mojnet.com

Crno nebo parale su srebrne munje, kiša je lijevala kao nikada do tada.

Visoko u planini odjeknuo je udar groma, stvarajući stravičnu jeku.

Planinski potoci su nabujali i prelijevali se noseći niz  planinu suho lišće i granje koje bi im se našlo na putu.

Promrzla i pokisla, nošena strahom za mladunčad, trčala je pred Progoniteljem.

Ranjene šape sve su više krvarile. Nije posustajala ni tren . Žute oči sjale su u mraku nadnaravnim sjajem, od bijesa i straha.

Bježala je što dalje od brloga kako bi zavarala trag. U daljini je čula bolno zavijanje i dozivanje, no ona se nije smjela odazvati.

Odbačena od čopora, sama, brižno je čuvala svoje vučiće visoko u planini.

Hladna zima i glad natjerali su ju da se spusti niže u šumu.

Iako je uvijek bila na oprezu, Progonitelj joj je ušao u trag. Želio je nju . Želio je uništiti duh posljednje bijele vučice, potomka Velikog vođe . Nakon smrti svog oca, ona je trebala voditi čopor, no mnogi se nisu slagali s time. Progonitelj, smrtno je ranio njenog partnera, dok je branio nju i vučiće . Ostala je sama sa djecom .Noćima je tražila sigurno sklonište za njih. Sada kada ga je pronašla, pojavio se je Progonitelj.

Nestajalo joj je snage, umor i kiša učinili su svoje . Prisjetila se je života u čoporu, Daha i njegovog gustog, crnog krzna, svoje djece. Nova snaga vratila se je u nju, hrabrost joj je ispunila srce. Odlučna da spasi svoj život i život svoje djece, okrenula se je i potrčala natrag u susret Progonitelju. Žute oči plamtjele su neviđenim plamenom, bijelo krzno dobilo je srebrni sjaj punog mjeseca.

-Za moju djecu! povikalo je njeno srce . – Nećeš nas poraziti, ipak sam ja nasljednik Velikog vođe, moja su djeca njegovi potomci!

Ugledala ga je .U divljem skoku zarila je bijele očnjake u njegov vrat, nije popuštala sve dok je osjetila i maleni trzaj Progoniteljevog tijela. Željela je biti sigurna da je mrtav, da više nije prijetnja njoj i malenima.

Napokon ga je pustila. Odahnula je tiho i pogledala oko sebe, Progonitelj je bio sam, nitko nije došao s njim

Oluja je prestala, nebo se razvedrilo, pun mjesec je obasjavao stijene.

Popela se  na obližnju stijenu te prkosnim i glasnim zavijanjem pozdravila mjesec, zatim se je nježno odazvala malenima .

Iscrpljena, ali sretna što je pobijedila zlo koje je prijetilo njoj i djeci, polako se je zavukla u brlog. Ližući krv sa bolnih šapa, nježno je  pratila nestašne mališane kako se igraju, ne znajući za strah i Progonitelja . Ta bol nije bila ništa, u usporedbi sa bolnim strahom koji je osjetila bježeći pred Progoniteljem.

Nježno je prigrlila svoje vučiće k sebi i napokon utonula u miran san .