I zatvor je za ljude. Ako prihvatimo činjenicu da i pisci imaju ljudsku dimenziju, onda nas ne treba čuditi da su mnogi od njih, s razlogom ili ne, bili osuđeni na  zatvor, a ako su tu kaznu uspjeli izbjeći, bilo je osuđeno njihovo djelo.
Ovaj članak nema namjeru moralizirati, opravdavati ili osuđivati pa u njemu nisu navedeni  pisci koji su svoje pero stavili u službu jedne ideologije te ih je zbog toga  druga  eliminirala, a takvih je u povijesti književnosti bilo mnogo.  On ne spominje ni one pjesnike koje je vlast tiho, perfidno i bez suđenja uklonila smatrajući ih opasnima za svoju vladavinu (Majakovski, Jesenjin, Lorca…) On samo, kurioziteta radi, podsjeća na zatvorske dane nekih književnika koji su, prokleti talentom, zadužili čovječanstvo.

Miguel de Cervantes

Njegova prva djela nisu nikoga zanimala. Možda bi ostao, danas već zaboravljen, dosadan dramski pisac da je imao više poslovnog duha, da se nije preko grla zadužio, a novac loše ulagao, pa je zbog katastrofalnih  novčarskih transakcija  zatvoren. Na svoju žalost, a na sreću čitatelja zatvorske dane krati pišući  roman „Bistri vitez Don Quiote od Manche“ koji je postao jedno od najvrjednijih djela svjetske književnosti.

Jean Baptiste Poquelin Moliere

Kada je Molière navršio dvadeset godina, osnovao je putujuću kazališnu grupu u kojoj je on bio direktor i glavni glumac. Grupa je nastupala u mnogim mjestima diljem Francuske i nema sumnje da su se glumci izvrsno zabavljali. No, nisu imali poslovnog duha, nisu znali kalkulirati i dugovi su se počeli gomilati. Najveći dio duga odnosio se na iznajmljivanje prostora u kojem bi nastupali. Tako je Jean Baptiste dospio u zatvor. Čini se da je njegov otac platio dugove i izvukao sina iz zatvora. Tada je Jean Baptiste uzeo pseudonim Moliere kako ne bi sramotio oca što ima sina glumca.

Johann Wolfgang  von Goethe

Nema srednjoškolca koji nije čuo za Goetheov roman „Patnje mladog Werthera“ koji je, čim je izašao iz tiska, postao uspješnica. Ali nećeš, vraže!  Dogodilo se nešto na što pisac nije mogao utjecati. Nekoliko uzastopnih samoubojstava mladih ljudi, koja su izvršena po uzoru na samoubojstvo nesretnog Werthera,  ponukala je  vlast da  roman jednostavno zabrani.

Mihail Jurjevič Ljermontov

Pisac romana „Junak našeg doba“ nije samo pisao o hrabrim ljudima. On je i bio hrabar čovjek. Usudio se suprotstaviti samom caru. Naime, nakon što je dvorska kamarila u namještenom dvoboju uspjela smaknuti nepodobnog Aleksandra Puškina, ogorčeni Ljermontov je u znak protesta napisao pjesmu „Smrt pjesnika“ koju su ljudi potajno prepisivali i dijelili prijateljima. No kako je zapisano da se uvijek mora naći neki Juda, tako je  pjesma stigla i do cara. Pjesnika je odao dugogodišnji prijatelj. Hm, i još ga zovemo prijateljem! Što slijedi? Izgon na Kavkaz gdje su vladali ratni uvjeti, a kada ni to nije uklonilo hrabrog pisca, doživio je Puškinovu sudbinu; namješten dvoboj i smrt.

Gustave Flaubert

Roman „Gospođa Bovary“ imao je od početka veliki uspjeh i Flaubert je mogao zadovoljno trljati ruke. Ali, kako to obično biva, nađe se netko tko u objavljenom djelu vidi đavla, nemoral, opasnost za duh nacije pa je tako i ova knjiga dospjela na Pariški sud za prijestupe. Ne vjerujem da je ikada jedna knjiga bila pomnije analizirana i tumačena. Čitali su se cijeli ulomci, dokazivao nemoral, a ni sudac ni porota nisu niti slutili da sude jednom od remek djela svjetske književnosti, da sude jednom vremenu i njegovom svjetonazoru. Knjiga i njezin autor  oslobođeni su optužbe  zahvaljujući izvrsnom odvjetniku Senardu koji je znao na pravi način osjetiti i prezentirati umjetničko djelo.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Dostojevski je uhapšen u dvadeset osmoj godini života pod optužbom da je želio rušiti carsku Rusiju i osuđen je  na smrt strijeljanjem.
Nakon lažnog strijeljanja, kada je zavezanih očiju, pomiren sa smrću, dugo čekao hitac,  odveden je na prisilan rad u Sibir gdje je proveo šest godina.
Po izlasku iz zatvora  postaje protivnik nihilizma i vreća se tradicionalnim ruskim vrijednostima, ali svojim djelima vjerno oslikava društvene prilike u Rusiji što prikazuje i jedno od najboljih djela realizma, njegov roman „Zločin i kazna“ koji je napisao u nekoliko mjeseci kako bi platio kockarske dugove.

