Nakon što je kupio onu knjigu koja govori o bolestima, a vama se nakon njezinog čitanja učini da imate sve bolesti koje su u njoj navedene i koju sam ja diskretno ostavila na jednome mjestu, o čemu sam vam već pričala, moj zet je umislio da će postati  dobitnik velike nagradne igre koju godinama provodi jedna dovitljiva firma.

Kupuje knjige. Ne bi to bilo ništa strašno (jer knjige su kvalitetno izrađene na finom sjajnom papiru, užitak ih je držati u rukama) da on u toj kupnji ne pretjeruje. Još da kupuje beletristiku, nitko sretniji od mene. Ali, beletristike nema u ponudi. Možeš kupiti stotine kuharica, uređenja vrtova, povijesnih natuknica, knjige o bolestima, mršavljenju, bakinim smicalicama, ali ne i beletristiku.

I iako bih ja za knjigu jednog Pavla Pavličića platila više nego za kuharicu koja čak i na polici smeta, beletristike nema.

Pa što se onda bunim? Evo, zato što moj zet ne kupuje već desetu kuharicu po redu jer misli da će njegova žena, a moja kći i njegova punica bolje kuhati, nego stvarno misli da je skorašnji dobitnik velike novčane nagrade koja… samo što nije. Kada u sandučiću vidimo kuvertu s pismom dovitljivog trgovca, na kojoj piše- Strogo povjerljivo, samo u ruke primaoca , ja i kćer se zaderemo;“ idi do sandučića, stiglo ti je;samo što niste.“

Dopisuje se moj zet više s ponuđačem knjiga nego što je to svojevremeno radio s mojom kćeri.

A ponuđač u svojim dopisima ne laže. On lijepo, pošteno kaže:“ Predsjednik nagradne igre taj i taj svojim likom i djelom svojom,  jamči da ćete upravo vi, zete, dobiti glavnu nagradu, ako budete izvučeni. Novac stiže na vaše ime, ako budete izvučeni. Jasno, za uzvrat morate kupiti …, ali i ne morate.

E moj zete…!

Mihovila Pasarić