MOKRO, MOKRO

Kiša danas bome pljušti
Pod gumama voda šušti
Baka se u šetnju dala
Što ju čeka, nije znala.

Ulicom baka šeta
Sretna poput djeteta
Kiša pada, bome lije
A baka se samo smije.

Gaca ona po lokvici
U svilenoj haljinici
Djetinjstvo je sad prizvala
Ni trenutak nije stala.

Kako ovo baki prija
Sve je mlađa, veselija
Al kada je skočit htjela
Na guzu je treskom sjela.

Voda se je na nju slila,
Guzu svu joj namočila
Sada baka suze lije
Vesela baš više nije.

Voda se iz gaća cijedi
Kuku sramu, kuku bijedi
Treba sada selom proći
Mokre guze kući doći.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Draženu Petroviću

.

Zlatna kugla je zatvoreno sunce koje pristaje na dlan

i tvoje srce koje ne kuca nego odskače

kroz krug mjeseca uhvaćen u nisku granu zraka i bijeli roj lišća

uhvaćen u tišini visine

zaljevom lišća u kojem se zadržava vjetar

u vjetru koji se uspravi nad krošnjama i nestane

i visinom grane što postaju tihe i primaju zlatni kruh svjetlosti

                           .

Bio si bijela ptica koja nije znala za povratak,

mladi vjetar uhvaćen u oblik čovjeka

kao bijeli galeb izgubljen među zvijezdama i mlad mjesec uronjen u podne

                      .

planina prelomljena u svjetlu

staklo neba što se raspukne nad zemljom

oblak rasut u visini bez kraja

bijela prašina neba raznesena bez vjetra

                        .

Kao ptica koja ne spušta let ni pred noći

krilom što ne pamti umor nego zrak

i svjetlost zadržana na rubovima perja

u jutro rasuto po kostima visine

sunce je naučeno na njegovo prolaženje

                       .

Pod oblakom rasutim prije kiše otišao si

kao plamen ostavljen usred zraka

i bijela ptica slomljena u prolazu

pred sunce prekinuto u vlastitom usponu

Pročitaj cijelu poeziju

U dva dlana duša mi se skrila,
najtoplija ta dva dlana mila.
Ta dva dlana od posla hrapava,
najnježnije što me milovala.
.
Ta dva dlana sklopljena da mole,
što nada mnom bdjeli su do zore.
Što mi prvi lice dotakoše
i ljubav mi obilnu dadoše.
.
Držaše me kada sam padala,
nadu dali kad se ne nadala.
Brisali mi suze, dugo me grlili ,
ta dva dlana, duši tako mili…
.
Kad me život krši, lomi, bije,
u dlanove duša se sakrije.
Tamo ima tu sigurnu luku,
tu toplinu od najdražih ruku.
.
Moja duša u majci rođena
i ostat će baš za sva vremena…
I kad jednom život kaže stoj,
moja duša živjet će u njoj.

Pročitaj cijelu poeziju

Nakupljene teskobe žuta boja ludila,

strah od amputacije s okovanim rečima,

volja što ne popušta – za let imati krila –

duhovna putovanja žeđ u našim telima.

                          .

Biljno čudo pejzaža žuto k’o misterija,

silueta lopuže ružičasto staklena,

prijatelji-stubovi stihovi Albertija,

iskustvo sakaćenja – krv na telu jelena.

                               .

Drevni Okosaurus darodavac svetova,

princip univerzuma solsticij okretnica,

nadrealistički svet – Sunce boje otrova –

dah iza ogledala k’o vetar devojčica.

                           .

Dijegom opsednuta spram lutke-verenice,

slikati svoju stvarnost – kaleidoskop slika –

ljubav prema skrivenom sred gnezda lastavice,

apokaliptički haos kao poslednja slika.

Pročitaj cijelu poeziju

Klepetanje pod naponom oluje,
struje, ne mogu bezumne hulje.

.

Takve razgolićene fiks – ideje,
-srećom onesvijeste zapešće.
.

Naviklo na rigorozne ožiljke,
podsjećanje na prošle dane.
.

Kurtozano zaustavljanje krivnje,
odmalena nametnute, iscrpljuje.
.

A vidjet ćemo tko će puniti dosje,
a kome će izniknuti -crvene ruže.

Pročitaj cijelu poeziju

Crven, bijeli, plavi sjaj,
stig’o je trenutak taj,
na nogama je zemlja sva,
susjed za nas navija.

U Dallasu naša zastava,
duga preko sto metara,
pjeva se pjesma hrvatska,
pjeva se pjesma bratska.
.

Protivnik je danas jak
dvoboj neće biti lak,
Nek’ nas lome, nek’ nas ruše,
ne mogu nam uzet’ duše!
.

Da vidimo tko će jače,
od ponosa tko plakat će.
Sudbina se naša kroji,
Vatrenih se svijet boji!
.

Bodrimo naše Vatrene,
te dečke hrabre, stamene,
uz njih smo sada srcem svim
i usklikom poznatim.
.

Zapjevat će grla bratska:
IDEMO, HRVATSKA!

Pročitaj cijelu poeziju