Meni je lako

utišati kišu

       .

pogledam samo u tvome smjeru

          .

sunce se

ukaže uz one dvije bore

oko tvojih usana

ususret pogledu

tvojih očiju

gdje

ponirem u dubine

točke

nedogleda

Pročitaj cijelu poeziju

U tišini večeri, gdje misli se gase,

ostaje riječ što ne traži glase

Ne vidi se, a u srcu traje,

kao trag što vrijeme ne daje

                    .

Sve što prođe, nestane lako,

ljubav, snovi — i boli svakako,

al’ jedna riječ, iskrena, čista,

u duši ostaje — tiha i ista

                      .

Jer nije čovjek ono što ima,

već ono što ostavi u riječima

Pročitaj cijelu poeziju

U očima tvojim pronalazim sebe,

u dodiru koji mi poklanjaš kako samo ti to znaš,

bez ijedne riječi s usana,

srcem mi ljubav izgovaraš.

          .

Prelaziš mi prstima po kosi,

držiš me za ruku da znam da si tu,

da znam da ti je stalo,

meni nije potrebno:” Volim te” ni “I love you”…

                     .

Dovoljan je samo pogled tvoj,

samo trenutak jedan jedini taj,

u kojem dušom osvajamo jedno drugo,

to je naš mali raj.

                .

Dovoljno je da se sklupčam onako nježno,

u zagrljaju tvom, dok nas zvjezdani sjaj prati,

to je dragocjenost koju nitko i ništa,

na ovom svijetu ne može da plati.

                    .

Samo taj trenutak mali,

u kojem se topim u pogledu tvom,

dokaz je ljubavi kad srce mi luđački lupa,

jer je tvoje pronašlo u mom srcu dom.

Pročitaj cijelu poeziju

Hajd’, idemo, moja rano
mi na Mjesec polagano.
Možda tamo sreće ima,
da nas grli, da nam štima.
Možda tamo nema rata,
ni nepravdi, ni granata.
Možda tamo ptice poje
cvijeće cvijeta razne boje.
Možda tamo nema noći
pa je tamo lako doći
po sve dane uživati
nema noći, ne spavati.
Na Mjesecu gnijezdo sviti
u sjajnosti stalno biti
pa svjetliti na Zemlju s njega
tamo nema niti snijega.
Biti ćemo prave lole
i gledati Zemlju dolje
šeretski joj namigivat
ne trebamo lica skrivat.
Ne vide nas od sjajnosti
Sjajit ćemo do vječnosti…
Hajd’ idemo, moja lolo
Tamo ćemo igrat kolo.
Ljuljat će nas Mjesec žuti
Nemoj nikom reći…šuti…
.
Luca Mamić,24.03.2024.

Pročitaj cijelu poeziju

Kad bi barem u svijetu mir nastao,

 kad bi bar svaki rat prestao,

ljudi bi sretniji bili,

na tugu bi zaboravili.

               .

Koliko je dosada bilo stradanja,

uništenih života, izgubljenih nadanja,

zar već nije dosta toga više,

da ovaj svijet samo na bol i suze miriše.

                         .

Zbog nečije zloće, zavisti i lažne moći,

netko više neće dočekati jutra ni noći,

nečije dijete djetinjstva nema više,

rat ostavlja trag koji se ne briše.

                           .

Kad barem ljudi ne bi ratove vodili,

okova boli bi ovaj svijet oslobodili,

pružili bi ruke jedni drugima, zar ne?

Jer ovaj svijet bez ljubavi umire…

                          .

Kažu poezijom se ne zaustavljaju ratovi,

točno,nažalost ,jer ona ne dolazi do onih do kojih bi trebala doći,

ali zalagati se na sve načine treba,

jer najgore je u tišini zatvarati oči.

                       .

Nema ništa dragocjenije od mira,

kad nitko nikoga ne dira,

eh, kad bi se barem ratovi zaustavili svi,

ovaj svijet procvjetao bi.

Pročitaj cijelu poeziju

Odriješena usta polažem krivnji,

režući im pokrete

izgledom, poput pukotine,

otvorenih rubova,

otvorenih oštrica…

kojima primjenjuje se sila,

da rukama ih krvarim,

ostavljajući otiske

otiscima životnog vremena.

 .

Dojam prema naprijed gleda

prikucavanjem pogrešnih sudbina,

dovodeći oči nevine do zabluda.

I dok uznemirenost sazrijeva,

u srcu nemarno,

prsti sliježu svojim ramenima

i pale svaki osjet bijelih zglobova,

dopuštajući usnama nepotrebne razgovore,

stvarajući mnogo unutarnje boli.

.

U središtu srca nezasitnoga

ljubav me nosi okrutnim namjerama,

želeći da i prokockano,

krvlju iscuri iz sebičnih usana.

I dok jedu same sebe,

kao prokockanu vrijednost,

budu sve obljubljene žrtve.

 .

Tolika oštećenja su izgrađena

kroz svo vrijeme moga vremena,

kako bi se i duša srušila na savjest,

pokapajući me pod ruševinama

izgubljenih osjećaja boli…

Ili kako bih saznao pri kraju svog puta,

kako je prošlost uporno kucala,

u htijenju me pozdraviti

i svoju budućnost podijeliti…

Pročitaj cijelu poeziju