Šetam sama
neko veče,
dal ovo san je
il nešto treće,
gospodin jedan
meni reče
„Rukoljub jedan
poklonit dal mogu
kad cjelov pravi
ni sanjati ne mogu.“
„Rukoljub kažete“
začuđena gledam
„Ta to je prošlost
tko još za to mari
tek starica neka
il nepopravljivi sanjari.
Poljupcima danas
svatko se razmeće
nepobitno postaše
osušeno cvijeće,
što ni boje nema ,
miris troši vrijeme
ponekad su sreća ,
ponekad i breme.
Rukoljub vaš rado
gospodine primam
jer to je dodir jedan
leptirovih krila nježnost
drhtaja vrijedan,
među stotinama muških
kavalir ste jedan“.

Štefica Vanjek-Štefi