Noćas se svašta čudno zbivalo

pa zdrav razum u čudu plivao.

Tame se noćas uplašila noć

pa ‘zalud zvala Lunu u pomoć.

Zarudila zora sva u plavom

plačući pošla mahnuvši glavom.

Luna tek jutrom bljeskajuć zasja

pa umjesto noći dan obasja.

Rosa na cvijetu sama se poji

leptir se letjeti njemu boji.

Ponoćno Sunce zrakama bode

ožednjelo je pa traži vode.

Što li se zbiva ,tko li će znati

ma tko li će to i da shvati?

Dođe i tuga pa se nasmiješi

ne želeći da je se itko riješi

i dragost dođe u licu ljuta

i ne miče se nikome s puta.

Proljeće došlo al’ trava žuti

cvijeće bezbojno raste i šuti.

Zaledio se potok u ljetu,

otrovala se pčela u cvijetu.

Evo i zime sa ruke dvije

pa želi da joj ih Sunce zgrije.

I snijeg je noćas crveni pao

izabrati boju nije znao.

Siđe i anđeo al’ nosi bradu

što li će kad i džav’o nosi pradu,

dobi zadatak da napravi red

a zadacima red u nedogled.

O dragi Bože siđi pa viđi

što li se dešava , bliže priđi

kakav je ovo čudesan dan?

A Bog će: “Probudi se čovječe, to ti je san”!