Hrvatski zvončići – Izvor: https://hr.wikipedia.org/
Suzana Marić “Posljednji akordi u zimskoj noći”
Na trgu se lampe pale same,
starac u srcu zadnju pjesmu gradi,
dok drvo nježno prislanja uz rame,
podno kipa kojeg sjeverac hladi.
.
No ruka mu teška, u zglobu utrnula,
od mraza koji kosti mu grize i lice,
pod gudalom škripi bolna tišina,
dok pucaju stare, umorne žice.
.
Zvuk koji je nekad krotio vjetar,
sad zamire tiho u hladnome zraku,
dok prolaznik žuran, ne dižući glave,
baci kovanicu u šešir u mraku.
.
Prazna je duša i popucale strune,
violini koja sad tugom gudi
dok starac u dlanove utrnule puše,
život mu zadnju notu nudi.
.
U zimskoj noći plače violina
potrganih žica sad u kutu stoji
a starac se smiješi s nebeskih visina
više ne mora sitniš da broji.
.
Suzana Marić
Ivica Kesić “Od zore do sutona”
Oči njene sretoh u treptaju zore
koji košmar noći sa čela mi briše
i svijetli mi pute od strasti što gore
na kojima bludni sni me ostaviše.
.
U nitima jutra oćutih joj usne
pa mi vratom klize drhtaji miline
i gone mi tijelom proplamsaje čulne
dižući me grešnog u slasne visine.
.
Njeni prsti poput jarkog sunca
razlijevahu lavu po mojim žilama
paleći lomaču ljepote sred srca
što prkosi studi i mračnim silama.
.
Valovi sutona doniješe mi grudi
nježne što mi gnijezdo od naslade sviše,
u kojemu nađoh sve što žudnju budi
i iz kojeg nikud ja ne želim više.
.
31.10.2013.g.
Luca Mamić “Na proplanku majka”
Moja duša samo selo voli
Šljive ranke u ranom beharu
I doline i cvjetne proplanke…
Na proplanku majku milu, staru.
.
Rijeku bistru koja mirno teče
Svojim tokom dv’je obale ljubi…
Pjev cvrčaka kad zvučno poteče
Sunce koje na zalasku rudi.
.
Voli mjesec i zvjezdice sjajne
Iznad sela i cvjetnih livada
I pastira koji čuva tajne
što šaptaše djevojci iz grada.
.
Pjesmu pijetla što prevari zoru
i muk krave što na mužnju zove
Mladu snašu jutrom na prozoru
i ratara koji njive ore.
.
A najviše duša mi uživa,
trkom dotać’ onu šljivu ranku,
miris s’jena, behara i njiva
zagrliti majku na proplanku.
Petar Šitum “Umjetna inteligencija”
Pišem pjesmu, bla – bla
o prirodi i cvijeću la – la
.
O noći dok šetam tihom ulicom
sa svojom malom kujicom
.
Hoćeš li da ti napišem
slobodnim ili vezanim stihom
tvojim ili nekog velikana stilom
.
O majstoru što gasi svijeću,
ili komunalijama i smeću?
.
Anđela bješe crvenokosa slatka plavooka,
vitka boka.
Odo je ljubiti negdje u divljini
iza svetoga Roka.
Spomenka Krebs “Dah koji spaja obale”
Nekada je jedno pero klesalo pravdu u jeziku,
gradeći dom od dostojanstva i čvrste riječi.
Danas ta ista snaga, tiha i uporna,
teče kroz tvoje prste dok na obali miješaš boje.
.
Nema razlike između časti onih koji vode
i tvoje ruke koja u tišini kruni valove zlatom.
Sloboda o kojoj se nekad pjevalo,
danas je tvoj krik što otapa led u venama zemlje.
.
Prepoznaje se tvoj radni vijek ugrađen u temelje grada,
ali i tvoja samoća u kojoj tražiš put kroz tamu.
To je onaj nevidljivi most koji ne poznaje međe,
već spaja obale tamo gdje duša diše bez straha.
.
Razumom ispisuješ svoju novu pripadnost,
dok ti Isar, kao stari prijatelj, ispire tugu s dlanova.
Dvije domovine, jedna paleta i jedan dah –
u kojem prošlost mirno ponire u tvoju sadašnjost.
