Ogoljela sam svoje pjesme
Pred tvojim licem
Skinula im tananu košulju
Tajanstvenosti.
Radi tebe
Svaki sam stih umočila
U kalež nektara cvijeta jedinstvenog,
A ti…
Ti ih nisi čitao.
Nisi kušao slatkoću
Kojom ti pripovijedah
Željna tvoje pažnje,
Jednog trenutka
Da se izgubiš sa mnom
U svim napisanim riječima
Koje sam posvetila samo tebi.
Ogoljela sam svoje srce Sloj po sloj skidala Koru slatke naranče. Ogoljela sam I ovu dušu izmučenu
U pjesmama svojim,
Otvorila se poput cvijeta
Što leptira očekuje
Da nektar slatki popije
Ali..
Uzalud.
Odletio si dalje
Ostavljajući ogoljele grane
Bez plodova.
Sunce, nektar zorom dolijeva
Pretačući ga iz srca
Na beskrajnu bjelinu.
Nema kraja…
Pjesma čežnje nema završetak.
Srce dolijeva stihove U kalež tuge
Kap po kap.
Da…
Pjesma čežnje nema kraja Ona se nastavlja …
14/08/2022 at 10:44 am Permalink
Eh ta čežnja…
Nastaje li zbog nekih očekivanja od drugih, ili možda nas samih?
Tko bi ga znao?
Otići dalje od Mjeseca nije ta udaljenost prevaljena, već vrijeme nedostajanja, čežnja…
Lp!
16/08/2022 at 7:08 pm Permalink
Teška je ta čežnja, lijepo si dočarala trenutke emocije u pjesmi, Suzana.
Lp.
17/08/2022 at 9:51 am Permalink
Nedostižne čežnje…Vjerujem da ih najviše postoji u srcu pjesnika. Samo u srcu poete nastanjene su žudnje koje obično srce nikada niti ne razaznaje.. Otuda i sve te pjesme….
17/08/2022 at 7:33 pm Permalink
Hvala ti na pažnji i komentaru, Milane ! LP
17/08/2022 at 7:34 pm Permalink
Draga Katarina, zahvaljujem se od srca na komentaru ! Pozdrav šaljem 🙂
17/08/2022 at 7:36 pm Permalink
Slažem se s tobom, Koko, ali možda ostali tu čežnju kriju u sebi, dok pjesnici ju pretaču u stihove. Tko će ga znati 😉 Pozdrav ti šaljem 🙂