R E M I N I S C E N C E

                      . 

YES, thou art gone I and never more

Thy sunny smile shall gladden me;

But I may pass the old church door,

And pace the floor that covers thee.

                  .

May stand upon the cold, damp stone,

And think that, frozen, lies below

The lightest heart that I have known,

The kindest I shall over know.

                    .

Yet, though I cannot see thee more,

‘Tis still a comfort to have seen;

And though thy transient life is o’er,

‘Tis sweet to think that thou hast been;

                    ,

To think a soul so near divine,

Within a form so angel fair,

United to a heart like thine,

Has gladdened once our humble sphere.

.

U S P O M E N A

Da, ti ode i nikad više

tvoj sunčani osmeh neće da me raduje;

no mogu prići starim crkvenim vratima tiše,

i proći podom gde tvoj pokrov tu je.

                      .

Stajati na hladnom kamenu vlažnom,

i misliti da ispod leži smrznuto

najsvetlije srce koje upoznah jednom,

najljubaznije, od mene prepoznato.

                    .

Ipak, premda te ne mogu videti više,

i dalje je uteha uvideti

da iako život tvoj prolazan bejaše,

slatko je bilo kraj tebe živeti.

             ,

Misliti o duši tako blizu božanskog,

u obliku koji je anđeoski divan,

sjedinjeno sa srcem poput tvog,

radovaše naš krajolik skroman.

                   .

S engleskog prepjevao  Milan  Drašković

Pročitaj cijelu poeziju

Tišina je zarobila moju

Dušu,

Šutjela u njoj poput

Tata.

Tekle su moje suze,

Samoća je životu,

Zatvorila

Vrata.

      .

Usne su ostale nijeme,

Drhtale u samoći.

Oči su tražile Tebe,

Čekajući kad ćeš doći.

Nema te:

U samotnom jutru,

Samotnom danu,

U noći, koja će doći.

              .

Noć se spustila tiho.

Tamnom koprenom

Prekrila moje uplakano

Lice.

Zvijezde su zaspale

Na jastuku od suza,

Prema nebu sam pružala

Ruke.

   .

U mislima dozivala sam

Tebe.

Mjesec, nijemi

Svjedok, plakao je

Zbog moje tuge.

Suze su i dalje tekle,

Usne su ostale nijeme.

Tišina je bila tamničar

Moje duše.

U samoći su tekle

Moje suze.

       .

Jagoda Sablić

.

4. 03.2026.

T

Pročitaj cijelu poeziju

Pod bijelom brezom, u zagrljaju sjena,
pričala je o ljubavi, tiha i snena,
dok se list pod prstima lomio od tuge,
najavljujući jeseni, samotne i duge.
.

Pričala je o ljubavi što k’o sjenka prati,
o onom što se jednom uzme, a nikad ne vrati,
o dodiru nježnom poput nekog daha
što nestane tiho kao srna plaha.
.

A vjetar je, žalan i umoran od puta,
krao joj riječ koja kroz noć luta,
nosio ju tamo gdje sjećanja drijemaju,
u hladne sobe koje nikoga nemaju.
.

Gledala je rijeku kako nijemo teče,
odnoseći sobom to ranjeno veče,
dok su se zvijezde, hladne i daleke,
gasile kao nade, tihe i meke.
.

Spominjala je poglede k’o iskre koji sjaju,
mostove koji ih sad razdvajaju,
sad su to samo obale na vodi,
gdje se cijela prošlost na sjećanja svodi.
.

Sve je utihnulo, tek drhtaj u glasu,
pričala je o ljubavi u poznom času,
rekla je da svaka ljubav nije greška,
već da borba za ljubav bude nekad teška.

Pročitaj cijelu poeziju

Edo Šegvić i Bartul – Bartul i Edo Šegvić
.

„Jack of all trades, master of none“ engleska je izreka koja vuče svoje korijenje iz brošure Robert Greenea – Greene’s Groats-Worth of Wit iz 1592. ili kako bi mi danas pojednostavili – „Majstor za sve je majstor ni za što.“ Nije zamjerit’ Robertu, otkud je on mogao znati da će se na prelasku u novi milenij u mediteranski toplom Dioklecijanovom gradu osebujnih ali i samozatajnih ljudi pojaviti netko tko će mu demantirati svako napisano slovo. Čak i navodnike.

