Ja sam stranac

u svom rodnom gradu

za koji me, još samo, vežu

tragovi sjećanja kojima se vraćam u vrijeme

kada smo bježali iz školskih klupa

i u starom parku sanjali

o dalekim putovanjima

Te dane, kada smo bili nedužni,

voljećemo u uspomenama

pretvarajući ih u legende

Nerado govorim o tome

komadajući svoju biografiju

popunavam praznine žalosnim

pretjerivanima

izmišljajući detalje i dodajući

poneki ukras

I opet sam

na kraju jedne priče,

koju ne moraš da znaš,

zato ne pitaj ništa

samo me pusti

da poletim, kao albatros

jer ja sam cvijet

bez korijena

I nemoj da se ljutiš

ako ne uspiju moji ,nespretni, pokušaji

da je odbolim

uz muziku sa starih ploča,

zaboravljenih pjevača,

što sviraju cijelu noć

pjesme koje nisu napisane za tebe

I malo vina prolijem

po krpicama iz Trsta,

davno izašlim iz mode,

u znak sjećanja

na sva ona mjesta

na sve hotele i restorane

koje sam posjećivao

u predasima između  ljubavi

Nacrtaj, noćas, mjesec iznad kreveta

ostavi vrata otvorena

pusti me da uđem

u tvoju sobu

i pogledam kroz prozor

okrenut daljinama

budi tren u mojoj vječnosti

Jer znam

Ljubav moja si ti