Noć je tamna, zvijezde sneno šute
 tuga razlijeva se duž zaspalih njiva                  
 oči sjetne snom se teškim mute
 a tišina boli, peče kao rana živa. 
 
 Uspomene davne niz dušu mi teku
 srce doziva sred noćnoga mira
 sve ljubavi davne što niz rijeku
 odlaze ko male lađe od papira. 

Anđeli tužni prosipaju s neba kapi
 prozori se rose kao drage zjene
 u toj kiši moje tijelo vapi
 da još jednom usnim kraj voljene žene.

Zaspao bih tako uz njezine skute
 nek srce uz srce nježnu ljubav sniva
 dok u tami zvijezde sneno šute
 i tuga se razlijeva duž zaspalih njiva.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.