Kao ovlaš razvučeno oker – smeđom , kistom bezvremenskog slikara rubom ceste stabla ovozemaljskim mirom ispraćaju putnike.
Kasnojesenjim upornim i dugim kišama isprana im svježina
grane im već besramno gole, nema na njima ni mrtvog lista.
Tek ponegdje kroz brazgotinu neba trak sunca slabašno zablista
blijedim sjajem i čini se kao da se umjesto kiše ,
slila po njima sitna srebrna prašina.
U kut mi oka staje cijela bajkovita slika. Zatvaram oči u želji
da prisvojim bajku :
Umor me vara , san me krade i nema me sat nema me dva,
prenem se čudno u snu sklupčana slika bijaše ista,ista su stabla,
ista je cesta duga je žitnica , iste su grane – ruke što mašu
i brišu umor putnika.
10 komentara za "Putovanje u prosincu"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.