Ponekad se vojnici ne vrate sa krvavih polja pretvore se u bijele ptice i odlete do plavih visina
Arhiva > svibanj 2013
Ledeno doba
Oči su prepune kamene modrine Dvije sfinge čuvaju hram jedne duše, Kako pred njih stati – tebe to brine Nisu svjetovi što se iznutra ruše.
Nešto između
Za početak znam i za kraj ono između bilo je zar je trebalo biti od – do samuje misao samo u nasušnoj potrebi Slijepo se otvara baš kao sada
Gost
Otjeraj tugu malena. Ušla ti je u kuću i odmah procijenila da namještaj nije lijep. A ti i ja smo ga tako pomno birali. Otjeraj tugu malena.
Kad zgasnu stihovi duše
Kad zgasnu stihovi ti jaganjci života suptilni i noći besane postanu tek obični brojači zvijezda tko će romantiku točiti u amfore sjećanja pečatiti potpalublje života njima puniti i brodovima vremena ploviti.
Smiješni poeta 26
Već danima ga srce presjeca, Al’ ni kap stiha neće kroz česmu On ima rok do kraja mjeseca Da napiše najsmješniju pjesmu. *
Predgovor romana M Juračić “Tara”
Tara je pustolovni roman čija se radnja odvija u nekom dalekom, budućem vremenu nakon velike kataklizme u kojoj je iznenada nestala većina čovječanstva. Vrijeme je to u kojemu suvremena civilizacija i njezine tekovine postoje u tragovima, gube se iz svijesti ljudi i polako dolaze do one točke kada činjenice prelaze u legende.
Za nas
Ponekad svrate ljubavnici stari lavande miris udahnuti i pjesmu sa crne smrče pogledom od godina ispranim odslušati.
