Kristijana Peršić “Stipe moj”11

Poslušala sam ja mog prijatelja Stipu kad mi je rekao da češće tuda prođem i na naše mjesto dođem.

I evo prošla jutros i naravno između galebova svih moj prijatelj Stipe glasno se nešto sa svojim sinom Ivom raspravljao pa me odmah ni primijetio nije.

                               .

Približim se i čujem njihovu raspravu

” Ive moj, sine dragi, ajde si neku družicu potraži, pogledaj oko sebe, svi nekog imaju osim tebe “

Ive moj se suprostavlja

” Šta ti misliš da je mladu pronaći tako lako ? 

Ja se trudim i znatiželju njihovu probudim , ali nijedna se udavala ne bi , samo bi se šminkale , modirale i na kavice išle i bračni bi život rado zaobišle.

Možda u tvoje doba tako nije bilo, ali eto sad se to promijenilo.

I mira mi daj, kad mi vrijeme bude oženit ću se znaj !”

I dok sam ih slušala nisam niti pokušala

Razgovor prekinuti, važan je bio i koliko god da sa Stipom popričat sam htjela pustila sam ih da olakšaju dušu i da se malo raspušu.

                           .

Krenem i iz daljine pozdrav čujem

” Baš si prijateljica prava, hvala što nas nisi prekidala

Ciao mia amica,

Baš si dobra ti Kika “

 

 

 

 

 

 

 

 

Pročitaj cijelu poeziju

Dino Špaleta “Nekad i sad”

Misli mi se vraćaju u djetinjstvo. Živjeli smo slobodu. Na selu, bez granica i pravila. Bili smo vječno u pokretu.

Imali smo svoje male stadione. Ne ušminkane kao danas, s antistres podlogama. Nama nisu ni trebale – koljena su ionako bila krvava. Igrali smo na livadama koje smo sami kosili. Golove smo pravili od drva ili od dva kamena. Klupe za rezervne igrače bile su zadnja sjedala iz nekog starog automobila, najčešće Zastave 101 ili Renaulta 4.

Već tada smo imali domaći i gostujući teren, svaka ekipa na svom dijelu sela. Nije bilo reflektora, samo poneki bljesak trepereće javne rasvjete i strah da će se ugasiti ili da će roditelji doći po nas prije posljednjeg zvižduka.

A utakmice su trajale vječno. Nadao sam se da će i djetinjstvo trajati tako dugo. Nažalost, nije.

Danas su sva igrališta uređena, a ipak uglavnom zjape prazna.

Dušu igralištima ne daju golovi, podloge ni prazne tribine. Daju je djeca.

Gdje su?

Pročitaj cijelu poeziju

Zbornik književne fantastike “Iza uma”6

 

 

 

https://view.publitas.com/foi/iza_uma_broj-6/page/1

Pročitaj cijelu poeziju

Ankica Biskupović “Ono što ostane”

ONO ŠTO OSTANE

Na kraju života možda ćemo otkriti da nas nije određivalo ono što smo posjedovali — ni titule, ni kuće, ni priznanja. Preostat će nekoliko ljudi kojima smo bili dobri i nekoliko onih kojima nismo.

Za nama će ostati riječi koje smo izgovorili i one koje smo trebali izgovoriti, možda i stablo koje smo posadili, nečije sjećanje ili tek priča.

Upravo zato književnost tihih ljudskih sudbina ima trajnu vrijednost: ona vraća dostojanstvo životima koji nisu promijenili svijet, ali su nekome bili cijeli svijet.

Čovjek ne mora biti velik pred poviješću da bi njegova bol bila velika, niti slavan da bi njegova ljubav bila vrijedna pamćenja. Ne mora biti junak da bi njegov povratak, kajanje ili jedna zakašnjela riječ u sebi nosili čitavu ljudsku dramu.

Jer na kraju možda nije presudno koliko smo daleko stigli, nego postoji li još negdje svjetlo koje će se upaliti kada se vratimo.

I jesmo li imali dovoljno mudrosti vratiti se prije nego što se ugasi.

Pročitaj cijelu poeziju

Suzana Marić “Iskonska ljubav”

Duboko, duboko negdje među oblacima
spava ona iskonska ljubav;
bez grijeha, tako čista, tako iskrena…

Tamo ju anđeli ispiru vodom života
iz zlatnog kaleža,
čiste ju od svakog truna prljavštine.

Ne daju joj da se ugasi,
ne daju joj da je svijet dotakne.
Ona tamo čeka,
kao srce koje još nije zaboravilo kucati.
.

Jer takva ljubav ne umire,
ona samo spava.
I kad se probudi,
probudit će i cijelu Zemlju.
.

Hoćemo li ju baštiniti?
Jesmo li mi iskreni nasljednici
te božanske ljepote?

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Spomenka Krebs ” Pjesčani sat univerzuma”

Želim biti zrno prašine,
izgubljeno na kruni Keopsove piramide.
Sitna, nevidljiva čestica na Neptunu,
zaboravljena u ledu i vjetru,
pa da nijemo svjedočim prošlosti
i daleku budućnost predskazujem.
.

Želim da vrijeme kroz mene teče,
kao pijesak kroz pješčani sat svemira.
Neka mi vjekovi pričaju tajne,
o krvavim ratovima i krhkom miru,
o kraljevstvima koja niču i nestaju u prahu.
I letjet ću, nošena kosmičkim dahom,
kroz eone, kroz zvjezdanu tminu,
sve dok i sama ne postanem povijest.
.

Sve dok ne postanem – sama budućnost.

—–  .

Die Sanduhr des Universums

                    .
Ich will ein Staubkorn sein,
verloren auf der Krone der Cheops-Pyramide.
Ein winziges, unsichtbares Teilchen auf dem Neptun,
vergessen im Eis und im Wind,
um stumm der Vergangenheit zu zeugen
und die ferne Zukunft vorauszusagen.
.

Ich will, dass die Zeit durch mich fließt,
wie Sand durch die Sanduhr des Universums.
Lass mir die Jahrhunderte ihre Geheimnisse erzählen,
von blutigen Kriegen und zerbrechlichem Frieden,
von Königreichen, die entstehen und im Staub vergehen.
Und ich werde fliegen, getragen vom kosmischen Hauch,
durch Äonen, durch die Sternenfinsternis,
bis ich selbst zur Geschichte werde.
.

Bis ich werde – die Zukunft selbst.

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts