POSVETA MOJIM KAMENČIĆIMA

Ove retke posvećujem svakom kamenu koji se našao na mome putu. Onima koji su me spotaknuli, jer su me naučili kako ustati. Onima koji su bili teški, jer su mi ojačali ruke za pisanje. I onome najvećem, kamenu tišine, jer je postao temelj moga unutarnjeg hrama u kojem nastaju najljepši zvuci.

Hvala sudbini što me iskušala, jer bez tih kamenčića nikada ne bih naučila letjeti iznad njih.

I. CIKLUS ČINKVINA: KORIJENI I ISKUŠENJA

KAP
Vodena, bistra
Teče, klizi, boli
Za suza iz oka
Tuga

TIŠINA
Srebrna, duboka
Grli, čuva, zrcali
Govor ruku i očiju
Mir

POBJEDA

Sudbina
Nepredvidiva, teška
Iskušava, uči, vodi
Kamen što snagu budi
Istina

POZIV
Suzana
Samozatajna, tiha
Uči, stvara, piše
Za djecu i odrasle
Književnica

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Proljeće čudno gleda

A gleda i stari deda

Koje kuda, pokraj grabe

Pojavile se visibabe .
🥀

Nisu one proljetnice

Smežurano im je lice

Niti djeve nježne, bijele

Koje suncu se vesele.
🥀

To je neko čudno cvijeće

Koje nitko brati neće

Pa sad vise tamo-amo

Da im vrijeme prođe samo.
🥀

Vise one kraj tarabe

Nasred puta, pokraj grabe

Sa prozora često vire

Radoznalo oči šire.
🥀

Snimaju sa balkona

Vjernije od svakog drona

Pa “vijesnice” vijesti dijele

Kad se trčati požele.
🥀

SUZANA MARIĆ

Pročitaj cijelu poeziju

Sjećanja na tebe struje mi žilama

kao dah proljeća kroz perje ždralova,

hraneći mi dušu magičnim slikama

što lebde nad grivom ćudljivih valova.

             .

Dok jedna za drugom pred okom se nižu

i sa njih se cijedi rosa zaborava,

u visine sjajnim zvijezdama me dižu

u čijem se svjetlu tvoj lik odražava.

                      .

Ako mi te slutnje iz misli udalje,

a rijeke bezdušne odnesu iz snova,

zamolit ću nebo da mi te pošalje

skrivenu u tihe kliktaje ždralova.

        .

04.04.2014. g .

Pročitaj cijelu poeziju

 Oj, domovino, zvijezdo moga čela,

u tvom se krilu suza s pjesmom slijeva,

kud god me vodi putanja nemila,

tvoj mi se uzdah u srcu razlijeva.

                         .

U tvome polju zlato sunca zrije,

u tvome glasu mati mi govori,

svaki je kamen svjedok mojih rana,

svaki me vjetar tvome pragu zove.

                          .

Kada me slomi tuđinska daljina,

i studen svita u kosti se skrije,

ja te zazivam, ružo prirodna,

da mi u boli snagu opet lije

               .

Ljubim te, zemljo mila,

 k’o  što se ljubi rana

što boli tiho, al’ životom veže,

jer u tvom prahu počiva mi nada

i svaka stopa prošlosti me steže

                       .

Ako me jednom umori sudbina

i klonu ruke od kruha tuđina,

nek’ me zaklopi tvoje sveto tlo,

da mi se duša u tebi odmori

                    .

Jer nisi ti tek međa ni ime,

ni crta tanka na karti od svijeta —

ti si mi molitva, pjesma i žena,

i prvi uzdah… i posljednja riječ

Pročitaj cijelu poeziju

Da li znaš

da je žena radost svijeta

u njoj, uvijek oči znatiželjnog djeteta!

Ona je vedrina dana, sva godišnja doba, sunce i kiše,

ljepota svijeta na ženu miriše.

       .

Da li znaš

da u ženi nastanjen je svemir?

Ako pružaš iskrenu ljubav, pružit će ti mir

zvijezde oka što sjaje, njene ruke, darivat će ti zagrljaje.

Drhtave dodire njene, putene, snene

zaboraviti nikada nećeš moći

jer njeni poljupci, carstvo su njene svemoći!

Skriveni, čekaju da ih budiš

riječju što ječi,

srce žene, ljubavlju ogoljeno,

samo želi da bude voljeno.

       .

Da li znaš

da u ženi stanuje more?

Sve tuge žene stvaraju u tu vodu

što ispire oko njeno, od žalosti potamnjeno.

Zbog te tuge, ako je stvaraš, možda ne znaš,

Nebo utkat će u te nemir

zatvoriti  zvijezda svemir!

Ako i to, mora da se desi,

osamljena i nevoljena

iz tog boja, žena izaći će, opet, svoja!

Vidati sama svoje rane,

krišom obrisati suze i otići bez krika,

bez drame,

oslonjena

sama

na svoje rame.

Pročitaj cijelu poeziju