Milan Drašković “Sonet za djevojku od papira”
Sindrom prazne stranice zastoj inspiracije,
u svetu bestselera biti marioneta,
nestvarna avantura sred druge dimenzije,
sa iskušenjem srca pri magiji susreta.
.
Devojka od papira i izokrenuti svet,
van granica razuma usred druge stvarnosti,
biti tačka oslonca za imaginarni svet,
uz bežični internet trenuci lucidnosti.
.
Uspomene na prošlost kroz svet mašte i snova,
pri svetlosti Meseca duž pariskih krovova,
nikad bliže ponoru kod mračnih putovanja.
.
Kroz lavirint života uz krhka osećanja,
ne misliti na sutra pred poslednje viđenje,
sve vrste poniženja k’o bolno pročišćenje.
Zoran Hercigonja “Skriveno od raja”
Sumnjiva si zrako svijetla
jer otkrivaš sjene moje
I hladovinu gdje postim sam.
Sumnjiva i bljedolika,
usiljena i preopterećena,
a dobro znaš da se namjero skrivam
i tražim utočište.
Polja tišine podsjećaju me
na raj, a pustinje na Eden.
Sam među zidovima
ljudskih izmišljotina.
Teško je smijati se u sunce
koje se već vjekovima smije
i smiješi nama u lice.
Teško je biti sam u tami kojom
se kreću izgubljeni noćni stvorovi.
Zaključan u tamnici svojeg ja,
Čučim čekajući trenutak.
Suzana Marić ” Tko će našu pjesmu pjevati”
(Posvećeno Miši Kovaču)
.
Otiš’o je s pjesmom galeba,
Čuvali ga svi anđeli s neba.
Al’ tko će našu pjesmu sad pjevati?
Tko će dušu znati rasplakati?
–
Tko će onaj refren ponoviti,
suzu boli u grudima skriti?
Tko će znati šaptati bez riječi,
znati kako pjesma dušu liječi?
.
Otišo je uz jesenje kiše,
svaka pjesma još u nama diše.
Pjevat ćemo te pjesme i rime,
zaboravit nećemo ti ime.
.
Mladost nam je uz tebe vezana,
pjesma leti sa mojih usana
dok jesenji vjetar vani puše…
Ti si bio “pjesma moje duše”
Zvonimir Nemet “Pijesak iz davnina”
U pijesku ravnice
Ostaci proteklih stoljeća
Tragovi ledenjaka
Fosila
Panonskih školjaka
Petar Šitum “Za stolom vječnosti”
Usni pod svjetlom Očeva lica,
u miru Kristova uskrsnuća
u zavičaju pravednih, okupan svjetlom Presvetoga
.
Na obroncima mirisnih gora,
gdje se tamjan uzdiže prema nebu
poput treptaja svijeće pred licem Svevišnjega.
.
Ondje gdje golubica svija gnijezdo
među cvjetovima vinograda,
čekat ću svjetlost našega ponovnog susreta.
.
Za sve nježnosti kojima si zaklanjao moje tek iznikle snove,
dok su se u meni budili neimenovani krajolici pjesme,
i mojim vrtovima prolazio lahor, noseći miris dalekih planina i prvih cvjetova…
.
Ti si mojim mladim lozama darivao potporanj da se uz njega uspnu prema suncu
da jednom pod nebeskim svodom dozriju grozdovi mojih neispjevanih pjesama…
.
da njihovi plodovi jednom zamirišu pred vratima vječnosti
gdje će ti moja duša otvoriti riznice svih prešućenih zahvala, prinijeti raskoš svojih procvalih vrtova, zlatnu ljetinu svojih snova i svu ljepotu što će svoj miris prinijeti pred lice Vječnoga
