Večer je crvenozlatna

moje misli lete, kao brze ptice,

prema dalekim ravnicama

nad kojima gasne dan

dok se vjetar igra tvojom kosom

Tamo sam davno

pored stare šume sagradio kuću

i slušao slavuja kako pjeva

o ljubavi

Pričamo o tim danima,

kada smo bili nedužni kao djeca,

pretvarajući ih u legende

Ti me tješiš osmjehom

tvoje oči šapuću mi riječi

koje su dugo sazrijevale

u krošnjama u dušama

Pospani oblaci

prelijeću iznad nas

i miriše divlja ruža

Sve je lijepo i sve je grubo

u ovom svijetu koji dođe i prođe

i da ti nisi tu

bio bih izgubljen

kao mnogobrojni pripadnici moje generacije

Ti si moj trenutak i moja vječnost

morao sam da te pronađem

i da nisi postojala

ja bih te izmislio

Pročitaj cijelu poeziju

Svjetski bestseler „Okus Osvete“ danskog pisca Jussi Adler – Olsena sigurno neće ući u romane koje vam mogu preporučiti kao štivo posebne ljepote, duboke misaonosti ili puke zabave, jer ono nije ništa od toga. Mračna je to i nelijepa priča koju sam pročitala iz znatiželje, jer pobija opće mišljenje da su sve zapadne europske zemlje humano i pravedno uređene, da u njima ne može doći do strašnih, institucionalnih devijacija, do zlostavljanja najosjetljivijih i najslabijih pripadnika društva.

Još u drugoj polovici 20. st. decenijama nakon Drugog svjetskog rata, nepodobne Dankinje slane su na maleni otok koji jako asocira na Goli otok, samo što one nisu bile ni politički žigosane ni kriminalno aktivne.

                              .

Te su djevojke maltretirane u ime zdravog poretka, pa i sterilizirane, kako ne bi rađale nepodobnu djecu. Oduzeto im je pravo normalnog života. A kada nekoliko isključivih, bogatih ljudi osnuje političku stranku, koja se bori za čistoću nacije, stvari postaju još gore. Demokracija ne znači ništa ako je narod neupućen, dezinformiran i nezainteresiran… I što preostaje djevojci koja nije imala sreće pa je zarana morala potpasti pod „skrb“ države? Ostaje samo osveta, jer kad nestanu uzročnici njene nesreća, može reći da je kazna izvršena.

Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

SVE JE TIŠE

Otpada list po list u noći tihoj

Cure mi suze, u njima život cijeli

U kostima studen, uspomene lete

Siluete lutaju, dunjom miriše jesen

Oci mi vlažne i sve je tiho, tiho, tiše

                  .

SRPANJSKA ŽEGA

Aleje bijelih i crnih dudova

Oko njih polegla zrela žita

Popodnevom ni ćuk da se javi

Blješti i blista srpanjska žega

Makovi crveni pjevaju prezreli

          .

NIJEMI STRAŽARI

Šušte ovogodišnja žita

Kite ih procvali makovi

Napušteni salaši godinama šute

Oni su posljednji nijemi svjedoci

Stoje u redu tišinom zagrljeni

Pročitaj cijelu poeziju

Kažu, previše nas je na Zemlji,
sprema li se istrebljenje?
Crtaju hladne granice i broje tijela,
a ja im ne vjerujem.

Dok stvaraju robote da nas zamijene,
i strojevima prepuštaju našu sudbinu,
oni rađaju strah iz suhih brojki,
misleći da mogu ugasiti ljudsku dušu.

Vrt što u svjetlu podrhtava,
u plavo uronjen, u crvenom usplamtio –
to bliski kraj nas je zagrlio,
ali u tom zagrljaju nema straha, samo sloboda.

Neka broje, neka podižu svoje lažne zidove,
nas je nemoguće svrstati u njihove tablice.
Mi nismo samo tijela na pustoj zemlji,
mi smo vatra koja gori pod kožom svijeta.

Pročitaj cijelu poeziju

Ljubav je riječ

jer je to bio On.

        .

Poslije prvog grijeha

pomiješala se slova

izmislile nove riječi 

pa je čovjek zalutao.

            .

Vodi ga strast

na stranputicu

da se izgubi

u sopstvenoj koži.

             .

Žudnja ga cijepa,

ljubomora grize,

sebičnost tjera

da postavlja uslove.

           ,

To je naličje,

blijeda zamjena,

prevara nestrpljiva,

što se ne prepoznaje.

            .

Ona je mnogo više

u koraku i dahu

u tišini opraštanja 

ljepoti davanja.

Pročitaj cijelu poeziju

Glas ti doplovi prvim strujanjem vjetra,

prigušen,

kratak poput daha,

napravi sitan rez sjećanjima

donoseći još uvijek,

poglavlja bez tvojih odgovora,

a toliko skupismo godina

         .

Sigurno vidiš,

opet su procvjetali irisi i perunike

i da, opet kasnim sa košnjom,

sve zbog onog samoniklog,

izgledom krhkog, plavog cvijeta

kojem dom je, u našem dvorištu

jedini uspravan, pozdravlja me,

iznikao za  moje kratkotrajne

dolaske i odlaske

           .

Melankolija

razdire tišinom praznog gnijezda,

osluškuje, proviruje

niti sama ne znam kada krene,

isprva tiha, suspregne dah,

a onda iz čista mira zamagli vjeđama,

zavijori težinom

neizrecivog

nedostajanja

Pročitaj cijelu poeziju