Vlasta Sumarev “Tvoj trenutak”
Ti bi mogao puno toga
Verse iz srca poslati
Ritam riječi prilagoditi
Pogled otvoriti
Reči što se događa
Zašto tako pogađaju
Izljevi čudnih stanja
Ili je u pitanju znakovita
Introspektiva
Dualizma
Ti bi mogao puno toga
Poistovjetiti
Vanjsko i unutarnje
Iznivelirati taštinu
Podići asertivnu
Komunikaciju na
Razumljiviji status
Ovako ostaje emocija
U diletantskoj ekspertizi
Strepnje i
Razboritosti
Ti bi mogao puno toga
Samo kad dođe tvoj
Trenutak
Marija Juračić “Nemoj zaboraviti ljeto”
more nas je voljelo toga ljeta
smijalo se algama i malim ježincima
znak čistog mora
govorio si
a ono je uporno
šumom valova
u razuzdanom ritmu
potvrđivalo tvoje riječi
.
i zore su nas voljele toga ljeta
budile nas još snene
zagrljene
vodile na izvore
poklanjale pjev ptica
koji si mi u kosu
zaplitao
.
ne može to tako
govorila sam
ne možeš ptici uzeti pjesmu
ne možeš je u cvijet pretvoriti
u kosu moju zaplitati
.
sve mogu, malena
smijao si se
sve mogu
dok me oči tvoje gledaju
zaljubljeno
sve mogu
dok nas more
tako divlje…
dok nas zora
tako sneno…
dok mi sami…
ne zaboravimo
ljeto
Milan Drašković “Sonet za viteza Rolanda”
Odluku donosi da na dug put poći valja.
I dok se na svom putu raspituje za pravac,
on shvata da lukavo je lice tog bogalja –
i pazi da zoru ne dočeka kao mrtvac.
.
Potrajaše tako dugogodišnja lutanja,
hod kroz maglu i pustaru surova je zbilja,
kao da nema okončanja tog putovanja
i očajničke nade da se stigne do cilja.
.
Priseća se drugova, njihovog prijateljstva,
sluša razne priče i sumorna proročanstva,
na raskršću sumnje koji put je onaj pravi.
.
Uporan, nezaustavljiv, cilju je sve bliže –
spreman da dune u rog i svečano objavi:
,,Evo mene! Vitez Roland Mračnoj kuli stiže!”
Rijad Arifović “Slike sretnih sjećanja”
Zaboravio sam riječi
kojima sam ti se udvarao,
u starom parku,
mjestu našeg prvog susreta,
praćen ravnodušnim očajem neke stare kiše
I sva obećanja koja sam dao,
iz čiste sentimentalnosti,
ostala su ispisana,
na vlažnim baroknim zidovima
tvoje sobe, s pogledom na
obale neke davne jeseni
Ima stvari koje nikad nećemo razumjeti
i bićemo iznenađeni, kad se dese,
kao ova druga mladost,
koja, između dvije tuge,
donosi mirise juga i jednog izgubljenog svijeta
Dugo se nisam brinuo za tebe,
i za to nemam opravdanja,
mada su me pratile, kao ciganske čerge,
slike sretnih sjećanja
Da li smo mi drugačije voljeli
zatvarajući u bijela pisma
svoje priče i svoje čežnje
nalik na cvjetove
Svejedno, ne mogu ti reći
„šta je tuga“
i nemoj da te ova pjesma zaplaši
Jer, umjesto da objašnjavam stvari
ponovo otvaram, teška vrata
svoga srca koje drhti kao list gorske breze
i pali se lako kao stari papir
na kome piše tvoje ime
Lorena Galeta “Vrtložno”
U vrtu crnila,
palim bunilo.
Bijeg od sebe,
izgleda tužno.
Pukotine po
koži lica, ne
djeluju bolno.
Ružarij krvari,
posve hladno.
Ovo trnje bode,
ostavlja misao.
Tko će spasiti
okrznuti ugao?
Performans
asertivnosti
zvuči realno.
Ne želim
pogledati
otvoreno.
Djelujem kroz
htijenje trajno.
Sklapam oči
-iznemoglo.
Sanjareći-
devijantno.
Mirujem
lucidno..
Nedoumice –
pronicljivosti
dodiruju nebo.
Ne lebdim
periferno..
Nego opet-
(ne)svjesno.
Zamirem
obijesno.
I svemoguće;
nepopravljivo.