Neću te nikada odvesti na mjesto

njihova ukopa.

Ja se ne bojim od sebe, moja Iris.

Ti…ti si sav moj strah.

Tako ćesto ležim u prokletom blatu,

blizu porušenog grada i slušam zvižduk

željeza.

Moja Iris!

Spašavam se misleći na tvoje pozlatno

bogatstvo vlasi i modre oči.

I tada znam da me čekaš uvijena nadom.

Jer rat je prokleti gad.

Sjećaš li se kada su nas vjenčale ribe

pored Palagruže i kružile posrebrene.

Samo vjeruj da sam neuništiv,

kao svjetlo one modrine.

I kada budu obilazili moje saborce,

vjeruj da nisam među njima.

Jer ja sam živ sve dok tvoje večernje

nade budu vjerovale.

Moja Iris,neka vjeruju neznanci,

da me nema i neka me ištu mrtvozornici.

Ne vjeruj dokonima i očima što gledaju

zloćom, sjedeći pored konjarskih vatri.

Budi sa samoćom, jer samo kada si sama

znaj da sam blizu tebe.

Ti koja nisi mašta i uvijek si blizu mene.

Znaj da ću pretrpjeti sve strahove čovjeka.

Užarene kugle negdje na nebu koje

ne želim vidjeti.

I sa snom me čekaj jer ti samo tako znaš.

I žute perunike čuvaj blizu vode,

za mene i moj povratak.

Moja Iris!

 .

1991.

Pročitaj cijelu poeziju

Kao sjena u mraku ja nemam boju,
stojim nijema dok me vjetar briše
nitko ne čuje tihu bol moju,
niti vidi kako mi oči vlaže kiše.
.

Gomila prolazi, lica su znana,
al’ nitko ne zastane onako usput.
Ja sam samo polomljena grana,
što u samoći traži svoj tihi kut.
.

Nikoga nema da mi riječ bar kažu,
da čujem zvuk ljudskog govora,
pa neka mi muljaju, neka lažu,
slušat ću ih bez pogovora.
.

A duša bi samo da netko se sjeti,
da ruku mi pruži, da kaže mi ime,
pa makar na tren ko ptica doleti,
prije nego me prekriju vječne zime.
.

Ležim na zemlji zaboravljena, sama,
dok mraz mi polako prekriva lice.
Između svijeta i mene je bezglasna jama,
u kojoj šute sve moje ptice.
.

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Meni je lako

utišati kišu

       .

pogledam samo u tvome smjeru

          .

sunce se

ukaže uz one dvije bore

oko tvojih usana

ususret pogledu

tvojih očiju

gdje

ponirem u dubine

točke

nedogleda

Pročitaj cijelu poeziju

U tišini večeri, gdje misli se gase,

ostaje riječ što ne traži glase

Ne vidi se, a u srcu traje,

kao trag što vrijeme ne daje

                    .

Sve što prođe, nestane lako,

ljubav, snovi — i boli svakako,

al’ jedna riječ, iskrena, čista,

u duši ostaje — tiha i ista

                      .

Jer nije čovjek ono što ima,

već ono što ostavi u riječima

Pročitaj cijelu poeziju

U očima tvojim pronalazim sebe,

u dodiru koji mi poklanjaš kako samo ti to znaš,

bez ijedne riječi s usana,

srcem mi ljubav izgovaraš.

          .

Prelaziš mi prstima po kosi,

držiš me za ruku da znam da si tu,

da znam da ti je stalo,

meni nije potrebno:” Volim te” ni “I love you”…

                     .

Dovoljan je samo pogled tvoj,

samo trenutak jedan jedini taj,

u kojem dušom osvajamo jedno drugo,

to je naš mali raj.

                .

Dovoljno je da se sklupčam onako nježno,

u zagrljaju tvom, dok nas zvjezdani sjaj prati,

to je dragocjenost koju nitko i ništa,

na ovom svijetu ne može da plati.

                    .

Samo taj trenutak mali,

u kojem se topim u pogledu tvom,

dokaz je ljubavi kad srce mi luđački lupa,

jer je tvoje pronašlo u mom srcu dom.

Pročitaj cijelu poeziju

Hajd’, idemo, moja rano
mi na Mjesec polagano.
Možda tamo sreće ima,
da nas grli, da nam štima.
Možda tamo nema rata,
ni nepravdi, ni granata.
Možda tamo ptice poje
cvijeće cvijeta razne boje.
Možda tamo nema noći
pa je tamo lako doći
po sve dane uživati
nema noći, ne spavati.
Na Mjesecu gnijezdo sviti
u sjajnosti stalno biti
pa svjetliti na Zemlju s njega
tamo nema niti snijega.
Biti ćemo prave lole
i gledati Zemlju dolje
šeretski joj namigivat
ne trebamo lica skrivat.
Ne vide nas od sjajnosti
Sjajit ćemo do vječnosti…
Hajd’ idemo, moja lolo
Tamo ćemo igrat kolo.
Ljuljat će nas Mjesec žuti
Nemoj nikom reći…šuti…
.
Luca Mamić,24.03.2024.

Pročitaj cijelu poeziju