza mnogo imena.

Pročitaj cijelu poeziju

Na krilima snova jednog mi je dana doletjela
Ova osoba što posebno mi je prijateljstvo podarila,
Koju regeneracija neslomljive nekoć je iskovala
U tajanstvenu dušu što u mojem je životu osvanula.
.

Što se krije ispod ledene epiderme njezine?
Neki misle da to je pitanje za mudrace antičke.
Strahuju da njezina blizina donosi sunovraćenje
U bezdane unutrašnje tame, gorke duševne ponore.
.

Ipak, retorikom tišine vrijeme napokon otkriva
Srce iza njenih bedema što samoće se užasava.
Njezinim umom možda caruje disbalans svjetova,
Ali tmurnost mojih dana njezino društvo razvedrava.
.

Govore da moji su uz nju provedeni sati tminom okovani.
Dragocjenošću ovog saveza njihovi su umovi zbunjeni,
Ali složeni odgovori skriveni su u elaboraciji podsvijesti.
Ta osoba donijela je svršetak ponavljane turbulentne povijesti.
.

Zašto oni odbijaju zaboraviti davno oproštene grehote,
Dok u njezinoj prisutnosti ja vidim praskozorje dobrote?
Zar samo ja razumijem njenu bol hladnu kao oštri kamen?
Voljela je Belzebuba, to je njezin vječni ožiljak i znamen.
.

Da barem imam moć sam izliječiti sve njezine agonije
Dok promatram je u tkanju konstelacija stihova poezije.
Ipak, ova čvrsta spona je nade u bolje sutra polaganje
Jer već vidim zrake što nagovještaju njezino oporavljanje.
.

Dok mnogi nju još vide ogrnutu u mračne barokne pelerine,
Ja sam pronašao tihu luku njezine skrivene, ranjive topline.
I znam da zimzeleni otoci još cvatu u labirintu njezine duše,
Čije zidove ukrašavaju ovom svijetu nevidljive gotičke ruže.
.

I nastavljam gledati kako ona svojim kozmosom lebdi.
Svaki kutak svemira za nju je fluorescentni rudnik riječi,
Kojima oslikava spektre ljubavi i gnjeva, tame i svjetlosti,
I gradi antologiju besmrtnice što stoljećima će za njome ostati.

Pročitaj cijelu poeziju