Znaš da vrijeme donosi tišinu, tišinu koja ječi U očima presušenih stabala što noćima ne znaju gdje su spavali Gdje su i spavale one priče što smo nekad tiho govorili I suze su bile kao kamene skulpture Koje su nas gledale u daljini Dok su oblaci bili plavi Nje više nema, ona je tek San Mora koja je bila tako slatka I okrunjena svim recitalima Zavodljivosti, povodljivosti Tek zraka na Suncu ostaje što nam Svira Što nas tjera u ovo jutro pakleno kada se igraju Djevojčice i dječaci na cesti I ne ostaje nam ništa drugo nego reći Zauvijek ćemo biti voljeni, zauvijek smo voljeli I rijeka samo da ne presuši Dva, tri koraka da pređem preko nje I neka se osuši membrana koja nas je vezala Trenutak je da krenemo dalje I ne kažemo labudovima zbogom Tek okrenemo glavu, iza sebe bacimo koje zrno kukuruza I poletimo u dubine ljepote
katarinab
11 komentara za "ZrnoZrna"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.