Suzana Marić “Sve je pjesma “
Tek riječ izustih
Ona pjesma postade.
Okrenem se oko sebe
Posvuda stihovi
Vise na požutjelim
Granama kestena
Pa ih ubirem, slažem
U neki svoj šablon
Poput mozaika.
*
Sliku vidjeh
U svojim mislima
Lijepu, šarenu
Cvijećem ispunjenu
Pa je u pjesmu pretvorih
Uokvirenu rimom
Jer takve pjesme
Najviše volim.
*
Prošećem parkom
A ptice po granam skakuću
I plaha vjeverica
Zimnicu sprema
A ja joj pomažem stihom
Smjestivši je na toplo
U moju pjesmu.
*
Nad gradom se razvlače
Teški, trudni oblaci
Pa ih piknem svojom olovkom
Da prosipaju kišne kapi
Da one zarominjaju
U svojoj melodiji
I ritmičnom udaranju
O prozorsko staklo
Pa se u svojoj monotonoj melodiji
Kap po kap, slovo po slovo
Slije u moju pjesmu.
*
Dok vjetar vani zavija
Noseći umrlo lišće
Na svojim krilima.
Dok nas kamin grije
I obasjava svojim plamom
Ja slušam otkucaje
Tvoga srca
I pretvaram ih u pjesmu.
*
Da. Sve je pjesma…
Ti, ja, priroda
I ova kiša što neumorno pada.
Suzana Marić
Sonja Kokotović “Traganje”
Rasprodajem prošlost
djetinjstvo
umorna sjećanja.
Ostavljam tuge, brige neke druge,
plavo njenog oka
i sa slike
hladno,
posađen mrak
posvud
još uvijek utaboren.
Rasprostranjeni korjeni
samotnosti
grebu i dalje,
vire iz svakog kutka
čahure prošlog.
Trenuci
vremena poput pepela,
dodirujem ih rukama prebiruć
po prašini uspomena
tražeć makar komadić
igdje zaostalog pokušaja
ljubavi.
Iz svih kutaka ozidanih osama
tišine eho,
sama
sama
Milan Janković ” Nije bilo dovoljno vremena”
Uništen, zgrabio sam svoje
osakaćeno srce,
svjestan da me tama,
oduvijek sluša…
.
O skromni dane,
ne bacaj njene oči
na ovog mračnjaka,
koji sada šeta sjenkama.
U oluji svega toga,
njezina je bol bila lijepa.
.
Noć bez zvijezda vibrira
zlokobnim kovitlanjem podsmjeha,
dok bezdani odjek priča
o velikoj ukradenoj ljubavi,
u skladu s najdubljim željama.
Zoran Hercigonja “Potres mozga” izbor iz Diskursa
Zbirka „Potres mozga“ zbirka je vrlo kratkih proznih formi čija je esencijalna bit ono što danas zovemo „Štivo dinamičnog i ubrzanog života“, brzo čitljivo, jasno i dohvatljivo. Upravo ta kratko skrojena esencijalna čistoća priča, rezultat je kroničnog rađanja u trenucima između dva putovanja: od kuće na posao, s posla kući ili putovanja na neki simpozij, kongres, konferenciju. Kratkoća i ukalupljenost u samo šest rečenica pričama daje jedinstvenost i individualnost. Priče naprosto crpe esencijalnu bit iz stvarnog života ili nenametnutih te očitih, ali prešutnih životnih događaja i situacija. Karakter priča ponekad nadilazi realno nadrealnim prikazom ispričanih priča te eksplicitnim zaključkom koji pričama daju izgled arhetipskih i svevremenih Ezopovih basni. Ispričane priče teku poput rijeka ponornica, čas pričaju o stvarnom događaju, čas o događaju rođenom iz kolijevke neistraženih ponora podsvijesti.
Osebujnost i originalnost, kratkoća i upregnutost u jaram šest rečenica priče uzdiže na pijedestal lirsko prozaičnog štiva. Moglo bi se reći da je sadržaj ove zbirke spjev jednog slijepog Homera koji je iz dubine mraka svoje sljepoće ispjevao najznakovitiju sadržajnu himnu protresenog ludila ovih zemaljskih kulisa. Ako je slijepac ispjevao himan iz svojeg mraka, onda je ove priče također pisao jedan potpuno gluh Beethowen koji je u potpunoj gluhoći napisao najglasniji i najsrčaniji ton onog nečeg što izostaje u praznini i površnosti ovog svemira. Priče svojim posebnim i dosad neuobičajenim tonom nalikuju na neke nove basne nastale u izmijenjenom stanju svijesti prilikom brojnih kontuzija i trauma glave udarcima stvarnosti pod kojima se razvija potres mozga.
Da je zmaj umjesto vatre rigao priče, onda bi to izgledalo ovako:
Lorena Vojtić “Mjesečina”
Razdoblje
Škorpiona.
U sebi nosi
značajnu
poruku…
Samostalnog
posjedovanja.
Ishitrene
atrakcije.
Egzotičnu
alkemiju..
Tobože,
Mliječnu
stazu ili.
Krunjenje
lovorikom.
Gaženje
po trnju.
Zvijezde,
meteore.
Bezbrojne
varijacije..
Briljantnih
proricanja!
Zvonolike
titravosti.
Blještavilo,
magičnosti.
Kosa nam
vijori, tik do
čudesnosti.
Buđenjem
usnulosti..
Ne poričemo
svoje moći…
I opet nas,
magla pita.
Jesmo li –
iole sretni?