Bit ću sretna samo tada:
kad ti se, nošena vrelom krvlju,
uvučem duboko u misli,
zaključam u srce.
Da osjetiš taj juriš,
kako plešu i divlje se ljube
lanci naše DNA –
plešući argentinski tango
kroz beskrajna prostranstva naših tijela.

Gerne und am liebsten

Glücklich werde ich erst dann sein –
wenn ich mich, getragen vom Blut,
in deine Gedanken einniste,
in dein Herz,
damit du spürst, wie sie tanzen
und sich küssen:
die Stränge unserer DNA.
Ein argentinischer Tango
auf den Weiten unserer Körper.

Pročitaj cijelu poeziju

Ljubav ima čudesnu moć,

da u svjetlost pretvori svaku tamu,

da čovjeku pruži sreću i nadu,

i smisao u svakom danu.

        .

Izvor života u njoj se krije,

bez ljubavi, prazno je sve,

ljudi,prestanite biti tijela bez duše,

volite se i međusobno ujedinite.

                        ,

Umjesto u rijekama boli i samoće,

zaplivajte morem ljubavi svi,

neka svatko voli i bude voljen,

neka svatko ljubav osjeti.

                        .

I stari, i mladi, i djeca,

svi zaslužuju u oazi sreće živjeti,

počnite od sebe, činite dobro,

jer bez ljubavi svijet neće preživjeti.

            .

Nosite krunu dobrote na sebi,

djelima svojim ljudskost pokažite,

i u izvoru života,

i najtežu bol bar malo ublažite.

                     .

Darujte svoju snagu, vjeru i nadu,

i neka svjetlost vaše duše pređe i na druge,

pomozite ovom svijetu da ojača,

i da prestane živjeti u zagrljaju tuge.

Pročitaj cijelu poeziju

Trče mi misli pijano.

Slike prekrivaju put.

Jutro započinje tugom.

Nesanica usporava hod.

Dan se zapleo u laž.

Pročitaj cijelu poeziju

Dok satenska s tebe klizi krinolina,

što raskoši plamen od očiju krade,

tetoviram stazu klancima oblina

proždirući žudnjom zadnje barikade.

                      .

Po pučini bluda razbacuješ mrežu

razbuktalih žila da bi drhtaj svaki

vrelih mi damara što gladno te stežu

privukla na mamac nemirni i slatki.

                       .

Pikantni mirisi uzavrelog runa                  

mrvili su u prah disonantne zvuke

dok napetost je popuštala strunâ

na kojima tvoje svirale su ruke.

                       .

Na rijeci čednosti srušili smo brane

da i modroj zori žare se obrazi,

a u gnijezdu strasti novu želju hrane

rosnoga zrcala bestidni odrazi.

                       .

Zbog grijeha ljubavi ne osjećam srama

makar ga morao platit’ hladnim grobom

ispod žrtvenika Venerinog hrama…

jer jedini grijeh je ne zgriješiti s tobom.

Pročitaj cijelu poeziju

Olovno nebo

U rano jutro

Prepuno je oblaka

Sprema se da pusti suze

Grmljavinom iznenada

Pročitaj cijelu poeziju

Vrijeme mjerimo satovima, a život drukčije. Postoji čas u kojem nekoga možemo zagrliti, reći oprosti ili ostati, čas kada možemo pokucati na nečija vrata i još čuti: „Uđi.”

A onda dođe dan kada vrata možda još stoje, ali iza njih više ne živi naš život. U tome je jedna od najokrutnijih spoznaja odrasla čovjeka: ne možemo popraviti sve što smo napokon razumjeli.

Možemo se pokajati, ali ne i vratiti dvadeset godina; možemo priznati krivnju, ali ne i vratiti mladost onomu tko nas je čekao. Možemo ponovno stati na isti prag, no ni prag ni mi više nismo isti.

Zato oprost u ozbiljnoj književnosti nije gumica koja briše prošlost. On ne poništava posljedice; njegova je veličina u tome što čovjek priznaje istinu čak i kada mu ona više ne može donijeti nagradu.

Tek tada pokajanje prestaje biti trgovina.

Pročitaj cijelu poeziju