Nakon što sam u svijet svoju fikciju pustila

Mnoga lica nisu ni riječ izustila

Stvarnost se još više od mene udaljila

U kutijicu svojih knjiga sam se umanjila

Kao moljac grickajući hiljade stranica

Lepršajući po nebu kao plaha ptica

Koja nijednom jatu ne pripada

Čije srce potiho strada

Ne mogavši pobjeći od svoje biti

Ne mogavši se od istine sakriti

Mahnito krilima ptica lepeće

Ne traži ona nikakve iluzije sreće

Prestani tražiti razumijevanje

Zaustavi infantilno sazrijevanje

Ptico, otvori svoje srce i prhni visoko

Ptico, ne traži da drugo oko gleda tvoje oko

Tvoje šarenice i zjenice nek u sebe gledaju

Jatu svoje predodređenosti nek se predaju

Neka šute i udalje se svi koji trebaju

Istina je da nikad nije bila stvarnija tvoja stvarnost

Istina je da samo sebi duguješ oprost

Za tren sumnje u riječi koje moraju teći

Oblike gline koji se moraju ispeći

U koje se puhne pa polete ptice

U koje se puhne pa sva lica postanu jedno Lice,

Ono u Ogledalu.

Pročitaj cijelu poeziju

Preci sa Maratona u ogrtaču od vetra,

pred krhkim nebesima uz pesmu galebova,

pesma nuđena vetru sred Dominion skvera,

spram mermernih bogova prošlost puna stihova.

                                  .

Ljudi u tramvajima i sneno šaputanje,

tišina na usnama spokoj otmenog sveta,

predelom njenog tela naslepo putovanje,

uz blag ukus cinizma stranac sred tvog kreveta.

                                       .

Monah iz Nju Džersija, talisman međ’ prstima,

sa šarenim pticama i vodenim zmijama,

kroz pesmu heleniste biti blizu mrtvima.

                          .

Porušeni gradovi kod glasnih opomena,

kroz tajanstveni pejzaž sa crnim kočijama,

krah svetovnog života iza mnogo imena.

Pročitaj cijelu poeziju

Na krilima snova jednog mi je dana doletjela
Ova osoba što posebno mi je prijateljstvo podarila,
Koju regeneracija neslomljive nekoć je iskovala
U tajanstvenu dušu što u mojem je životu osvanula.
.

Što se krije ispod ledene epiderme njezine?
Neki misle da to je pitanje za mudrace antičke.
Strahuju da njezina blizina donosi sunovraćenje
U bezdane unutrašnje tame, gorke duševne ponore.
.

Ipak, retorikom tišine vrijeme napokon otkriva
Srce iza njenih bedema što samoće se užasava.
Njezinim umom možda caruje disbalans svjetova,
Ali tmurnost mojih dana njezino društvo razvedrava.
.

Govore da moji su uz nju provedeni sati tminom okovani.
Dragocjenošću ovog saveza njihovi su umovi zbunjeni,
Ali složeni odgovori skriveni su u elaboraciji podsvijesti.
Ta osoba donijela je svršetak ponavljane turbulentne povijesti.
.

Zašto oni odbijaju zaboraviti davno oproštene grehote,
Dok u njezinoj prisutnosti ja vidim praskozorje dobrote?
Zar samo ja razumijem njenu bol hladnu kao oštri kamen?
Voljela je Belzebuba, to je njezin vječni ožiljak i znamen.
.

Da barem imam moć sam izliječiti sve njezine agonije
Dok promatram je u tkanju konstelacija stihova poezije.
Ipak, ova čvrsta spona je nade u bolje sutra polaganje
Jer već vidim zrake što nagovještaju njezino oporavljanje.
.

Dok mnogi nju još vide ogrnutu u mračne barokne pelerine,
Ja sam pronašao tihu luku njezine skrivene, ranjive topline.
I znam da zimzeleni otoci još cvatu u labirintu njezine duše,
Čije zidove ukrašavaju ovom svijetu nevidljive gotičke ruže.
.

I nastavljam gledati kako ona svojim kozmosom lebdi.
Svaki kutak svemira za nju je fluorescentni rudnik riječi,
Kojima oslikava spektre ljubavi i gnjeva, tame i svjetlosti,
I gradi antologiju besmrtnice što stoljećima će za njome ostati.

Pročitaj cijelu poeziju

Znam, draga moja. Vani je sve previše bučno.
Kraljevstva se ruše, ekrani lažno gore,
ljudi govore, a ništa zapravo ne kažu.
Zato smo ovdje sagradili tvrđavu od šutnje,
zakopčani do grla u ovaj tihi kutak.
Dok vani bjesni oluja tuđih koraka,
mi tkamo nit koja se ne može prekinuti.
Ovdje riječi spavaju.
Ovdje počinje mir.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

U tijesnom, životnom putujemo vlaku,

tračnicama stare vijugave pruge,

dok pitanje jedno treperi u zraku:

Idemo li postaji radosti il’ tuge?

                           .

Na Kolodvor ljubavi stigli smo predvečer,

krenuli na izlaz , umorni od puta.

• Ne stojimo ovdje!- strojovođa reče,

• Postaja je ova davno ukinuta!-

                                .

      Vagoni sudbina ka tunelu jure;

      mračnom grotlu vode izlizane šine.

      Je li ovo kraj naše avanture,

      il’ će na izlazu svjetlo da nam sine?

                              .

      Ne, neću u tamu, želio bih više,

      na peron ljubavi opet da se vratim

      ne bih li je sreo dok ne krenu kiše,

      povratnu ću kartu dvostruko da platim!

                                          .

• Sišao bih ovdje!- viknuo sam glasno

  života i smrti mrkom kondukteru.

      -Ne znam, gospodine, šta Vam nije jasno!?

      – Kupili ste kartu u jednome smjeru!

Pročitaj cijelu poeziju

Ugledah jučer ponovno na onom našem mjestu, na stijenama Kamenjaka

Mog prijatelja Stipu kako nadgledava cijelu plažu.

                             .

Sletio je samo na tren da prozborimo par riječi

,,Lijepo te opet vidjet na ovom našem mjestu,

vidim ekipa je opet stara i znana,

zabavljate se dobro,

a dobro vam i piće i hrana.

I ja bi s vama zapjevao ove divne pjesme, ali vremena nemam

Jer u lov na onu tamo ribu se spremam,”

                  .

I već je krilima zamahao i prema onoj ribi

koju je samo on u moru vidio se uputio

Ali bez pozdrava nije moglo proći

Vratio se još jedan đir i kaže:

            .

Nadam se da ćeš

Mi opet doći, ali nemoj čekati dugo

Jer ispričati ti puno toga želim i s nekim novim vijestima te razveselim,

sada stvarno poći moram.

Ona me tamo riba čekati neće,

ali uhvatit ću ja drugu

Bude li sreće….

iz daljine se pozdrav čuo…budi mi dobro,

čuvaj se,vrati mi se što prije

dok zima hladna stigla nije…

Pročitaj cijelu poeziju