Moj zet je odjednom postao opsjednut zdravljem. Pomalo mi je sumnjivo njegovo ponašanje. Umjesto da nakon finog objeda, kao svaki pošteni Dalmatinac, sjedne u hlad uz hladnu bevandu i vruću politiku, on juri u teretanu. Ne jede više onaj dobar, masniji dio mesa, nego ga oprezno odstranjuje na rub tanjura.

Pita me gdje sam kupila voće, od koje kumice, je li špricano i čime, gotovo da traži atest za svaku jabuku. Za dobru bijelu ribu pita gdje je ulovljena, jer i ona je puna žive, pa jede samo srdelice za koje tvrdi da im je životni vijek kratak pa se živa ne može nataložiti u velikom postotku u tijelu ribe.

A najsumljivije je to što se ostavio duhana. Nekad bi znao uvečer oblacima dima s terase tjerati komarice (namjerno ne spominjem komarce onim ženskim udrugama usprkos koje svo zlo prebacuju muškom rodu) a činjenica je da se komarci hrane samo peludom cvijeća.

Dugo sam tražila argument kojim ću pobiti sve njegove teorije o zdravom životu. Konačno sam ga našla. Jedan, ali vrijedan. Mick Jagger. Rolling Stones. Ne bih ga smjela spomenuti pred djecom jer čovjek nije baš neki odgojni uzor, ali moj zet nije dijete: „Evo zete, pogledaj Jegera; loče, drogira se, još radi djecu uokolo, a živ. I pokretljiv. Pobija svaku teoriju o zdravom životu.“

 Marija Juračić