Jednom davno ili nedavno

dok su se godine nizale

a on  ostajao vječno mlad

kao da ga nisu stizale

pojavila se neobjašnjiva glad

da napiše jednu pjesmu

pjesmu nad pjesmama.

 

Bile bi to njegove posljednje riječi

uklesane u papir

nikoga nije bilo da ga spriječi

u toj ludosti

da napravi spomenik životu i smrti

pa i onome prije i onome nakon

da objasni oko čega se svijet vrti

uozbiljio se, na silu naboranog čela

pisao je od prapočela vječni zakon.

 

Tražio je riječi velike, snažne

hrabre, mudre i svima važne

onako vječno mlad

s predumišljajem  je pisao u

rimi ( da ga bolje narod primi)

dvanaestercu ( jer paše njegovom percu)

četiri strofe

koje li katastrofe

 i neka mu oprosti Trojstvo

bilo je to pjesničko samoubojstvo – s predumišljajem.

 

Kidao je dušu, papir i živce

zatvoren u polutamu sobe

za neuspjeh tražio krivce

ostao bez ljubavi

ležao napuhan od mržnje i zlobe

kao moljac pun pokvarene robe

ma bio je to u najmanju ruku

nesmotren pokušaj Ega

da sebe stavi iznad svega

da napiše jednu pjesmu iznad svih

do tada neviđen i nadmoćan stih.

 

Godine su prolazile

pa je i ta vječna mladost prošla

pjesma nad pjesmama nikada nije došla

a sve druge su ga zbog nje ostavile.

Više nije bilo zacrtane rime

niti strofa, iščezlo je njegovo ime

s dna nekada išaranih listova

ostao je bez boja i kistova

u praznom ateljeu  pjesničkih slika

ostao je bez djela i lika

onog zamišljenog i dovoljno umišljenog

da napiše svoju pjesmu nad pjesmama

i pronađe mir

a dvanaesterac mu je samo donio čir.

 

 

I onda jednoga jutra

nakon svih sušnih godina

u ogledalu je pozdravio prosijedog gospodina.

Shvatio je da je nepovratno nestalo

desetljeće izgubljenih dojmova

i nezapisanih malih pojmova

pa je poput najtužnije ptičice

očiju punih slane tečnosti

ispjevao okrnjene pjesničke sličice

i zalijepio ih u album vječnosti.

 

Danas je njegova nada jedna obična pjesma.