Ankica Biskupović “Pjesma kao pismo”
Pjesma posvećena Stanku Vrazu
.
„Pismo nedostižnoj“
.
Draga moja,
pišem ti ove stihove
jer nemam drugog jezika
Riječi su mi jedino mjesto
gdje te smijem nazvati svojom
.
Gledam te iz daljine
kao zvijezdu nad tuđim nebom
i ne usuđujem se prići,
da ne bih izgubio i ovu iluziju blizine
.
Ako ikad pročitaš ove retke,
nemoj me tražiti u stvarnosti
Ja sam samo sjena što voli,
i stih koji se ne usuđuje postati dodir
.
Ostani svjetlost,
a ja ću ostati tama
koja zna tvoje ime
.
Tvoj neizgovoreni
Milan Drašković “Anne Bronte- Uspomena”
R E M I N I S C E N C E
.
YES, thou art gone I and never more
Thy sunny smile shall gladden me;
But I may pass the old church door,
And pace the floor that covers thee.
.
May stand upon the cold, damp stone,
And think that, frozen, lies below
The lightest heart that I have known,
The kindest I shall over know.
.
Yet, though I cannot see thee more,
‘Tis still a comfort to have seen;
And though thy transient life is o’er,
‘Tis sweet to think that thou hast been;
,
To think a soul so near divine,
Within a form so angel fair,
United to a heart like thine,
Has gladdened once our humble sphere.
.
U S P O M E N A
Da, ti ode i nikad više
tvoj sunčani osmeh neće da me raduje;
no mogu prići starim crkvenim vratima tiše,
i proći podom gde tvoj pokrov tu je.
.
Stajati na hladnom kamenu vlažnom,
i misliti da ispod leži smrznuto
najsvetlije srce koje upoznah jednom,
najljubaznije, od mene prepoznato.
.
Ipak, premda te ne mogu videti više,
i dalje je uteha uvideti
da iako život tvoj prolazan bejaše,
slatko je bilo kraj tebe živeti.
,
Misliti o duši tako blizu božanskog,
u obliku koji je anđeoski divan,
sjedinjeno sa srcem poput tvog,
radovaše naš krajolik skroman.
.
S engleskog prepjevao Milan Drašković
Jagoda Sablić “Tišina u mojoj duši”
Tišina je zarobila moju
Dušu,
Šutjela u njoj poput
Tata.
Tekle su moje suze,
Samoća je životu,
Zatvorila
Vrata.
.
Usne su ostale nijeme,
Drhtale u samoći.
Oči su tražile Tebe,
Čekajući kad ćeš doći.
Nema te:
U samotnom jutru,
Samotnom danu,
U noći, koja će doći.
.
Noć se spustila tiho.
Tamnom koprenom
Prekrila moje uplakano
Lice.
Zvijezde su zaspale
Na jastuku od suza,
Prema nebu sam pružala
Ruke.
.
U mislima dozivala sam
Tebe.
Mjesec, nijemi
Svjedok, plakao je
Zbog moje tuge.
Suze su i dalje tekle,
Usne su ostale nijeme.
Tišina je bila tamničar
Moje duše.
U samoći su tekle
Moje suze.
.
Jagoda Sablić
.
- 03.2026.
T
Suzana Marić”Pričala je o ljubavi “
Pod bijelom brezom, u zagrljaju sjena,
pričala je o ljubavi, tiha i snena,
dok se list pod prstima lomio od tuge,
najavljujući jeseni, samotne i duge.
.
Pričala je o ljubavi što k’o sjenka prati,
o onom što se jednom uzme, a nikad ne vrati,
o dodiru nježnom poput nekog daha
što nestane tiho kao srna plaha.
.
A vjetar je, žalan i umoran od puta,
krao joj riječ koja kroz noć luta,
nosio ju tamo gdje sjećanja drijemaju,
u hladne sobe koje nikoga nemaju.
.
