Letim noću slikom, znanom liku
kao leptir noćni upaljenoj svijeći
znam, taj će me nemir ponovo opeći.
Boljeti će ponovo ova ustreptala duša
koju srce ne čuje i ne sluša.
Pojavila se ljubav ponovo niotkud,
izronila kao podmornica zaboravljena
iz tmine plavetnila morskih dubina
i htjela bi mirno dalje poći.
Što ću sad pameti reci mi
kad radost na licu blista
bez obzira dali je sunce ili lije kiša.
O Bože reci mi kako ću sad
čekati nova jutra svaki dan
kad jastuk tu kraj mene je prazan
i  svaka pora mene, njega osjeća.
Pogasi sve svijeće vjetre
da leptiri oko njih ne lete
da ne sprže krila laka
i moju svijeću ugasi nježno
da na njoj kao leptir ne izgorim
i pepelom se univerzumom raspršim
zajedno sa ovom nemogućom ljubavi.