Život je neravna površina Puna pravaca i dužina Nađe se tu i dijagonala Za one što žive od ideala.
Arhiva > svibanj 2018
Prizivam te zoro
Zaposjela me u gluho doba Bez lica i obrisa Darežljiva zlobom puni mi usta Od grla do srca mi preusko Iz prikrajka svijesti mukom prizivam te Zoro Ugasi noć Samo ispred tebe kleknut će crna dama
“Hrvatski glas Berlin” o romanu Marije Juračić “Mutno more”
http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=181190
Č i n
Sedriš se stratumima moje kože, klancima nestajanja dviju misli. Trešnjiš pod rebrima i ozlaćenim grudima. Bujaš iz dubine pupka i prelijevaš bedrima. Od tebe do mene rana je nemira i ožiljaka riječima. Gledaš me kako lebdim k dnu vlastita zlopaćenja. Ne bojim se ja niti takva čina. I u njem’, samo čovjekom se biva.
Iluzija
čudim se strpljivim obmanama koje skupljam kao krijesnica svjetlo znam da izlaza nema iz ukorijenjenosti u nježnost iz nje će tišina dana ispredati plavičaste oblake stoga podižem čašu u svim prigodama čistu mjeru stakla u kojoj se utapaju odrazi i ne gledam kroz ogledalo stvarnosti upirem pogled duboku u vrijeme u kojem ne postojim
Još se nedam
Još, ponekad, prošetam, kroz polje makova, do male ulice na kraju grada i gledam kako, na staklu tvoga prozora, gasi se dan Odškrinem staru kapiju. pogledam u pustu avliju i neki glas mi šapne: „ Ona više ne stanuje tu.“ Pa onda nazad u prazan stan ni bolji, ni lošiji samo malo umorniji od sjećanja […]
Miltonov pronađeni Raj
Ta bolna grimasa zauvijek će da mi ostade u sjećanju (jer gora djela još goru patnju rode). Vukovi pobjegoše iz jazbina i stajaše na hladnoj kiši, notturni vjetar raznosio je miris zapaljenih knjiga, uštap nad škipom crna čarobija u Oortovu oblaku (oči bačene u zdenac sljepila). Saviše se makovi pred lirikom tamnih ekloga; kažu starci […]
