Pjesnik je uvijek nečim zanesen nošen na obalu kao morski val brodolomac strujom sanja ponesen duša u blatu zvjezdani što žudi žal.
Arhiva > prosinac 2014
Glas u vremenu
Tko si ti čovječe Jedna sitna umjetnička duša Utvara što glas srca sluša Prigušen plamen nadgrobne svijeće. .
Genije iz Like
Da je Tesla ostao u Lici, slučajno da otišao nije, nikad ne bi bio u prilici da ostvari svoje iluzije. Što sad znamo ne bi znali. Svijet bi bio još u mraku. A u Smiljanu bi se smijali nekom seoskom ludaku. Da je ostao na Balkanu, da ga sudbina odvela nije slučajno, na pravu […]
Sunčan dan
Zubato zimsko sunce zrake iza magle pruža, miluje mi umorno lice, rascvate osmijeh radosti kao šarene maćuhice. Mašta napupala u meni kao raskošna grana usamljene rane trešnje u kutu mog slavonskog dvorišta i čeka let put pjesama. Puštam maštu nekontrolirano iz uspavanog pretinca u zagrljaj proljetnim danima. „Cvati najljepšim cvjetovima da dane što dolaze obogatiš […]
Kada bih znao
Kako su tihe moje noći I kada bura uz obraz svira U toplini doma ja nemam mira U miran san ona opet će doći.
Pogovor zbirci pjesama Štefice Vanjek “Pratiti leptira”
. . Pjesnici koje sam voljela u mladosti osvajali su me polako. Disala sam njihove stihove, nosila ih sobom kao slatku prtljagu, bestjelesne prijatelje koje osjećam dijelom svoga tkiva, tihe, stalne suputnike. Mnogo su mi dali. Otkrivali su mi stalne vrijednosti i mudrosti života te vremenom istančali osjećaj koji je postao mjerilo ljepote stvaranja.
