Nekad moderna djevojka
živi u slijepoj ulici
u koju rijetko navraća poštar
u kući od kamena
kao na slikama starih majstora
Njene pjesme
koje ispisuje na prozorskom staklu
kao glasovi mrtvih
putuju kroz vječnost
zavodeći ljude
Srce joj je teško
od samoće
koju je odabrala
misleći da se ništa ne događa slučajno
ali drugi to ne znaju
Ona šuti
Oni je ne pitaju
I tako
lutajući ulicama
ona skuplja odlutale misli
idući iz magle u maglu
Izbirljiva je
od hiljadu razgovora
učestvuje u jednom
i tiho napušta društvo
kao da u tijesnim cipelama
bježi od strahova
iz djetinjstva
Ponekad se čudi što starimo
zaklanjajući od kiše svoje sjećanje
na kasno proljetnje veče
koje je mirisalo na šeboj
i na jedan tajanstveni pogled
koji je preozbiljno shvatila
Godinama
ona čeka da telefon zazvoni
ali on šuti
ne zvoni ni kratko ni dugo
ni očajno ni muklo
Ali ona se ne žali
iz njene kuće ne čuje se
ni tuga ni laž
Čak i onda kad je zaboli
amputirana ljubav
odlazeći na počinak uz zvuke sa starog gramofona
ona šapuće
Čekaj čekaj proljeće
10 komentara za "Amputirana ljubav"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.