Nema ih, a tu su

U svakom sjećanju

U svakom trenu

U svakom zbivanju

Tokom dana

U svaku se

Misao prikradu

I daju ti novu nadu.

            .

Nema ih, a tu su

Još sa nama i uz nas dišu i

Nove stranice

Našeg života pišu.

               .

Nema ih, a uz svaki

Naš korak i njihov se korak čuje, a glas njihov  prostorijom

Odjekuje.

        .

Nema ih, a u svakom su našem snu,u svakom buđenju po noći

Kada budno čekam

Da osvane novi dan

I shvatim da je to ipak bio samo san.

                .

Nema ih, a tu su

U svakom dašku vjetra i u tragovima

Jutarnje rose.

I dok lišće ležerno leluja po zraku

Osjećam ih

U svakom svom udahu i izdahu.

                .

Nema ih, a tu su

Tu su gdje su uvijek

I dok su živi bili

Naši anđeli voljeni

Naši najmiliji.

Pročitaj cijelu poeziju

Golema, teška čizma povijesti korača naprijed,
spremna da smrvi sve što puzi i što je sporo.
Mozak bi, kao i uvijek, našao logiku u tome:
opravdao bi težinu gazećeg đona nad mekim tijelom.
.

Ali ovdje se dogodio onaj čudni pad u srce.
Arhitektura moći odjednom je napravila luk,
sveti prostor za nekoga tko nosi cijeli svoj svijet na leđima.
Tragedija je odgođena, samo za ovaj jedan korak.
.

Gledamo u taj prazan prostor pod kožom i čelikom:
to je upravo onoliko čudesno,
koliko je u stvarnosti nemoguće.
.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Postignuta je završnica

od dvjestotinjak listova!

.

Svaka osobena i moja

a tematikom drukčija!!

.

Borba egzistencijalna

i vješto se izrimovala!

.

Škatulju mudrostima

-ponajviše prosipala!!

.

Takvih će sredstava

– biti i osamnaesta!!!

Pročitaj cijelu poeziju

Izvorna pripovijetka u književnom duhu Ante Kovačića – hrvatski realizam, društvena satira i tragična sudbina maloga čovjeka

„Nije najveća nesreća čovjekova kad mu drugi oduzmu ono što ima, nego kad ga uvjere da nikada nije ni imao pravo na svoje.“

Bilo je to u ono vrijeme kad je po našim malim gradovima bilo više gospodskih šešira nego pametnih glava, više pečata nego poštenja, a više sirotinje nego što su je općinske knjige mogle podnijeti.

U jednom takvom mjestu, stisnutom između kamenita brda i mora, živjela je udovica Mare Vrančić.

Nije imala ni dukata ni gospodskoga podrijetla. Njezino je bogatstvo bila kućica od kamena, nekoliko maslina, dvije od rada ispucale ruke i jedna neobična navika: govorila je istinu čak i onda kad bi joj šutnja bila korisnija. A to je, valja priznati, u našem narodu oduvijek bila opasna bolest.

Muž joj bijaše klesar. Čovjek tvrdih dlanova i blage ćudi, koji je cijeloga života podizao tuđe kuće, a vlastitu jedva stigao pokriti. Jednoga zimskog jutra obrušio se na njega kamen u kamenolomu.

Pokopali su ga uz tri svijeće, četiri suze i pet gospodskih obećanja. Obećanja su, dakako, nadživjela pokojnika. Od toga dana Mare je živjela od pranja rublja, pokoje masline i pomoći susjedima. Imala je kćer Anđu, djevojku neobične bistrine, koju je pokojni otac naučio čitati i pisati. To se nekim uglednim građanima činilo posve nepotrebnim.

— Što će ženskoj glavi knjiga? — govorio je općinski vijećnik gospodin Baltazar Kukuljević, čovjek koji je svoje prezime izgovarao tako ponosno kao da ga je osobno izmislio.

— Žena neka zna skuhati, oprati i šutjeti. Sve drugo vodi nesreći!

Njegova vlastita žena, doduše, znala je samo posljednje, i to zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Kroz čudne maštarije spoznati uživanja,

k’o pesnikinja želje podstaknuta žudnjama,

uz ženska mudrovanja i muška strahovanja,

pri smelim zabavama savet brižnim majkama.

                                    .

Sama pred ogledalom bez telesnog iskustva,

kod muškog udvaranja primer iz putenosti,

prikupljanjem laskanja dodatna zadovoljstva,

pogled prepun pitanja naspram grube stvarnosti.

                                .

Slušati proročanstva o sudbini prinčeva,

pravo na male tajne kod širenja tračeva,

užitak u spletkama usred ženskih sudbina.

                                    .

Kod čudnih rituala Mesec spram ruševina,

s planinskim duhovima šum talasa i vetra,

prizor saučesništva bez pomisli na sutra.

Pročitaj cijelu poeziju

Sad sam samo  tek napuštena pjesma
što pletući te u stih,
zaboravi sebe u rime uplesti.
.

Al’ slušam šapat padajućih listova,
dok tiho dotiču umorno, vlažno tlo:
oni ne plaču za granom s koje silaze,
već znaju da je pad tek miran, novi san.
.

Pod mojim nogama šušti ta zlatna tišina,
uči me kako otpustiti sve što je bilo tvoje.
Više ne tražim svoje mjesto u starim strofama,
jer u ogoljenim krošnjama raste snaga moja.
.

Sad tkam se ponovno iz korijena, iz mraka,
slobodna od rima što su me sputavale i krile.
Pustila sam te da odeš s vjetrom jesenjim,
da bih u tišini lišća – samu sebe oživjela.

                                .

Das Flüstern des goldenen Loslassens
.

Jetzt bin ich nur noch ein verlassenes Gedicht,
das dich in Verse wob
und vergaß, sich selbst in die Reime zu flechten.
.

Doch ich lausche dem Flüstern der fallenden Blätter,
wie sie leise den müden, feuchten Boden berühren:
Sie weinen nicht um den Ast, den sie verlassen,
denn sie wissen, der Fall ist nur ein stiller, neuer Traum.
.

Unter meinen Füßen raschelt diese goldene Stille,
sie lehrt mich, all das Deine loszulassen.
Ich suche meinen Platz nicht mehr in alten Strophen,
denn in den entblößten Kronen wächst meine Kraft.
–

Jetzt webe ich mich neu aus den Wurzeln, aus dem Dunkel,
frei von den Reimen, die mich einengten und verbargen.
Ich ließ dich mit dem Herbstwind ziehen,
um in der Stille des Laubes – mich selbst neu zu beleben.

Pročitaj cijelu poeziju