Da li znaš

da je žena radost svijeta

u njoj, uvijek oči znatiželjnog djeteta!

Ona je vedrina dana, sva godišnja doba, sunce i kiše,

ljepota svijeta na ženu miriše

      .

Da li znaš

da u ženi nastanjen je svemir?

Ako pružaš iskrenu ljubav, pružit će ti mir

zvijezde oka što sjaje, njene ruke, darivat će ti zagrljaje.

Drhtave dodire njene, putene, snene

zaboraviti nikada nećeš moći

jer njeni poljupci, carstvo su njene svemoći!

Skriveni, čekaju da ih budiš

riječju što ječi,

srce žene, ljubavlju ogoljeno,

samo želi da bude voljeno.

  ,

Da li znaš

da u ženi stanuje more?

Sve tuge žene stvaraju u tu vodu

što ispire oko njeno, od žalosti potamnjeno.

Zbog te tuge, ako je stvaraš, možda ne znaš,

Nebo utkat će u te nemir

zatvoriti  zvijezda svemir!

Ako i to, mora da se desi,

osamljena i nevoljena

iz tog boja, žena izaći će, opet, svoja!

Vidati sama svoje rane,

krišom obrisati suze i otići bez krika,

bez drame,

oslonjena

sama

na svoje rame.

Pročitaj cijelu poeziju

Zalazak sunca
U smiraju dana si
Sumrak u meni

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju

I     S H A L L     N O T     C A R E

                 .

When I am dead and over me bright April

Shakes out her rain-drenched hair,

Tho’ you should lean above me broken-hearted,

I shall not care.

I shall have peace, as leafy trees are peaceful

When rain bends down the bough,

And I shall be more silent and cold-hearted

Than you are now.

              .

B R I N U T I     N E Ć U

                 .

Mrtva kad budem i okolo mene blistavi april

protrese svoju kišom natopljenu kosu k’o vreću,

mada bi trebalo da budeš nada mnom srca slomljena,

brinuti neću.

Mir imaću, kao što lisnato drveće miruje

kada kiša savija granu pre pada,

i biću tiha i hladnokrvna

više nego ti sada.

.

Sa engleskog prepjevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju

Poezija…
To je pjesma duše…
I kad sunce sja
I kad vjetar puše
Kad snježi
Kad magli
Mrači se
Il’ dani
U svem se nalazi
U svemu prebiva
Poezija…ona…
Ona je živa!
Poezija je carica
Poezija je lavica
Isto tako i robinja
Baš sve može biti!
Može biti čemer
A tako i gušti
Ona … ona leti…
Na krilima mašte
Na krilima leptira
Ona dušu para
U sred srca dira…
Ona s tobom pleše
Sa tobom se smije
Ona s tobom plače
Ona dušu grije
Ona…
Ona te razum’je
kao niko živ
Ona je patuljak
Ona je i div…
Ona može sve!
A zašto i ne?
Ona… ona jezdi
Na oblacima plovi
I spava na zvijezdi
S mjesecom druguje
On joj namiguje…
Vjetar ju raznosi
Kiša suzom kvasi
Poezija… ona…
Ona život krasi…
Ona čuda stvara
Dušu ti umiri
Sa tobom odmara…
Ona s tobom živi!
Jer živi u tebi…
Poezija … to je “ ono nešto”
Što mjenjao nikad ne bi…
Za sva blaga svijeta
Proljeća i ljeta…
Poezija …
Ona kaže tiho
Ona kaže bučno
Nekad nježno , blago
Nekada odlučno
Snažno i odvažno
Razne stvari bitne
Činjenice razne
Dokaze nepobitne
Ona… ona može sve…
Samo joj dopusti
Nek leti
Nek jezdi
Neka glasno kaže
To što želi reći
Ili tiho neka rekne
Nježno, blago, milo…
Kako god joj milo
Kako god joj lakše bilo
Ona može tako
I glasno
I jako
Bučno
I odlučno
A može i nježno
Lepršavo, blago
Kako god joj drago…
Poezija…
To je pravo blago!

Pročitaj cijelu poeziju

The corpses of the private security company employees were lying scattered across the entire width of the Villa Cherubini`s marble staircase. At first glance, it appeared to inspector Vanace that they had been torn apart by the claws of a giant monster, except for the fact that their heads had been severed from the rest of their bodies with surgical precision at the level of the second cervical vertebra.

“Inspector Vanace,” the sweet feminine voice of his favorite forensic assistant reached him from inside the villa.

“Vinko … and not inspector; how many times do I have to tell you,” Vanace muttered through a stuffy nose, trying to avoid the larger clusters of densely scattered body remains. Entering the shining space of the “sistine”, his gaze caught the half profile of Mirela’s high heel. Following the edge of the black nylon stocking – which continues into a semi-profile of the buttocks, wrapped in a tight black dress – he continued to climb the dizzying curve of the waist and the outline of the back; then upwards, with outstretched hand, all the way to Mirela’s index finger pointed at two motionless naked bodies lying embraced in a kind of upside-down parachute, hung by a hook somewhere high, on the ceiling of the giant auditorium. “Davor and Miriana Cherubini … the owners of the villa”, Mirela declared without looking back.

“Dead?” Vanace asked uneasily.

“Saturated with propofol. After detoxification, they’ll be good as new,” she concluded cheerfully, flashing Vinko a toothy smile.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju