Bacao sam brižni, molećivi pogled

u visine gorde sazdane od nade

gdje se crni oblak sa planinom ljubi

a munje ga strašne sijeku na komade.

                                 .

Jesu li to su okrutni jahači gromova

što će mačem silnim od ognja i vatre

mržnju i oholost što svijetom zavlada

u pepeo stvorit’ da trag im se zatre?

                     .

Hoće li vulkani provaliti bijesni

da poteče vrela, užarena rijeka

i povuče zlobu što duše razara

u utrobu zemlje gdje bit će dovjeka?

                            .

Bespomoćni, slabi, zebnjom ogrnuti,

od pitanja teških slutnje nam se množe;

da l’ pravda će ikad  sletjeti na zemlju

i vladati svijetom, o reci nam Bože.

19.09.2013. g.

Pročitaj cijelu poeziju

Tu je prestajala svaka velika misao.
Filozofija je, kao i uvijek,
pokušavala hodati uspravno,
tražeći u mozgu neko uzvišeno opravdanje
za bodljikavu žicu koju smo razvukli.
.

No, poezija je bila pametnija.
Ona je znala za zakon gravitacije.
Pustila je mozak da jednostavno sklizne dolje,
ravno u srce, na onaj krvavi ljetni pašnjak.

.

Tamo, u debelom hladu vrbe,
točno na mjestu gdje smo jedno drugo dokrajčili,
mozak je napokon odustao od logike.
.

Počeo je mrmljati ritmične gluposti u duginim bojama,
dok je obližnji potok,
potpuno ravnodušan prema našoj tragediji,
žuborio svoju patetičnu pjesmu o „tihoj večeri“.

.

Bilo je to upravo onoliko odvratno
koliko i istinito.

Pročitaj cijelu poeziju

Zadrhtalo

zatreperilo baš u trenu

kada spoznah

da tišinu dijelim

sa tvojim pogledom iz naslonjača

omiljene ti stolice,

za svaki slučaj

da budeš nadohvat

iluzije,

kada

svratim

Pročitaj cijelu poeziju

Tvoji su pogledi bili

Amorove strelice

Pocrvenila sam

Zaljubila se

Vjeruj, nisam mogla reći ne

Pročitaj cijelu poeziju

Jadna zemljo moja,

Dobra mati moja,

Što ti učiniše kurvini sinovi?

U tvoja njedra

Utrpaše smrad

I taj se jad

Obrisati ne da.

              .

Tvoje čiste vode

Otrovaše

To biserje naše

Taj izvor života

I ta se strahota

Sprati ne da.

          .

Hrvatsku mi moju objesiše

A nije tisuću devetsto deveta.

Pročitaj cijelu poeziju

Sve je ostalo nepromijenjeno,

radosti broji minutama, danima,

godinama već,

zaleđena hladom njegova pogleda.

Ostala još samo

ušivena bol na brijegu mrtvila lažne

bajke koju nekada, zvala je brak.

Riječ koju je davno progutao požar

zabluda

       .

Odavno sreća ne navraća više,

nestala u komadićima skupa sa

nostalgijom mladosti,

rastočena

čašu po čašu

još od prvog pijanstva

                     .

Njegovo oko odrastanja  nikada nije sazrjelo

u dubini sebe zna,

niti neće.

           .

Okoštala  su njena viđenja,

njegov pogled

ništa ne dira izvana

dok utrobom razlijeva

mrlje

od tinte,

dok komada djeliće srca

šuteći kao zalivena.

              .

Sve češće i češće na njegovo lice

navrate mamurne, marčane bure

a ona, radi mira,

preko blijedog lica, stavlja masku koja

skriva strah, pa

gledajući ga ravno u oči

crta ravnodušnost

praveći se, kao uvijek,

da sve je,

u najboljem

redu.

.

(Pjesma napisana kao podrška na apel „Stop svim zlostavljanim ženama“)

Pročitaj cijelu poeziju