PORUKA IZ GETSEMANSKOG VRTA
I. Čaša tjeskobe
U sjeni starih maslina, gdje mjesec blijedo sja,
Gospodin prigiba koljena, svu težinu svijeta zna.
Dok učenici drijemaju, On bdi u noći tišine,
„Oče, ako je moguće, neka me ova čaša mine.“
II. Predanje
“Neka i noćas bude volja Tvoja,
znam da će biti teška muka moja.
Ali strah je samo za zemaljske ljude,
Ti si uz mene, neka bude što bude!”
III. Samoća i napuštenost
Nigdje riječi utjehe, tek vjetar kroz lišće plače,
Bog za čovjeka trpi, krvavi znoj curi sve jače.
Prijatelji bliski usnuše, umor im svladao vid,
a On u smrtnoj borbi ruši grijeha zid.
IV. Poziv na bdjenje
„Zar niste mogli ni ure sa mnom bdjeti?“
Pita nas i danas dok svijet u grijehu prijeti.
Budi uz Njega srcem, kad dođu teški dani,
jer spasenje je naše niklo u Getsemani.
V. Pouka o molitvi
“Naučio sam vas sada moliti,
i grijehu kako morate odoliti,
Kada čete Oca dozvati
ja ću uvijek uz vas stati!”
VI. Poljubac izdaje
U tami vrta koraci teški i zveket mača,
to izdaja stiže, od vjernosti jača.
Poljubac lažni na licu Ga peče,
Juda se škuda nauživati neće.
VII. Nepravedna osuda
Pred sudom svijeta, u tišini stoji,
dok narod gnjevni sate Mu broji.
Pilat pere ruke, a srce mu zebe,
dok čovjek osuđuje samoga sebe.
VIII. Bičevanje
Udarci teški po tijelu se nižu,
dok krvnici bijesni sve bliže mu stižu.
Svaka je rana za grijehe nam dana,
dok nevina krv teče sa svih strana.
IX. Trnova kruna
Oštro se trnje u čelo Mu uvlači,
dok grimizni plašt Ga od rugla oblači.
„Zdravo, o Kralju!“, kroz smijeh Ga biju,
a krvave kapi niz lice liju.
X. Pad pod križem
Pod drvenim križem leđa se lome,
bičuju ga, probadaju, duh da mu slome.
Težak mu je i mučan svaki korak,
ljudski je grijeh bolan i gorak.
XI. Pribijanje na križ
Odjekuju čekići u kamenoj gori,
dok svaka se rana s čavlom bori.
Ruke što blagoslov mogle su dati,
sad krvare na drvu da grijeh nam plati.
XII. Smrt
„Svršeno je!“ niz usne Mu riječ klone,
dok svijet u tugu i mrak tone.
Zemlja se trese, zavjesa puca,
Sinovo srce više ne kuca.
XIII. Pijeta (Majčina bol)
Majka stavlja u svoje krilo,
mrtvo tijelo Sinovo milo.
U bijelo ga platno nježno povija,
na ranjeno srce, tužna ga privija.
XIV. Uskrsnuće
Al’ grob je prazan, smrt više ne vlada,
iz tame Getsemanija niče nam nada.
Ljubav je jača od svakoga boja,
neka i u nama bude volja Tvoja.
Suzana Marić