Čvrsto ukorijenjen u splitsko tlo Edo Šegvić zna sve o Splitu, a susreti s njim su prilika da Split i noviji i noviji naraštaji koji dolaze saznaju, uz ostalo, koju crticu više i o samom Edi.

Kako davno reče jedan od stupova hrvatske karikature Oto Reisinger – očekivalo se da postanem zagrebački arhitekt, a postao sam karikaturist s diplomom iz arhitekture, uostalom kao i Aleksandar Klas u Beogradu. Naš Edo postao je arhitekt plemenitog mediteranskog tipa, mnoge glave stavio pod krov, darovao nam uz sve ostalo Matejušku i Šperun, ali kao i mnogi njegove struke, u časovima umora odmaknuo bi se od „trokutala“ i „šestila“ i bijeg od projekata našao u crtežu, ilustraciji i karikaturi. Uz njegov izniman i obiman literarni dio, što ukoričen, što internetom globaliziran, kojim nam je pomogao da shvatimo tko smo, što smo i zašto smo, i Edina karikatura nam je na vizualan način kratko i jezgrovito dala naslutiti i kakvi smo, demantirajuć ‘ gore navedenog gospodina Greenea. I tako između dva predaha rodio se Bartul.

Umjesto uvoda, temelj mu je satka’  Oliver – Obaša je sva mora, vidija cili svit, sve gradove i sve luke, pa onda nazad u Split, istina vlakom iz Zagreba preko Perkovića, između Edine diplome i hipi košulje.

I ako zanemarimo sedam kora tvrda kruha, otud počinje Bartulova priča odmaknuta od nevera i oluja, pretvorena više – manje u Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje. Hektorović estet, pa Edo i Bartul esteti, splitski esteti zaljubljeni u izvornu prirodnost, bolni na svaki nerazumni napadaj, braneći je štitom riječi i mačem crteža. I tako pedeset godina kronike grada je utkano u tamno – bijelu mornarsku maju pokuda i pohvala gdje iza, na prvi pogled naivnog splitskog izričaja, stoji ozbiljna poruka i često opomena. I zato, kad se Bartul pita –  Je li ja živin svoj život ili pratin tuđe živote, budite sigurni, to Edo prati, više od bilo koga danas – bilo svoga grada.

Ne ulazeći u tu piramidu detalja, koju su tako vješto lirski i faktografski svojevremeno satkali Jerko Rošin i Mladen Vuković, nema potrebe dozidat’  još jedan „Matun“.

Samo kratko – ne povest se za Smojom i špicom na kraju Maloga mista – „Adio i nikad više“ … kako nas Edo trenutačno plaši. Vidjet ćemo se mi opet na nekoj novoj godišnjici.

Pročitaj cijelu poeziju

Kuća na obali nije više imala adresu

More joj je izbrisalo ime,

vjetar joj je izgovorio osmrtnicu

Stajala je kao napušteni svjedok,

ogoljena do kostiju vapna,

dok je sol tiho dovršavala ono

što vrijeme nikada ne uspije odjednom

.

Nekada si na južnom zidu

razapinjao nebo bojom

Govorio si:

“Plava mora biti dublja od straha.”

Ja sam vjerovala

da se dubina može izmiješati u limenci,

da će sunce ostati zarobljeno u slojevima,

kao srce u prsima

                    .

Ali sunce nije zarobljenik.

Ono gori i odlazi.

More dolazi i odnosi

A zid, koliko god šutio,

nije sposoban čuvati ono

što čovjek sam ne zna zadržati

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Potraži me

u novinskim vijestima

o starim, dobrim, vremenima

Ugasi svjetlo,

prikradi se, nečujno,

do uspomena

koje čuvaš od zlostavljanja

i svoje majke

Prouči ih

i shvatićeš

da nema jednostavne istine

Pročitaj cijelu poeziju