Stajao je na rubu sela, star i nijem, obrastao mahovinom i godinama. Nitko više nije znao tko ga je ondje postavio ni zašto. Djeca su prolazila pokraj njega žureći prema školi, stariji prema polju, a putnici prema gradu. Malo tko ga je pogledao.

Samo je stari Mate zastajao.

Svako jutro, prije nego što bi krenuo svojim putem, položio bi dlan na hladnu površinu kamena i na trenutak zašutio. Činilo se kao da razgovara s njim.

Jednoga dana priđe mu unuk. “Djede, zašto svaki put dodirneš taj kamen?”

Starac se nasmiješi. “Zato što on pamti.”

Dječak se nasmijao misleći da se djed šali. “Kamen ne može pamtiti.”

“Možda ne onako kako pamte ljudi”, odgovori starac. “Ali u njemu su ostali tragovi onih koji su ovuda prolazili.”

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Priča je nastala na temelju legende o  lopudskoj sirotici, odnosno o tragičnoj ljubavi Marije i Ivana.
.

Ispred male, kamene kuće u uvali Šunj na otoku Lopudu šetale su dvije mlade djevojke. Razdraganost njihovih glasova i zvonak smijeh brujali su uvalom.

„Marijo, kada ti se vraćaju braća?“ pitala je svoju prijateljicu mala crnka, krupnih, znatiželjnih očiju.

„Bude li sve u redu s njihovom trgovinom, sutra“, odgovorila je lijepa brineta uperivši pogled svojih plavih očiju prema moru. „Veselim se, uvijek mi nešto lijepo donesu… A zašto me ti to pitaš? Hajde, Cvijeto, priznaj, koji ti se od njih najviše dopada?“ Pogledala je prijateljicu vragoljasto, a ova je samo poniknula pogledom i tajanstveno se nasmiješila.

Uto su začule neko zapomaganje. Dolazilo je s mora. Nisu bile sigurne poigrava li se to vjetar njihovim čulima ili stvarno zapomaže čovjek koji traži pomoć.

„Brzo, Cvijeto, potrčimo u barku. Netko je u nevolji“, povikala je Marija, zadigla skute i potrčala preko bijelog pijeska. Cvijeta ju je slijedila. Pogurale su barku u more i uskočile u nju. Veslale su prema zvuku glasa koji je postajao sve tiši, iznemogliji. Odjednom su ga ugledale. Čovjek se borio s valovima. Pokušavao je plivati, ali mu je već nedostajalo snage. Činilo se da je Marija u posljednjem trenutku uhvatila njegovu ruku.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Gledam prostor između zvijezda
i linije na dlanu stranca.
Zašto bih krotila riječi,
dok moj duh udiše beskraj?
.

Leonardo je crtao krila,
ne da bi vladao nebom,
već da bi pobjegao težini.
Baš kao i ja
.

Moje misli nisu vojnici
što marširaju ukorak.
One su poput sfumata na njegovim platnima –
blagi prijelaz iz vidljivog
u neizrecivo.
.

Nisam ovdje da bih se uklopila.
Ovdje sam da bih bila.

Pročitaj cijelu poeziju

Kako je lipo

Istarsku besidu čuti

Kamo god

Da ponesu te puti.

             .

Kako je lipo čuti

Kad zasviri roženica

 Šurle i mišnica.

          .

Kako je lipo

Viditi kada

Lipi mladi

Balun zatancaju.

            .

Kako je lipo

Dicu vaditi

Užance naše.

       .

Kako je lipo

Iz bukalete

Dobru supu popiti.

              .

  Kako je lipo

  Najisti se sira,

 Tartufa, pršuta

 Ulik i kobasic.

               .

Zapoštajmo se to

Da ne bude zatrto.

Pročitaj cijelu poeziju

Moji haikui objavljeni u Haiku zborniku Ludbreg 2026

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Kiša danas bome pljušti
Pod gumama voda šušti
Baka se u šetnju dala
Što ju čeka, nije znala.
.

Ulicom baka šeta
Sretna poput djeteta
Kiša pada, bome lije
A baka se samo smije.
.

Gaca ona po lokvici
U svilenoj haljinici
Djetinjstvo je sad prizvala
Ni trenutak nije stala.
.

Kako ovo baki prija
Sve je mlađa, veselija
Al kada je skočit htjela
Na guzu je treskom sjela.
.

Voda se je na nju slila,
Guzu svu joj namočila
Sada baka suze lije
Vesela baš više nije.
.

Voda se iz gaća cijedi
Kuku sramu, kuku bijedi
Treba sada selom proći
Mokre guze kući doći.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju