Vrijeme teče lagano, a tako brzo radi

Vječno ništa nije pa ni morska stijena

Poljupcima ruši je meka morska pjena

Prolazim i ja, umirem od gladi !

Minula je noć i evo novog dana

Usahlo je stablo, krošnje više nema

Zeleni bršljan sad na njemu drijema

Zub vremena radi, meni treba hrana!

I ostat ćemo ime na nadgrobnoj ploči

Ali trajati neće jer ništa vječno nije

Usahnut će ono kada korov ga skrije

Tada samo ćemo biti dio mračne noći.

U djeliću vremena što tako brzo teče

Hoćeš me nahraniti da ne umrem od gladi

Bar poljupcem jednim jer nismo više mladi

Ukradimo mu najljepša tu sekundu sreće.

Priuštimo trenutak tako malen, mali

Na kolo našeg mlina skrenimo kaplju rijeke

Zar misliš da biti će još prilike neke?

U vječnosti sjetit ćeš se da živjeti smo znali?