foto: Suzana Marić
Zašumjet će stoljetne grane
Kada iz oka suza kane
A srce tužne verse napiše:
“Njih nema, nema ih više!”
+
Kuća je prazna na kraju sela
Magla je siva nad njom sjela
Tišina joj se pridružila
O, kako je vesela to kuća bila!
+
Gledam kuću, a srce mi žari
Otišli su odavno moji stari
Ispod Bilogore im je tihi dom
Al’ oni još žive u srcu mom.
+
Danas sjećanja plaču u meni
Prepuštam se prošlosti, uspomeni
Gledam ih kako dvorištem hode
Kako me oboje za ruku vode.
+
O, kako uspomene srce pritišću
Sve lijepe dane ponovo išću:
Ispod breze bijele
Ispod zelene jele…
+
U srcu Bilogore
U sam osvit zore
Tamo gdje selo maleno sanja
Zaplakala su moja sjećanja.
SUZANA MARIĆ
07/10/2022 at 9:04 pm Permalink
“Njih nema, nema ih više.” Eh, Suzana, da, nema ih više, ali uvijek su u našim mislima. Lijepa i tužna pjesma. Lijep ti pozdrav.
08/10/2022 at 3:48 am Permalink
Teška tuga je napisala ove stihove.
08/10/2022 at 4:01 am Permalink
Svi prolazimo i tko zna? Možda to i nije kraj. Pjesma je lijepa.
08/10/2022 at 3:58 pm Permalink
Očarane, zahvaljujem se od srca na pažnji i komentarima! Pozdrav šaljem …