Jednom, davno, kad su cvjetale tikve u bašči iza naše kuće, a bosonogi dječaci, zagledani u beskrajno plavetnilo neba, maštajući o dalekim putovanjima, na klupi ispod oraha odbijali svoje prve dimove, napisao sam malu pjesmu
Arhiva > ožujak 2013
zalutao sam
Imam te Nemam te Hodam A zalutao sam u trenutku U istinu ili san Zagrljen u tišinu Poput tinte prolivene tečem Dan po dan.
Rekao si mi
U križ moj ti si ukucala čavao i dala znak da povorka krene te crne vrane i te gladne hijene da uzmu sve što osta od mene. *
Ljubavna pjesma
Čuvam za te jednu nerođenu pjesmu, Znam, ostavljam te žednu uz škrtu česmu, Još tinta spava snom plave balerine More blatnjavim dnom o biserju brine.
Strašilo
Ptico mala, ne boj se strašila, Njega je tvoja sjena plašila ; Svu noć klepetala srcem tame Pala zorom na drveno rame.
U zrnu soli svjetlo
Nemam više vremena za slabosti niti za radosti kad mjesec vragolijom izdužuje sjenke žrvanj po mjeri tijela život nacinio na svoj me nacin prisilio no um se neda ravnodušje mi nudi tu premosnicu od nemoci do premoci opet prepoznajem svjetlo što zrcali se u zrnu soli
Zar si me lagala
Tišina je krnja nepuna nikoga nema a nešto je ipak suvišak tu u ovoj sobi duboko dišem dovoljno nije a govorila si treba život disati vjerovala sam zar si lagala ili još nisam shvatila
Sjeti me se ponekad
Sjeti me se ponekad, bar ime mi spomeni, noću dok Sarajevo spava, dok toneš u san,
