Milan Drašković “Sara Teasdale – Brinuti neću”
I S H A L L N O T C A R E
.
When I am dead and over me bright April
Shakes out her rain-drenched hair,
Tho’ you should lean above me broken-hearted,
I shall not care.
I shall have peace, as leafy trees are peaceful
When rain bends down the bough,
And I shall be more silent and cold-hearted
Than you are now.
.
B R I N U T I N E Ć U
.
Mrtva kad budem i okolo mene blistavi april
protrese svoju kišom natopljenu kosu k’o vreću,
mada bi trebalo da budeš nada mnom srca slomljena,
brinuti neću.
Mir imaću, kao što lisnato drveće miruje
kada kiša savija granu pre pada,
i biću tiha i hladnokrvna
više nego ti sada.
.
Sa engleskog prepjevao Milan Drašković
Luca Mamić “Poezija”
Poezija…
To je pjesma duše…
I kad sunce sja
I kad vjetar puše
Kad snježi
Kad magli
Mrači se
Il’ dani
U svem se nalazi
U svemu prebiva
Poezija…ona…
Ona je živa!
Poezija je carica
Poezija je lavica
Isto tako i robinja
Baš sve može biti!
Može biti čemer
A tako i gušti
Ona … ona leti…
Na krilima mašte
Na krilima leptira
Ona dušu para
U sred srca dira…
Ona s tobom pleše
Sa tobom se smije
Ona s tobom plače
Ona dušu grije
Ona…
Ona te razum’je
kao niko živ
Ona je patuljak
Ona je i div…
Ona može sve!
A zašto i ne?
Ona… ona jezdi
Na oblacima plovi
I spava na zvijezdi
S mjesecom druguje
On joj namiguje…
Vjetar ju raznosi
Kiša suzom kvasi
Poezija… ona…
Ona život krasi…
Ona čuda stvara
Dušu ti umiri
Sa tobom odmara…
Ona s tobom živi!
Jer živi u tebi…
Poezija … to je “ ono nešto”
Što mjenjao nikad ne bi…
Za sva blaga svijeta
Proljeća i ljeta…
Poezija …
Ona kaže tiho
Ona kaže bučno
Nekad nježno , blago
Nekada odlučno
Snažno i odvažno
Razne stvari bitne
Činjenice razne
Dokaze nepobitne
Ona… ona može sve…
Samo joj dopusti
Nek leti
Nek jezdi
Neka glasno kaže
To što želi reći
Ili tiho neka rekne
Nježno, blago, milo…
Kako god joj milo
Kako god joj lakše bilo
Ona može tako
I glasno
I jako
Bučno
I odlučno
A može i nježno
Lepršavo, blago
Kako god joj drago…
Poezija…
To je pravo blago!
Mat Grimsel “Lilith”
The corpses of the private security company employees were lying scattered across the entire width of the Villa Cherubini`s marble staircase. At first glance, it appeared to inspector Vanace that they had been torn apart by the claws of a giant monster, except for the fact that their heads had been severed from the rest of their bodies with surgical precision at the level of the second cervical vertebra.
“Inspector Vanace,” the sweet feminine voice of his favorite forensic assistant reached him from inside the villa.
“Vinko … and not inspector; how many times do I have to tell you,” Vanace muttered through a stuffy nose, trying to avoid the larger clusters of densely scattered body remains. Entering the shining space of the “sistine”, his gaze caught the half profile of Mirela’s high heel. Following the edge of the black nylon stocking – which continues into a semi-profile of the buttocks, wrapped in a tight black dress – he continued to climb the dizzying curve of the waist and the outline of the back; then upwards, with outstretched hand, all the way to Mirela’s index finger pointed at two motionless naked bodies lying embraced in a kind of upside-down parachute, hung by a hook somewhere high, on the ceiling of the giant auditorium. “Davor and Miriana Cherubini … the owners of the villa”, Mirela declared without looking back.
“Dead?” Vanace asked uneasily.
“Saturated with propofol. After detoxification, they’ll be good as new,” she concluded cheerfully, flashing Vinko a toothy smile.
Rijad Arifović “Posljednji ples”
Ne pamtim riječi
samo muzike se sjećam
i igre svjetlosti u očima
Poslednji ples
na maturskoj večeri
San koji ponavlja se noćima
Kroz vrijeme putujem sam
da spustim na tvoj dlan
komad neba
Kroz vrijeme putujem sam
da nađem onaj dan
kad muzika je bila
sve što nam treba
Nepamtim riječi
samo muzike se sjećam
i igre svjetlosti u očima
Poslednji ples
na maturskoj večeri
San koji ponavlja se noćima
Kroz vrijeme putujem sam
da spustim na tvoj dlan
komad neba
Kroz vrijeme putujem sam
da nađem onaj dan
kad mogli smo rukom
dodirnuti dugu
Al‘ sve je samo san
ostala je samo ova jesen
koja miriše na tugu
Spomenka Krebs “Bjelilo”
Sve je utihnulo pod tim teškim, mliječnim pokrovom,
pod pejzažom što ne trpi ni sjenu, ni trag, ni grijeh.
Besprijekorno bjelilo, hladno i vječno,
poput dlana koji briše sjećanja i dječji smijeh.
.
Nema ovdje glasa, nema više onog ljudskog odjeka,
samo mraz što u zraku kristalizira moj zadnji dah.
Sve je stalo u tom savršenom, ledenom redu,
u tišini koja polako proždire svaki moj strah.
.
Gledam u to ništavilo okrutne, čiste ljepote,
gdje se nebo stapa sa zemljom u neraskidivo jedno.
Prazna soba prirode, bez namještaja stare duše,
mjesto gdje je svako „ja“ postalo posve nebitno.
,
Besprijekorno bijelo – i užasno, sveto prazno,
savršena maska za ono što duboko ispod spava.
Jer u tom bjelilu, bez ijednog ljudskog ožiljka,
najlakše se gubi lik i ona davna, tuđa slava.
.
Ja sam samo atom u tom beskrajnom tijelu snijega,
točka što nestaje u ovom vječnom, nijemom bijegu.