Gledala je rijeku kako nijemo teče,
odnoseći sobom to ranjeno veče,
dok su se zvijezde, hladne i daleke,
gasile kao nade, tihe i meke.
.
Spominjala je poglede k’o iskre koji sjaju,
mostove koji ih sad razdvajaju,
sad su to samo obale na vodi,
gdje se cijela prošlost na sjećanja svodi.
.
Sve je utihnulo, tek drhtaj u glasu,
pričala je o ljubavi u poznom času,
rekla je da svaka ljubav nije greška,
već da borba za ljubav bude nekad teška.
Emil Strniša “Priča o njima”
Edo Šegvić i Bartul – Bartul i Edo Šegvić
.
„Jack of all trades, master of none“ engleska je izreka koja vuče svoje korijenje iz brošure Robert Greenea – Greene’s Groats-Worth of Wit iz 1592. ili kako bi mi danas pojednostavili – „Majstor za sve je majstor ni za što.“ Nije zamjerit’ Robertu, otkud je on mogao znati da će se na prelasku u novi milenij u mediteranski toplom Dioklecijanovom gradu osebujnih ali i samozatajnih ljudi pojaviti netko tko će mu demantirati svako napisano slovo. Čak i navodnike.
Čvrsto ukorijenjen u splitsko tlo Edo Šegvić zna sve o Splitu, a susreti s njim su prilika da Split i noviji i noviji naraštaji koji dolaze saznaju, uz ostalo, koju crticu više i o samom Edi.
Kako davno reče jedan od stupova hrvatske karikature Oto Reisinger – očekivalo se da postanem zagrebački arhitekt, a postao sam karikaturist s diplomom iz arhitekture, uostalom kao i Aleksandar Klas u Beogradu. Naš Edo postao je arhitekt plemenitog mediteranskog tipa, mnoge glave stavio pod krov, darovao nam uz sve ostalo Matejušku i Šperun, ali kao i mnogi njegove struke, u časovima umora odmaknuo bi se od „trokutala“ i „šestila“ i bijeg od projekata našao u crtežu, ilustraciji i karikaturi. Uz njegov izniman i obiman literarni dio, što ukoričen, što internetom globaliziran, kojim nam je pomogao da shvatimo tko smo, što smo i zašto smo, i Edina karikatura nam je na vizualan način kratko i jezgrovito dala naslutiti i kakvi smo, demantirajuć ‘ gore navedenog gospodina Greenea. I tako između dva predaha rodio se Bartul.
Umjesto uvoda, temelj mu je satka’ Oliver – Obaša je sva mora, vidija cili svit, sve gradove i sve luke, pa onda nazad u Split, istina vlakom iz Zagreba preko Perkovića, između Edine diplome i hipi košulje.
I ako zanemarimo sedam kora tvrda kruha, otud počinje Bartulova priča odmaknuta od nevera i oluja, pretvorena više – manje u Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje. Hektorović estet, pa Edo i Bartul esteti, splitski esteti zaljubljeni u izvornu prirodnost, bolni na svaki nerazumni napadaj, braneći je štitom riječi i mačem crteža. I tako pedeset godina kronike grada je utkano u tamno – bijelu mornarsku maju pokuda i pohvala gdje iza, na prvi pogled naivnog splitskog izričaja, stoji ozbiljna poruka i često opomena. I zato, kad se Bartul pita – Je li ja živin svoj život ili pratin tuđe živote, budite sigurni, to Edo prati, više od bilo koga danas – bilo svoga grada.
Ne ulazeći u tu piramidu detalja, koju su tako vješto lirski i faktografski svojevremeno satkali Jerko Rošin i Mladen Vuković, nema potrebe dozidat’ još jedan „Matun“.
Samo kratko – ne povest se za Smojom i špicom na kraju Maloga mista – „Adio i nikad više“ … kako nas Edo trenutačno plaši. Vidjet ćemo se mi opet na nekoj novoj godišnjici.
