Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke

zelene od bilja, pune  mulja

moje su plave obale daleke

gdje si more glatko poput ulja.

 

Ti uvijek stojiš, voda ne teče

tvoje su mijene kao eoni

a privid pružaš da sve se kreće

zvuk svakog vala drukčije zvoni.

 

Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke

duša je sama podigla brane

jer još od  sedamdeset i neke

tvoje me dubine solju hrane.

 

U sebi nosiš oluje, bure

i škura juga u tebi gasnu

mnoge sam s tobom provela ure

tebi ja pričam tu ljubav kasnu.

 

Ja sam pogrešan čovjek kraj rijeke

odavno me ta misao žulja

ja ne mogu bez plave kolijevke

koja to dijete u meni ljulja.

 

Volim te more, volim k’o svoga

iako rijetko osmijeh mi daješ

tvoje su plime dane od Boga

ja sam trenutak, ti vječno traješ.