Div u meni spava.

Ostaje samo dalekozor

kroz koji gledam

prema Mjesecu, sanjam.

Prijateljstvo sa Svemirom je onemogućeno

zbog klimatskih promjena, odrastao sam.

Grdosija sužanjstva

zabija prvi čavao u pred klijetku srca.

Izgaram na tuđim dlanovima, neprijatelja.

Savjesno se odajem romantici

svjesno pišem zadnji refren prebivanja.

Nije dostojno na Zemlji

hoditi spuštenog pogleda.

Netko kopa jamu,

ipak to nije sjena moga života.

Tek što želim su plam’ njenih grudi,

prolazak kroz okovana vrata, zrno Ljubavi.

Na dan uspjeha možda čak stavim kravatu,

poklonim se Slobodi, zaronim dubinama ulice.