Ne vjerujem da su krađe specifikum Hrvatske, da ona na njih ima monopol,  neko posebno pravo, ali vjerujem da smo se već sasvim lijepo uklopili u tu popularnu igru.  Krađa nije nova društvena  pojava jer da jest, ne bi se spominjala već u Bibliji u obliku sedme  Božje zapovijedi  koja zabranjuje posegnuti za dobrom bližnjega svoga.

Krade se na veliko i na malo, materijalno i nematerijalno, ovisno o mjestu, potrebi i dakako, prilici. U selima noćni tati ulaze u kokošinjce, svinjce, pršutane, a jednom je čovjeku ukraden cijeli voćnjak. Iskopan i odnesen. Kao da ga nikada nije bilo. Kradu se bicikli, automobili, maturalni testovi, kilometri autocesta, cijeli bankomati,  a mom je susjedu ukradena  žena. Srećom, lopov ju je nakon tri dana vratio neoštećenu.

Krađi intelektualnog dobra učimo se od prvih školskih dana. Prepisujemo zadaće, koristimo šalabahtere, a  ostvarenu ocjenu smatramo svojom zaslugom. Krade se dizajn, plagiraju note, otimaju tuđi intelektualni radovi koji tako lako promijene vlasnika  pa neodoljivo podsjete na ono školsko prepisivanje tuđe zadaće.