Suzana Marić “Kada dođe bijela zima “
Izdahnut ću ime tvoje
Kada stane srce moje
Jer sam samo tebe voljela
Nek ga vjetar tad ponese
I k tebi glas donese
Da sam samo tebe željela.
Jesen duši brzo dođe
I s kišom život prođe
Zima nam je sreću uzela.
Nestala su sva proljeća
Nitko ih se sad ne sjeća
Pokraj nas je trava uvela.
Ako čuješ šum drveća
Vjetar te na mene sjeća
Poslušaj ga barem na trenutak
Reći će ti da me nema
Da zima se hladna sprema
Pronađi u srcu za me kutak
Da ostanem uspomena
Jedna žena ostavljena
Koja tvoje ime još doziva
Nemoj sada tužan biti
Niti suzu svoju kriti
Sudbina je bila za sve kriva.
Suzana Marić
Ankica Biskupović “Žena koja čeka”
U mnogim starijim pričama žena ostaje u pozadini: čeka, pati, oprašta i šuti. Upravo se u toj šutnji, međutim, krije pitanje koje danas moramo postaviti: koliko je njezina života stajala tuđa neodlučnost? Jer čekanje nije praznina; i ono troši godine.
Dok jedan luta, drugi ostaje i plaća cijenu toga lutanja. Stoga priča o muškarcu koji se vraća nije samo njegova; izvan nje postoji i život žene koja je morala naučiti živjeti nakon obećanja.
Možda je svake večeri palila svjetiljku, a onda jednoga dana prestala. Taj je trenutak možda važniji od njegova povratka, jer dan kada čovjek prestane čekati nije nužno dan kada je prestao voljeti; katkad je to dan kada je napokon odlučio preživjeti.
Nježnost prema tihim, gotovo nevidljivim ljudskim lomovima nalazimo i u poeziji Desanke Maksimović, gdje velika osjećanja ne moraju vikati: ona najdublja često žive u običnoj gesti, pogledu, čekanju i odsutnosti.
Suzana Marić “Moje drugo JA”
Upoznao me nisi jer u meni se krije
žena koja ne plače više
koja ne prašta tvoje pogreške.
.
Poznaš me kao onu koja na sve kima glavom
koja pristaje na trpljenje
pristaje biti nevidljiva…
Moje drugo JA se rodilo iz plamena
poput Feniksa
okupano suzama, očeličano boli
opasano snagom i vjerom u postojanost
i bit svoju.
Ne.
Više ne praštam, više nemam samilosti
prema onima koji su me ranili, izdali…
Više ne nosim tuđi teret na svojim plećima.
Odavno sam spoznala sebe u sebi,
ali sam se skrivala od: straha, boli, svjesnosti da sam sama u bitci za opstanak.
Tako sam bila malena, nemoćna, samozatajna …
.
Napokon sam se oslobodila od sebe
svojih pogrešaka, lakovjernosti…
Sazidala sam bedem istine oko sebe
i ne dozvolim nikome da ga sruši.
.
Borim se.
Ja svoje bitke dobivam tišinom.
Ja svoje snove uokvirujem srećom.
Ja svoju nadu živim za sebe.
Ja svoju vjeru čuvam u srcu.
.
Suzana Marić
—
Petar Šitum ” Vještica”
Ti si gorski cvijet vjetra, kraljica podzemnog svjetionika djetinjstva
zalutalog proljeća.
.
Zrcalna kraljica staklenog mjeseca,
zvijezdama zarobljenih u korijenju noći.
.
Tvoj je glas zvonik od leda u predvečerje vječnosti.
i smijeh — bijela tajna
sa skrivenim oštrim jezikom svjetlosti
u zlatnoj čahuri.
.
Tvoja kosa bijela je crnina
što slavi čar kraljica vretena
pod čarolijom sna
na čast i ponos
vilinskog poluotoka
nigdjezemskih vinograda
Lorena Galeta “Prijestupnici”
Bonnie i Clyde, usporedbe li!
Bili smo gori mi, nagovoreni!!
Na zločine primorani
-neodgovorni i mladi.
Buntovni, inatljivi –
prkosni i egoistični.
Adrenalina gladni,
ali izlazaka željni…
Poroci su svakodnevni-
postajali dio stvarnosti!
