ulovim se često kako mi misli lutaju u tvoj svijet i želja se za tren probudi, pa raspustim kosu i koraknem nesigurno u tvoje čvrste ruke dlanom ti nježnim dodirnem lice a prstom po obrazu ispišem – želim te i uvijek iznova taj prvi dodir tvoje postojanosti oblikuje me u ženu punu […]
Arhiva > svibanj 2012
Možda, samo možda
Možda, samo možda u ogromnim razmjerima vladaju dvije sile dvije strašne energije.
smijeh ekstaze
S kišom je došao i prvi ushit zadovoljstva, grane su plesale na vjetru, obrazi stabala u bijelo obojani drhtali su pod dodirom nabujalih emocija
Ti me tješiš osmjehom
Večer je crvenozlatna moje misli lete, kao brze ptice, prema dalekim ravnicama nad kojima gasne dan dok se vjetar igra tvojom kosom Tamo sam davno pored stare šume sagradio kuću i slušao slavuja kako pjeva o ljubavi Pričamo o tim danima, kada smo bili nedužni kao djeca, pretvarajući ih u legende Ti me tješiš osmjehom […]
Štikle
Štikle moje jako su visoke to dobro stoji i slici i pozi na njima lakše kroz život se kreće tako se živi na visokoj nozi.
Osvrt na pjesmu Štefice Vanjek “Pletivo života”
Pjesma Štefice Vanjek Pletivo života misaona je cjelina koja motivom pletiva priča o životnom stavu pjesnikinje koji je intiman, njen, ali koji poprima univerzalno značenje kojim ona na jednostavan, slikovit način komunicira s čitateljem. Njezina emotivna i poetska poruka otvorena je životu i svemu što život sobom donosi.
uvojak oprosta
Jeka mojih riječi je kruta Opet sam ostao skriven u nespokoju ove ljute kiše Nisam trenutno bludnik Želim biti bar jedan moment razgovijetan, Teško
Okupana suncem
Proljeće mi Vesna podarila, božanskom ljepotom me dodirnula, zrakom mi sunce srce dotaklo, probudilo košnicu nemira u meni i potaklo šum onog znanog potočića što je zamrznut u sjećanju zaspao. Zažutjela vrba pelud livadom prosula, miris ljubica u travi uskomešao sjećanja, breze u sokacima sonate zašumjele pa se čuje kao poj malih anđela. Vjetar je […]
U naručju vremena
Mračno je i tiho Polako se primičem gradu našeg prvog susreta Dočekuju me isti stari oblaci gomila ljudi bezizraznih lica ugašena svjetla i hladni hotelski zidovi Baš onako kao kad si pjevala vjetru pripremajući naše poznastvo uz čaj za dvoje i šum predvečernjih tramvaja Snošti sakav da ti dojdam… Bilo je nešto tajanstveno u ovoj […]
Pohlepa
Očima traži mi dio nutrine pogružena u trenu pohlepu prepoznajem ako joj se dam mjesečev prsten pasti će u prazno u njega zadjenut stih tišinom zamrle riječi u nesigurnom pomaku usne u jedno ne moje ja staje pohlepa čeka navikla da uzima ništa joj ne dajem
