Tko je slikar što proljeva te boje nebom?
Tko gasi dan i budi nova jutra?
Tko s vjetrovima oblake pahuljaste tjera?
Pitam se, ali odgovor je skriven
Negdje na Nebu.
I TI, možda me gledaš s Neba,
Možda ne razumiješ moja pitanja,
Pa se smiješ, pa se čudiš,
Jer ne govorimo istim jezikom.

Noć je izgurala dan svojom crninom.
Pusta, duboka tama
Zarobila je cvijet rumenog božura
Što je zaostao na nebu.
Samo je poneku krijesnicu zapalila
I utihnula u svojoj crnini.
A ja… ja sanjam otvornih očiju
Da ne propustim novo svitanje,
Izlijevanje boja na Istoku,
Jer božur će se opet vratiti na nebo.