Na 7. sjednici interpunkcija
žale se da nemaju nikakvih funkcija.
Zapisničar primjedbe u zapisnik piše,
al’ puno više samo po papiru riše.

Bjelina ne želi biti bijela
već hoće biti za sebe cijela.
I točka (.) se javila za riječ
htjela bi postati veliki grgeč.

Upitnik (?) joj oduzeo meč
zahtijeva da bude krestavi bodeč.
Uskličnik (!) ispusti usklik:
– Želim biti snažan bik!

Zarez (,) zareže rečenicu
očekuje da sliči na pčelicu.
Točka sa zarezom (;) stane na put
traži da bude izumrli mamut.

Dvotočka (:) hoće non-stop niz
čak nekima da otkine griz
počela nabrajanje kao da je kviz
na kraju se odluči ipak za ribiz.

Crtica (–) ­se zaleti, pa razdvoji
spojnica (-) i nespojivo spoji
tri točke (…) još sigurne nisu
navedene ne znaju za što su.

Višetočje (……..) ide u beskraj
i sada ti znaj gdje je tome kraj.
Navodnici („ ”, » «) su oprezni,
jer ne žele biti bezvezni.

Polunavodnici (’’) lakše težine
htjeli bi biti četverolisne djeteline.
Kosa crtica (/) stalno sve kosi
najdraži su joj tvrdi kokosi.

Zagrade oble ( ), šiljaste < > i drugih oblika
objašnjavale bi uvijek kada je prilika
žarko žele postati bodljike
da ubodu svakojake krajolike.

Dugo se prepiralo i mijenjalo želje
trećeg dana zaključiše svima na veselje:
– prisutni se jednoglasno slože da će biti note
i timski skladati simfoniju punu krasote.

♪ bene: ostali znakovi koji ne mirišu
i nisu prisutni, neka se izbrišu.