Sjećam se dvojice profesora koji su radili u istoj zgradi, susretali se svakodnevno u hodniku fakulteta, ljubazno se pozdravljali, ali su o onome što danas posprdno nazivamo dadakanjem žustro raspravljali u časopisu Jezik.
Arhiva > prosinac 2013
Sjećanje
Sjećanja naviru Tiho kao rijeka žubore Kažu da vremenom umiru A ona velika kao beskrajno more.
Vrtni patuljak
Uvijek sam uživala u našem vrtu. Kada bolje promislim i ne radi se o vrtu nego o malenom parku koji svojom stepenastom arhitekturom, nasadima limuna i mandarina, palmama, ukrasnim cvjetnim grmovima zaslužuje da ga se tako nazove.
Lipo mi je
Sanjajući broditi lako kroz noć crnu jutrom će svoje u moje lice skriti podastirem ga suncu mirom mirujem šuteći san sebe šutim lipo mi je
Neki, drugi i neki drugi
Neki ljudi u daljinama sjaje a snagu svjetla zagonetno taje drugi puni sebe kao mjesec žut ne znaju da zvijezde kazuju put.
“Dalikanje”
Zastrašuje činjenica da se opća nepismenost nakon novina uvlači i u književnost koja na taj način prestaje biti to čime se predstavlja. Osvaja nepismenost medijski, politički pa sada i kulturni prostor.
