Nakon prohujalih ljeta
ponovo smo zaboravljeni mi
na istom mjestu,u istom gradu
i istom praznom kafeu.

Prošle su puste godine
trnjem i cvijećem posute,
u uglu isti stol uspomene broji,
stolice iste ,čak i radio stanica
istu dragu glazbu pušta,
sami, u prostranstvu nedodira.
Sve je isto, ništa isto nije,
mi nismo mi, oni isti mladoliki,
u nama zamrle vatre Ivanjske
utrnuli ih životni vjetrovi
i zalile ih kiše sveprolaznosti.
Srca još ista u nama
samo usporeni ljubootkucaji
istu želju kao nekad šalju
ali gube se u ispraznosti zagrljaju.
Smješak na licu više na grč liči
u nečijoj smo tuđoj priči.
Taj kafe noge više poznat neće,
jer svaki puta zabole uspomene
na vrijeme neukroćene mladosti,
i neistraženih puteva ljubavi.

Štefica Vanjek-Štefi