Zvonimir Nemet “Gužva”
U raspjevanoj šumi
U krošnjama gužva
Između lišća ljube se ptice
Savršeno je vrijeme
Za pjev slavuja
Darko Žigrović “Sportaš”
Sportaš sam od glave do pete
Sportom sam se bavio već kao dijete
Trčao sam maratone duge
Šprintao i na kraće pruge
U nogometu najviše igrao glavom
Zubima često orao zelenom travom
Košarka mi bila glavna
Hitar poput ptice
Nema meni ravna
U pogađanju trice
Bez imalo muke
I rukomet mi išao kao od ruke
Od tenisa zabolio me lakat
U servisima bio sam dobar fakat
Odbojka, kuglanje, a i boksački ring
Sportski plesovi i swing
Odličan i u šahu
Sa sportom sam živio u istom dahu.
Prolazio sam kroz maglu gustu
U slalomu i brzom spustu
Vozeći auto moto trke
Pravio sam zbrke
Preponsko sam jahao konje
Sa mnom strunjače su uvijek bile znojne
Nikad nisam imao krizu
Bijelom i dopingu nikad blizu
Ne mogu nabrojati na prste
Koliko je sporta bilo vrste
Ali sve je to uzalud
Sav znoj i sav taj trud
Nisam imao nikakve brige
Nije bilo ni novaca, ni lige
Niti jahta, niti vila
Sport je trajao dok je mladost bila
Trbušne su pločice splasle
Nemam više mišiće, a ni volje čvrste
Sad su mi sve slike jasne
Mogu se fućkati i gledati kroz prste.
Ankica Biskupović “Prošlost ne odlazi”
Čovjek često vjeruje da je prošlost ono što je završilo, premda je ona katkad samo ono što je prestalo govoriti.
Možemo promijeniti kuću, grad, prijatelje i zanimanje, posijedjeti, dobiti bore i uvjeriti se da smo postali netko drugi. Ipak, ono što nismo razriješili ne stari zajedno s nama: nepravda može u čovjeku ostati mlada četrdeset godina, neizgovorena riječ nadživjeti onoga komu je bila namijenjena, a jedno „vratit ću se” postati teže od cijeloga putovanja.
U tome je velika književna snaga malih sudbina. Njima nije potrebna spektakularna tragedija; dovoljan je ključ koji više ne otvara vrata, neposlano pismo, prazna stolica, žena koja je prestala čekati ili čovjek koji se vratio nekoliko desetljeća prekasno. Predmeti tada prestaju biti tek stvari i postaju svjedoci.
Kamen pamti korak, kuća glas, more odlazak, a stara maslina čovjeka kakav je bio prije nego što je naučio skrivati bol. Draženovićevoj realističnoj osjetljivosti prirodno se približava Nazorova snažna povezanost čovjeka sa zemljom i prirodom: kamen nije tek krajolik, nego trajanje; stablo nije ukras, nego korijen; more nije razglednica, nego granica između odlaska i povratka.
Nad svime pritom lebdi gotovo desankinska nježnost prema onomu tko je pogriješio, a ipak nije prestao biti čovjek.
Spomenka Krebs ” Moje ime je Eva”
Crtež: Marija Juračić
.
Reci,
zašto tvoja tišina
odgovara na svaki moj krik?
U ovom trenu nemam riječi,
tek zagrizoh onu jabuku –
znaš ti dobro koju.
ON je stvorio nas, žene,
još davno, od tvog rebra.
Sigurno je boljelo…
Ali ti i dalje uporno šutiš
dok ja vrištim.
Šutiš, jer se bojiš istine u mome glasu,
šutiš, jer tvoja rebra više nemaju štit.
Ja sam prohodala kroz tvoj mrak,
i dok ti skrivaš oči od grijeha,
moje ime je Eva –
i ja više ne molim za tvoj odgovor.
Mile Lisica “Ruke”
Ujedaju me tvoji prsti
Ljubi me proleće u olucima noći
Sa jutarnje trave ustaju zvezde
Neke je ljubav zauvek pretvorila u rosu
.
Znam da si srećna
Kažu da prsti nemaju sećanja
Znam da se nešto dešava u kosmosu
Zbog čega sam i ja divlje srećan
.
Nikad ti neću reći volim te
Mada ti znaš da najviše je ljubavi tamo
Gde je najmanje buke
.
Nikada ti neću reći koliko te volim
Nema te reči
.
To mogu samo da ti pokažu ruke
Samo moje ruke
