Dok trava sniva zagrljena rosom
 dok se magla kao avet vuče
 duž ulicu tu pred našim nosom
 ide Lijepa naša, prolazi kraj kuće.

U tišini nočnoj usnule su lampe
 a minute nijeme odjednom su lake
 o večeras anđeli podignite rampe
 i pustite mrtve Hrvatske junake.

Pustite ih neka opet gordi kao prije
 kroz ulicu snenu prođu u tišini 
 u rukama prvog nek se barjak vije
 sa rukava grb nek blista se na mjesečini.

Upalit ću svijeću, probuditi ženu, dijete
 neka vide hrabrost u dugoj koloni
 neka svi se hrabrih vitezova sjete
 jer evo ih opet, to su stvarno oni.