 Charles Pierre Baudelaire

I ovaj pjesnik, koji nas je naučio estetici ružnog, doživio je osudu svojih suvremenika. Njegova zbirka pjesama „Cvjetovi zla“ je također osuđena zbog vrijeđanja javnog morala. Na nju su se obrušili kritičari, policija je zaplijenila sve neprodane primjerke, a autor je odveden u zatvor.

I on i njegov izdavač platili su novčanu kaznu. Danas se poezija ovog pjesnika proučava u svim srednjim školama, a njegov je Albatros postao primjer opreke koja postoji između pjesnika i društva.

Paul Verlaine  i Arthur Rimbaud

Priča o ovoj dvojici  izvrsnih  pjesnika je jedna priča. Do svoje dvadeset pete godine Paul Verlaine  je  živio je mirnim, obiteljskim životom. Njegov se izuzetan talent upravo počeo dokazivati kada mu je u život poput uragana ušao Arthur Rimbaud, šesnaestogodišnji dječak koji je pjesniku na procjenu poslao svoju poemu „Pijani brod“, ali nije zaboravio hvaliti Verlainovu poeziju. Priča je dalje poznata.

Verlaine je dječaka pozvao u Pariz, primio ga u svoj dom i u njemu otkrio svoju srodnu dušu. Rimbaud je bio sve ono što je Verlaine u duši bio, ali nije smio javno pokazati. Obojica su u sebi nosila želju za rušenjem starog, preživjelog, malograđanskog svjetonazora, samo je to Rimbaud činio otvoreno, razarajući usput i tuđe živote. Taj dječak koji je u Pariz stigao bez ičega, praznih džepova, a velikih očekivanja, odao se neobuzdanom gradskom životu koji je uključivao sve poroke koje je želio okusiti. Verlaine ga je pokušao slijediti. Njihovo prijateljstvo prerasta u intimnu vezu, burnu, ispunjenu ljubomorom, javnim scenama, skandalima, tučnjavama i na kraju…pokušajem ubojstva za koje je Verlaine osuđen na dvije godine zatvora. Nakon izlaska iz zatvora, uništene reputacije, odbačen, pjesnik vidi samo dno svog ponora i umire u  bijedi.

Oscar Wilde

Poznati otac romana “Slika Doriana Graya“ dospio je u zatvor zbog istog problema koji je imao Verlaine.
Otac lorda Alfreda Douglasa, zabrinut za ćudoređe svog sina koji se družio s Wildeom, sukobljava se s piscem i na kraju podnosi  tužbu  kojom ne optužuje samo osobnost pisca, nego  i njegovo djelo za perverziju, posebno u romanu „ Slika Doriana Graya“.

Zanimljivo je da je Wilde pušten iz pritvora uz kauciju koju je za njega platio jedan svećenik, ne zato što se priklonio nekom mišljenju, nego zbog načina na koji su se mediji obrušili na Wildea, odnosno načina na koji su se umiješali u sudski proces.
Na kraju suđenja otac spomenutog lorda mogao je odahnuti; njegov je sin istrgnut iz ruku zlog pisca koji je dobio dvije godine teškog zatvora što je uključivalo i prisilan rad. Narušenog zdravlja umire nekoliko godina kasnije.
Wildeov pogled na život možda najbolje kazuje njegova izreka “Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvijezda.”

Vladimir Vidrić

Za vrijeme boravka Franje Josipa I. u Zagrebu 1895. Vidrić u studentskim demonstracijama na čelu povorke nosi sveučilišnu zastavu. Nakon što su studenti   na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu, Vidrić  je uhićen i osuđen na četiri mjeseca zatvora  koja je odsjedio u Bjelovaru. Bio je ne jako ponosan na svoje zatvorske dane. Zanimljivo je da njegova poezija ne odražava njegove političke stavove i da taj slikar-pjesnik poeziji poklanja isključivo najdublju bol i kliktavu radost svoje intime..

 

Marija Juračić