Vidiš li mi osmijeh na usnulom licu
ne budi me, pusti dušu zaspalu da sniva
pusti neka dosanjam šarenu lepezu
divnih boja što se prostiru duž njiva.

Pusti neka prosto paorsko mi srce
još jednom oćuti sve mirise staja
sve što nekad zavoljeh ko dijete
neminovno nestaje usred gradskog sjaja.

Nema više lijepih licitarskih srca
sve je manje konja što jure u kasu
na pašnjacima zelenim i silnim
sve je manje krava koje pasu.

Ne budi me, možda sanjam snaše
sve jedna do druge vanca se i vrca
tako rumene su, vragolaste tako
sve jedna do druge licitarska srca.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.