Nagrađena priča na natječaju u književnoj grupi Pisci i Književnost.

Ne plačem zbog ovog dana, niti zbog vjetra što raznosi otpalo i suho lišće, kojeg više nitko ne želi, da mu prostire hlad ili zaštiti od sunca, niti zbog prolivene crne kave, koju ispijam u krugu bolnice.
Ne plačem… tek tako, hoće mi se. Naime, želim odrediti dan u tjednu, mjesecu ili godini, kojeg bih nazvala: „Dan suza“.
Znam što će netko pomisliti.
Najvjerojatnije će reći: ”Što je ovoj, pa ne mogu plakati danas, ako mi se ne plače?….”
Ja želim dan, kad na mekoj travi izlivena rosa dodiruje topla stopala, dan sa pahuljama bijelim što umivaju mi lice, leći na meku travu, licem dodirnuti asfalt, ugrijan nitima mjesečine prolivene prošlom noći.
I Petar, također, želi imati dan u kojem suza zauzima glavno mjesto: bistra, topla, tek isplakana plavim očima, zaustavljena dugim trepavicama, snena, a nestala u rosnoj travi jutra.
”Zbog čega ljudi plaču?” upitao je Petar, držeći novu nogometnu loptu pod rukom.
”Ne znam, poneki su tužni, neki plaču i od veselja”, rekla sam na brzinu, da ne prekidam šivanje dresa nogometnog kluba HAŠK iz mjesta Staro Pračno, namijenjenog za Petra, a ujedno sam željela odagnati tužne Petrove misli.
”Pusti, Petre, pusti suze, nisu one zahvalnice za ništa” rekla sam i tiho zaplakala, kako me on ne bi vidio.
Na trenutak, pogledavši prema Petru, ugledala sam dvije prekrasne bistre suze kako klize niz male medene obraze.
Leži već osam godina, dugih osam godina prikovan za krevet, a nepomična tijela.
”Molim te, Magdalena, premjesti mi loptu ispod druge ruke, tako je drže pravi golmani, a ja bih volio biti golman. Znaš, sanjam često da branim za ekipu našeg sela. Svi mi plješću, navijaju za mene…” – rekao je Petar s oduševljenjem.
Osmijeh na njegovom licu rezao je moje misli, da sam ih mogla nekako prepoloviti i onu ljepšu polovicu primaknuti blizu Petrovog srca, odmah bih to učinila.
Bile su to misli o livadi prepunoj cvjetnih mirisa, osunčanoj livadi i lopti, koja se kotrlja, veselom dječjem smijehu, trčanju, padanju i sreći sa mirisom života.
Kroz prozor sobe, u kojoj je Petar ležao, dopirali su dječji glasovi.
Djeca su se vraćala iz škole.
”Petre, vidimo se u nedjelju”, povikao je nježan dječji glas.
Tako svaki dan, Petar bi zaplakao čuvši vesele glasove.
”Misliš li da bih mogao nositi školsku torbu kao svako dijete iz ulice?” upitao je, a u glasu je treperila tuga.
”Svakako, dušo, mogao bi. Jednog dana, dajem ti obećanje. Da, i nove olovke, bilježnice, knjige, sve ćeš to nositi, jednog dana….”, presjeklo me Petrovo pitanje, ali nisam skrivala osmijeh, iako mi je u dubini srca kidao svaki otkucaj.
Prije osam godina Petar je bio kao svako dijete.
Čim bi se jutrom probudio, istrčao bi van onako bosonog, ubrao cvijet u proljeće, a zimi bi mi donosio grudu snijega napravljenu toplim malenim rukama.
Uvijek s osmjehom, buđenjem, cjelodnevnim smijehom uveseljavao je sve članove obitelji, a u večernjim satima poželio je samo jedno, da mu prije nego zaspi, otpjevam pjesmu.
Volio je i Petar pjevati.
Uglavnom bismo zagrljeni na postelji pjevali zajedno, dok san ne bi svladao te prekrasne plave oči.
…Tog proljetnog jutra na vratima mog doma, koji je preko puta ulice nasuprot Petrove kuće, nisam čula Petrov smijeh.
Čula sam škripu automobilskih guma, koje su se stvorile niotkud.
Dan-danas nikome nije jasno što se dogodilo, osim nepomičnog Petrovog tijela, koje je ležalo na asfaltu, vriske, jecaja i zapomaganja Petrove majke.
Odjednom, na mojim vratima netko je lupao, prenula sam se i odmah otvorila.
Bila je to Jelena, Petrova sestra: ”Magdalena, požuri, Petra je udario auto!”
Sve je stalo to tužno jutro.
Ne sjećam se niti sunca niti dana, ničega osim tame, koja je pred mojim očima mahala crnom svilenom maramom.
”Petar! Što je s Petrom!?” kriknula sam i klonula.
Dopuzala sam na koljenima do svog anđela, ležao je nepomično, a na njegovom licu su se zaustavile dvije bistre suze.
Nakon zvuka hitne pomoći više nisam ništa znala.
Nakon nekoliko mjeseci bdijenja u životu, povukla sam se potpuno u kuću.
Iskradala bih se ranom zorom, bosonoga trčala preko polja do glavne prometnice.
Prvi automobil, koji bi naišao, zaustavljala sam kao divlja zvijer i molila da me povezu do grada. Čim bih došla u grad, jurila sam prema bolnici.
Kako sam radila u to vrijeme kao medicinska sestra, a kako bih što više vremena provodila u šok sobi uz Petra, odrađivala sam sve moguće smjene.
Prespavala bih tek u jednoj maloj prostoriji gdje su spremačice odlagale metle i ostala sredstva za čišćenje i već na bilo kakav zvuk budila bih se i vraćala u Petrovu sobu.
U svom ruksaku uvijek sam imala knjigu za Petra, čitala bih mu je cijele noći. Znala sam da me čuje. To vrijeme je bilo najdužih šest mjeseci moga života provedenih u boli.
Jedne noći na dežurstvu čitala sam Petru priču „Tajna ima krila“ i samo što sam završila, čula sam Petrov tihi glas:
”Magdalena, i ja sam letio, imao sam bijela krila, razgovarao sam sa Suncem, bilo je tužno. Ono mi je reklo, da sletim na list stare breze ispred moje kuće. Jesam li kod kuće Magdalena?”
Poznajete li osjećaj kad srce želi iskočiti iz grudi, grč na licu što zaustavlja suze da ne poteku i pretvore se u slapove….?
Zagrljaj, toliko dugo iščekivan…
”Tu sam, Petre, pored tebe, boli li te??” mislim da sam postavljala pitanje za pitanjem, dok su Petrove ruke dodirivale moje obraze.
”Zašto plačeš, Magdalena? Ništa me ne boli, samo bih volio da sam kod kuće.”
Potpuno sam zaboravila na dežurnog liječnika. U isti tren, kad sam pomislila da će srce iskočiti, izletjela sam iz sobe na hodnik i pozvala liječnika. Nastao je metež.
”Ma, ljudi moji, Petar mi se probudio!” vikala sam u sav glas.
Od tada sam uz Petra svaki dan…
Poželio je jedan dan u tjednu, mjesecu ili godini, nazvati  „Dan suza“….

Autorica: Pejak Mirjana Peki