(sad) Čujem u daljini lavež psa sve je tako mirno sem tog tužnog glasa ulica nema u san se zakovala sve je tako tiho, čak i ja. (dva sata kasnije) Poneki šum vetra uznemiri grane krene da ih njiše a onda stane ulica spava kao dete u krilu majke a pas i dalje tužno cvili […]
Arhiva > srpanj 2012
crnilo moje sjene
Iz daljine, iz mraka stiže glasnik vjetra Dugačak je od nekih dva metra Ne govori, ne čuje, ne osjeća Gdje je nekada bila njegova sreća
Zaspali pogledi
U društvu ocvalih makova zaspali su pogledi skriveni što mislima na tebe dugo su se budili. Mirise tvoje raznosio je vjetar onaj divlji,nebom kovitlajuči odnio ih čak do pustara na vrhu svijeta pa ih više u mojim nosnicama nema.
S one strane
Noć iscrtala granicu sa one strane glad se utažuje halapljivo zalogajima većim od usta ako ne požurim zaborav će mi oteti pjesmu
ne priznajem
zagrliš me uz tijelo svoje privineš čvrsto utisneš lice među grudi moje duboko strast plamti pod rukama a onda izgubimo pojam o vremenu kažu da je grijeh ne priznajem 19.07.2012.
Prolaznost
Zelena njiva sniva polako spušta se mrak i poput tuge duge umire sunčani trak. * Sa crnog bora smola kaplje ko zlatne suze toči se vino fino večer mu miris uze. * Osamljen stoji čovjek zanesen kao da moli ljepota ove noći tako duboko boli.
pustinja
Ne pamti me kada odeš tad neću postojati i ničeg neće biti na ovom putu samo pokušaj kiše da rominja niz krošnje ogoljene od pustinja. Pusti zar nismo isti dok kapljimo zajedno ove metre puta i kad ne bude postojalo ništa opet ćeš biti nesretna,ljuta na kišu što rominja videćeš da nije ostalo ničeg u […]
podjednako
Ja osećam neosetno, i kad odem ostane me previše u daljini prolaznosti u blizini prisutnosti volim te podjednako. Ne ljuti se možda ću ipak poći da dam nekom malo sebe a možda ću samo ostati tvoj podjednako do kraja da ispijam tebe. Žeđ za tobom zamućuje boje.
replika
Ako je idiotizam Realnost ove planete Kako se postaviti Prema ciničnom Osmjehu atentatora On bar ništa ne skriva Daje do znanja, mrzi nas
Ne brini
Ne brini više mene neće vratiti ni tisuće valova iz morskih dubina, doplivala sam do dna da se iz tmine ne vratim da ne izroni i ona tuga što um steže i strši poput jarbola na pučini poslije potonuća broda.
