Jednom kada sama i već posve sijeda
budeš uz pletivo sjedila u noći
umorne ćeš ruke spustiti u krilo
i u san ćeš klonuti sklapajući oči.

Usnut ćeš tako jednu davnu šetnju
jednu rijeku, klupu i daleki most
o u tom snu ću, u toj davnoj šetnji
usred srca tvoga biti samo gost.

Vjetrovi će mreškat površinu vode
u kamenu će blijedit od grafita trag
sa ugla usana smiješak će ti odat
da me dobro pamtiš i da sam ti drag.

Na grudi će ti sletjet sa visina mir
a snovi će lebdjet kroz usnulu tamu
dok iz druge mijene slutim da me sanjaš
na podu će pletivo plesti ljubav samu…

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.