Danijela Ćuk “Ogoljena žena”
Ogolila sam dušu,
skinula masku tjeskobe
kojom je bila prekrivena…
Sve do sada,
do ovog trena…
Uzdahnula sam uzdahom olakšanja,
pustila sam djelić sebe iz okova boli,
okova u kojima je bio zaključan,
odbačen, napušten…
Odbacila sam veo lažnog sjaja,
stavila sam novi… drugačiji,
onaj koji mi vjetar života
ne može skinuti s glave…
Ogolila sam dušu,
ali obukla sam srce u plamen snage…
Plamen koji gori ali neće izgorjeti…
Da…to sam ja,
ogoljena ali snažna žena,
žena koju valovi života neće potopiti,
neće ugušiti,
jer znam plivati…
.
Plivam u ljepotama života,
dok mi duša slobodno
putuje…
I putuje, i ne staje,
tako lagano, spontano i neopterećeno…
.
Jer to sam ja,
ogoljena do srži,
do kostiju, do gole kože,
ali živim …
Živim punim plućima!
Ankica Biskupović “Ženski monolog”
“VOLJELA SAM GA…”
(kao da ga izgovara dubrovačka renesansna gospara pred zatvorenim prozorom prema luci)
.
Kako je tiho večeras… Ni vali ne dišu,
k’o da je i more stalo slušat moje nemire.
U ruci držim pismo koje nikada neću poslat,
jer čemu riječi kad te neće dosegnuti?
Nisam više djevojka što vjeruje da ljubav
ima krila brža od sudbine.
.
Ali ipak — kad sklopim oči, sve se vraća:
tvoj osmijeh u sjeni trepavica,
tvoj glas koji je znao šaptati i kad je šutio,
tvoja ruka, što je na moju stala
kao da joj je oduvijek pripadala.
.
Ah, kad bi znao, dragi moj,
koliko puta sam noć razdijelila samo
gledajući zvijezde, uvjerena
da iste one gore i nad tobom.
To je bilo jedino što sam mogla držati za istinu
u svijetu gdje mi više ništa tvoje ne pripada.
.
Ne bojim se samoće —
ona je moja stara družbenica.
Bojim se zaborava; bojim se dana
kad ću se probuditi i prvi put ne pomisliti na tebe.
Jer tada će nestati zadnji trag
.
onoga što smo bili.
A ipak… neka.
Ako je ljubav suđena da živi samo u meni,
onda neka bude velika,
neka bude snažna, neka bude istinita,
da barem jednom u životu kažem:
–
“Voljela sam ga —
i to mi je bilo dovoljno.”
Ankica Biskupović “Renesansna minijatura”
U tiho doba, kad se zvijezde bude,
srce mi šapne tvoje ime blago.
K’o plima ljubav k meni vrati se nago
i nosi zlatni prah iz morske žudnje
.
Na prozor sjeda jutro, bijelo rubno,
a u njemu vidim lik ti, svjetlo drago
Nek’ bdi nad tobom zora što je blago—
moj dah ti šalje pozdrav s ove grude
.
A kad se sklopi večer nad Grad stari,
i crkva spusti zvon u tihe sjene,
ja čuvam mis’o kao biser u čari:
.
da ljubav, koja vječno noć izmijeni,
u tvome oku, gdje se suza vari,
zapjeva opet pjesmu uspomene
Marija Juračić “Put dobre misli”
Dobru ti misao šaljem, prijatelju moj
malena je, bosa i topla
i ne znam kako će do tebe stići
jer putevi su zakrčeni
bijesni ratnici
i zli suputnici straže postaviše
vatre izdajničke noć u dan pretvaraju
i nema konaka za nju
i nema pravog utočišta
i nema zvijezde vodilje.
.
Ja ti je ipak šaljem, prijatelju moj
misao malenu, treperavu, samu
nježnu, nejaku, dobru misao
ti šaljem
da bujice prijeđe
da ponore premosti
da pakost zavede
da okrutnog prevari
da se provuče
pokraj zamki lukavih.
.
Dobru ti misao šaljem, prijatelju moj
malenu, krhku , nježnu.
Ako se putem moja misao uprlja
ako noge raskrvari
ako čežnjom ogladni
a sazrije tugom
ti je podigni, prigrli i pusti
da u tvome srcu
raste.
Dejan Bosil “Križev pot” sonet I.
(Jezus na vrtu Getsemani)
.
Jaz Sèm, ki Sèm in v meni je Resnica,
ki tukaj jo razkrivam vam v molitvi,
tej v večnost vtkani za vse vas daritvi,
ki skrivala temè jo je tančica.
.
Nikar zaspite ne, vi ki sledite
mi v nauku; ki sem ga od Očeta
dobil za vas; kjer moč duha prepleta
z besedami se v zgodbe slikovite.
.
Naj bo tako, če volja to je tvoja,
da žrtev le prinaša oproščenje;
potem ta grenka čaša, polna znoja,
.
naj bo usoda moja in hotenje;
da to, kar čaka me, bo vir spokoja –
edina pot, ki vodi v odrešenje.
