01 lipnja 2013
Autor: boba grljusic
Kategorija: Pjesma u prozi, Uncategorized
- U jednoj od vrlo rijetkih besciljnih šetnji gradom kupila je mali
- zlatni sat – vekericu. Prvi njegov zvon prečula je već prvog jutra
- poput djeteta. Te ukradene minute nisu pripadale vremenu
- koje prolazi, bile su samo njezine. Naspram nje prozor pun sunca
- u sasvim rascvaloj krošnji trešnje.
- Zavrtložila je duša srećom pokretom iznjedrila glas ničim
- sputan. Sama sebe raduje nestašnom igrom i privida prevare dječjom
- radošću . Dan se bijeli u beskraj, šireći dlanove ispred sebe,načinla
- je štit o koji se odbijaju crnosive misli. Prskaju i nestaju. Jutro je ostalo neokaljano.
katarinab
Aljoša
10 komentara za "Sitne radosti"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.