Spomenka Krebs “Tragedije bolesnih genijalaca”
Vi mi govorite:
Tamo gdje je Crvenkapica okružena vukovima
Milan Janković “Bunar tišine”
Pao sam opet u bunar šutnje
pružam ruke da me dohvatite
izlaza ne vidim, hladno je i vlažno,
naprežem se da čujem zvuk tišine.
.
Pozdravljam te tamo moja,
po tko zna koji put sam ti blizu,
idemo li skupa ka iskonskom svjetlu
hladnoća me grli i prema dnu vuče,
dok dijelim noć, dok dijelim tišinu.
.
Vidim na tisuće ljudi ovdje,
pričaju a ništa ne govore,
osluškuju al’ ništa se ne čuje,
nitko se ne usudi dirati tišinu.
zvuk tišine u bunaru istine.
.
Kada stignem u taj skriveni vrt,
kojeg okružuje čisto kamenje,
nadam se da ću jedan od njih postati,
nadam se da ću biti taj zvuk tišine.
.
Osjećam se beznadno ovdje,
dok gledate u moje oči pune straha,
recite da se isto osjećate
dok me iz ruku svojih ispuštate.
.
Svjetlo je za mene zauvijek ugašeno,
ostavljen u mraku, u bunaru tišine,
zora više neće svanuti,
srce je moje uplašeno.
u sjeni tišine tama postajem,
prošlost, sadašnjost, budućnost
rame uz rame,
.
Dok hodam ulicom milosrđa,
dok hodam i idem nigdje,
zveckaju džepovi puni kamenja,
i vuku me na dno bunara tišine.
Rijad Arifović “Stara kuća i avlija”
Dio mene tu ostade
Sjećanja vratim, pa zastanem
Staru kuću i avliju
Moju dobru mahalu
Ne mogu da zaboravim i prebolim
Stara kuća, topli dom
odavno, više, ne postoje
Ali u srcu čuvam ih
To je moje, samo moje
Stara kuća, topli dom
odavno, više, ne postoje
Ali u srcu čuvam ih
To je moje, samo moje
.
Prošli su dani, godine
Samo, ponekad, neko spomene
sokak i višnju u avliji
Moju dobru mahalu
Ne mogu da zaboravim i prebolim
Stara kuća, topli dom
odavno, više, ne postoje
Ali u srcu čuvam ih
To je moje, samo moje
Stara kuća, topli dom
odavno, više, ne postoje
Ali u srcu čuvam ih
To je moje, samo moje
To je moje, samo moje
Marija Božović “Nedovršena platna”
Povodom jubileja 100 godina od smrti Anđelije Lazarević
.
Pariz je ostao dalek, a platna nedovršena.
Tamo gde je senka presekla tvoj let,
reči su, Anđelija, preživele vek.
.
Soba je tesna kada se u njoj boluje,
i dok pod kožom tinja ovo moje, nevidljivo,
ja gledam u naš nedosanjani grad svetlosti.
To je utočište.
.
I nek prođe sve – i vek, i noć, i sena,
u istom ramu suza se skriva,
Umetnost beše jedini eho
Gde bolesna duša ostaje živa.
Spomenka Krebs “Svjetlost iz podzemlja”
sestri
.
Svatko tko se spustio u tmine i dotaknuo granicu mrtvih,
izranja s nevidljivim sidrom koje ga zauvijek veže za istinu.
To je sidro koje živi u metežu svijeta više ne mogu izgubiti.
.
Promatramo svoj zemaljski oblik u zrcalu vode—stalno se mijenja,
stari, rastače se i bježi poput pijeska kroz prste,
no upravo kroz taj prolazni privid spoznajemo ono što ne umire.
.
Dok materija neumitno propada i tone u zaborav,
u tihom carstvu duha tkaju se neuništive niti:
tamo šapati voljenih ostaju vječni, čisti i nježni.
