Riječi
koje nismo izgovorili
prosule su se i kao zvončići
odzvanjaju pločnicima
Slovo po slovo sakupljam ih
i nižem ogrlicu
koju si nosila oko vrata
one večeri
kad je samo kiša
znala naše namjere
Nisi daleko
tu si negdje
u predvečerje ljubavi
lutaš pokislim prostranstvima
Otimaš vjetru
osjećaj slobode
izbjegavaš zvijezde padalice
i tople sobe
u kojima bi se moglo pronaći
vrijeme mladosti
i zaboravljeni refreni
koje si učila na pamet
Dodirne me nekad
ta neodsvirana muzika
i želim vjerovati
da si se oslobodila nemirnih misli
i da izgledaš sretno
jer sad si velika djevojčica
koja može sama da putuje
do starog drveta
na ničijoj zemlji
gdje nikad nismo bili
a u čijoj krošnji trepere
neizgovorene riječi