.

.

Pjesnici koje sam voljela u mladosti osvajali su me polako.  Disala sam njihove stihove, nosila ih sobom kao slatku prtljagu, bestjelesne prijatelje koje osjećam dijelom svoga tkiva,  tihe, stalne suputnike.  Mnogo su mi dali. Otkrivali su mi stalne vrijednosti i mudrosti života te vremenom istančali osjećaj koji  je postao mjerilo ljepote  stvaranja.  

Oni su krivi što u poeziji suvremenika teško nalazim ono savršenstvo, harmoniju kojom su me očarali negdje na počecima životnog puta.  No, uvijek volim pročitati stihove koji idu tragom poezije.

I u tom traganju za novim stihom događa mi se nešto neobično. Ima pjesnika koji vješto barataju riječima, rima im je gotovo savršena, pjesnička slika dotjerana, ali me ne dotaknu, moje srce ne zatreperi, pogled se ne zamagli, a osjećaji ne nahrupe. Osjetim čak nekakvu nelagodu, prazninu i bježim od takve pjesme.

Stih Štefice Vanjek ne mora biti savršen, a ipak u njemu nalazim nešto privlačno, vrijedno, neobično i toplo.

Učini mi se da pratim let leptira. Očara me njegova krhkost, iskreno predavanje životu koji traje koliko i lepet njegovih krila.

Poezija Štefice Vanjek je poput tog leta; duboko iskrena i osjećajna. I nije taj senzibilitet isprazno plakanje žene zbog neuzvraćene ljubavi, nego je to duboka tuga zbog prolaznosti ljepota koje nam život poklanja svakim našim prolaznim trenutkom.

Tuga je to leptira koji pije nektar života dok se nad njim gomilaju crni oblaci nestajanja svega što ima i u čemu egzistira.

/Let leptira/

Danas znam,
cijeli je svijet u nama,
rado bih se natrag vratila
u usku kotlinu mojih livada
da trčeći bosa pratim leptira.

Dirljiva je to poezija. Ispovijedna.  Daje mi se punim srcem. I kada bi onaj kritični dio moga uma prosijao stihove Štefice Valjek,  u situ bi ostalo izobilje zlatnog grumenja koje može nahraniti dušu.

/Sve je isto, ništa isto nije/

 

Sve je isto, ništa isto nije.
Mi nismo mi, oni isti mladoliki,
u nama zamrle vatre Ivanjske
utrnuli ih životni vjetrovi
i zalile ih kiše sveprolaznosti.

Volim tu poeziju jer je mogu osjetiti. Ispunjava potrebu duše za  tugom i smijehom, ona nije imitacija života. Ona je život koji pjesnička duša daruje svima koji u poeziji još traže iskreni, neglumljeni senzibilitet.

Marija Juračić, prof.