Ne grdite. Mora biti tako!

Riječ ni ponos ne tratim badava.

Oteža i poniknu polako

Zlatokosa moja glava.

.

O, kako jasno primam tvoje riječi

tuga je znana, nije samo tvoja

lako je njoj i vjekove prijeći

da odjek nađe u srcu istog soja.

.

Ne vuče me ništa ni selu ni gradu,

Što da volim cijelim svojim bićem?

Napustit ću sve. I pustiti bradu

I širokom Rusijom otići da skićem.
.

Poći ću na more i podići jedra

prepustit se vjetru da me nekud nosi

gledat će me zvijezde s neba tamna, vedra

osjećat ću noć u svojoj zlatnoj kosi.

.

Zaboravit ću pjesme i poete,

Zabaciti na leđa torbak stari

Jer vjetar u polju za probisvijete

Svoje ponajljepše pjesme ćari.

.

 Ostavit ću pjesnike i pjesme

upijati stihove života

valovi su morski kao česme

kao vrelo svih znanih ljepota.
.

Zaudarat ću rotkvicom i lukom,

I da zgranem plavu večer šalom,

Nos ću glasno useknuti rukom

I u svemu se praviti budalom.
.

Mirisat ću solju i friškinom

smijati se tvojoj šali glasno

a vjetar ću ponuditi vinom

tvoje misli vidim tako jasno.

.

Od sve sreće moje srce bira

Pjev mećave i zaborav u smetu,

Zato što ja, bez tog ludog hira

Živjeti ne mogu na tom svijetu.

.

Moja sreća u valu se skriva

letu ptice i plavoj daljini

na svakom sprudu ona svijet otkriva

bez toga hira svijet se pustim čini.

.

Marija Juračić “Pisci, ljubav i ostale trice” 2013.