Prede duboka noć svilene niti sna

lahor budi brezu usnulu na tren

šapuće joj riječi koje ona već zna

srcem je u srcu zapleten vjetar njen.

 

A krovove je prekrio  zvjezdani prah

i u oku plovi žuti Mjesečev lik

djeva spava dok pjesnik još gubi dah

čekajuć’ pjesmu da od ljepote pusti krik.

 

Uđi lahore , otvoren je prozor naš

ne gasi svijeću i samo budi tih

ja znam o brezama a ti s perom znaš

digni ga do neba po lepršavi stih.