Još samo trebam uputiti Pozivnicu šumama, Suncu Prijateljima koji zvekeću oružjem
Arhiva > kolovoz 2012
Jedan mali mrav
DOŠAO JE JEDAN DAN U MOJ STAN SAV NABRIJAN CRNI MALI MRAV POKUPIO MRVICE S MOJE MALE POLICE NOSIO IH CIJELI DAN KAO DA JE UŽURBAN
Recenzija zbirke pjesama Marka Sertića ” I Bog reče neka bude stijena”
Zbirka pjesama I Bog reče neka bude stijena je prvijenac pjesnika Marka Sertića. Dugo su ove pjesme ležale u škrinji, u katakombama poezije. Površni će čitatelj zaključiti da su to pjesme-rebusi, da su komunikacijski zatvorene, autistične, međutim, čim osjeti njihovo poetsko tkivo uvidjet će da su značenjski prohodne, da je misao otvorena.
Moja draga
obrazi moje drage dva ljiljana bijela usne su njene trešnje crvene kosa moje drage kroz noć plamti crnim plaštem ogrnut ću vrelo tijelo drage moje i odnijet je visoko gore u odaje od leda.
Bijeg u poeziju
provlačim se kroz najmanje pukotine na nogama mi čarobne cipelice hlače poderane tek došla prašnjavim putovima zato vas molim pustite da budem to što jesam u mjehuriću moje tišine bježim u zemlju poezije i istine
Opne Zavodljivosti
Tiho na prstima ušao sam u tvoj balon sreće. Jesam li ti još uvijek lijep, poletan i zanosan?
gotovo je
Da te ljubim polako iz mraka tišinom praznu sašivenu od ništa bosu ispucalih ruku onako grubo skrštenu u provalije puste. Da te imam nedovršenu dok sanjaš odvojena od tela ironično bez stradanja zakrpljenih krila dok greješ dlanove u zanjihanoj javi u osvit još jednog nadanja. Da te volim više ne mogu. Dosta je bilo padanja.
Dušman Luta
Jesmo li na kraju jednoga početka Ili na početku jednoga kraja Sasvim svejedno je Kada dan se budi U oporoj kazni vremena
U beskraju
Negdje tamo u beskraju duše se sretne sastaju u ljubavi uvijek ostaju za sjete i tuge ne znaju. Negdje gore u plavetnilu putuju misli u bunilu tražeći ljubav zaspalu da se udomi u nečijem pogledu. Negdje daleko na horizontima putuju poljupci pod zvijezdama tražeći usta presahla da na njima ostave stopala. Negdje tamo u univerzumu […]
