Misli plašljivo prolaze samoćom, pa kadšto umorne zastanu u bunilu snova, kadšto u vrevi riječi, dok pod kasom noći, i do zadnje zvijezde praskozorja, mjesečev srp žanje stepske trave, da vlati polegnu kao meki mah na svim putevima, kojima se vračaš s pjesmom za utihnute balalajke.
Arhiva > srpanj 2016
Rijeka zaborava
Mali sedefasti biseri sjećanja otkotrljali su se kojekuda kao sićušne kristalne perle
Ludilo
Još danas ili je to možda bilo jučer plovili smo niz zelenu rijeku punu virova osjećam pored sebe sve ili to poplavljene uspomene zatiru preostale sne
Kapučino
Nostradamus, kalendar Asteka, Sodoma i Gomora, žuta štampa i neke doktorske disertacije, relativno iskazuju, da se bilijuni godina zbijaju u crnu rupu.
Iznad razuma
Tvoji koraci u odlasku zaboravili su otkucaje srca i onu tananu nit iznad razuma koju ne mogu staviti u riječi, opet nutrinu šivam sitnim vezom i pretvaram se da bivam između dvije noći prikrivam praštajuću tugu na iscrtanoj koži samo ne znam do kada ću moći.
Utjeha mora
Kad se more i ja susretnemo na znanom mjestu samoća samuje more tišinom pita tko ti je ukrao osmijehe s lica ne progovaram samo mislima odgovaram povrjeđujem sama sebe dopuštajući nedopustivo more šumi -razumijem a je se malim osmijehom nasmijem
