Kako je dugo do ne znam kad i kako je daleko do ne znam gdje.
Popuštam ispred  ne znanja  bivajući  između dva moranja
U sebi poželim neka  mi se pokaže.. Vraćajući se na mjesto 
zaborava ne bih  li se prisjetila onoga što je bilo između 
do kad i gdje.Netko mi miče znakove primoravajući me na 
zaustavljanje.
Iz daleka,iz visuna ,iz daljina i dubina netko mi govori
potiho kao djetetu tik prije sna.Jednom sam ti čitala 
znakove s lica, govoreći to što vidim neka je sitnica,
kako nije baš najbolji dan za čitanje.Znam i kako si znala
da sam  nuždom lagala.
A sad , počuj  me
prijatelj iz  ravnice koji živi kraj velike vode i ispraća 
na počinak zvijezde poručuje ti :
Ne idu skupa ljeto i sjeta..izvuci svoje osmjehe Suncu pred noge.

Ne ču se više ništa. Pomakoh se i krenuh znajući točno do kad
 i gdje moram stići.