„Lauda požudi“ je lirska proza Gordane Majdak, prvijenac kojim se autorica predstavila čitalačkoj publici 2012. godine. Knjiga je to pisana inspiracijom  srca i kože, iskrena i hrabra priča žene koja se ne ustručava govoriti o tjelesnoj ljubavi, o dodiru, užitku, intimnom  segmentu života jedne žene. Pisati erotiku često znači kretati se rubom društveno prihvatljivog, viriti preko društvenih ograda, pokušati ih mjestimice rasklimati, probuditi zatomljena čula, progovoriti slobodno o žudnji koja pokreće emocije jer je sama iz emocija nastala.

U osvrtu na knjigu Ljiljana Šiljak je napisala:“Koliko je optužbi izrečeno na račun žena koje se usuđuju željeti, osjetiti strast. Ipak, nitko ne može poreći kako je želja žene isto tako prirodna i potrebna kao i želja muškarca. Bez mogućnosti da se osjeti kao poželjna žena, koja smije željeti i priznati si sve svoje potrebe žena propada psihički i fizički.
Sve gore navedeno predstavlja tabu temu, koju svi zaobilaze.“*

U recenziji knjige profesorica Marija Juračić je napisala:“ Osnovna slika tog svijeta je uvijek ista; on i ona u najintimnijem trenutku života, trenutku vođenja ljubavi, trenutku potpunog predavanja.
Ponekad poezija u tom svijetu jeste bludnica, zavodnica koja će u nečijoj nozdrvi izazvati miris bluda, ali istovremeno i osjećaj njezine vrijednosti, svijest da se tu radi o poeziji, često gruboj, onoj  koja hoda samim rubom poetskog, ali nikada ne tone ispod njega.
/Uokvirena svježom požudom/

Promatram tvoje lice, spuštenih kapaka, suhih usana. Usporeno, skladno disanje svjedoči utonuću u bezbrižan san. Ne uskraćujem te svojim zjenicama. Želim tvoju nagost u njima. Malaksalost nemira. Ljepotu muškog tijela dodirujem ugrijanim mislima, klizim ti pogledom preko stegna. Svaki pedalj mi pripada.

Tematski raspon ove zbirke lirske proze  jest  sužen, omeđenog motiva, ali su njegove varijacije  neiscrpne, a  autorica se  u tim granicama kreće prirodno, zrelo. Gordana Majdak piše otvorenu, konkretnu, nabreklu erotiku, erotiku od krvi i mesa. Njezina poezija je prije svega neutaživa, otvorena strast. I ta strast nije zatomljena, nije u naznakama, ona ne štedi ni maštu niti doživljaj./Tobom uokvirena/

Dodir, spretno je ulovljen zamkom lovokradice, uprljan mojom nečistom, uzavrelom krvlju. Smisao je slatka bol rasječene požude. U prstima sam sažela noć odgurnuvši jutro nogama iz postelje. Ne želim da svane smiraj. Tražim se pod tvojim zubima, jezikom slatkog nektara žudnje. Danima protječu tvoji otrovi mojim žilama.

Naglasak ove uzavrele poezije je uvijek na osjećaju i proživljavanju žene što autorica često naglašava i grafički pišući imenicu žena velikim slovom. /Nepresušno njegova/

Bila bi to takva večer u kojoj zaboravljam riječi. U kojoj se spotičem o nemir vlastitih misli. Jedna od onih kad bih zasigurno pričala o sebi uplašenim pogledom. Pokretima tijela. Nespretnim kretnjama, neorganizirana u namjeri da mu uzburkam osjetila. Ipak svoja. Ženstvenošću zaogrnuta. Stajala bih u njegovim očima, vidno uznemirena. Raspršena mirisom uzbuđene Žene.

Pisati erotiku nije lako. Nije lako varirati uvijek istu temu jer se dolazi u opasnost da se sintagme ponavljaju, da slike postanu poznate, da ih vidimo kao  dio kolorita. Nije se lako kretati po rubu, žonglirati na njemu  kada samo jedan korak u stranu može značiti odustajanje od poezije.
Taj nesretni korak u stranu nije se u ovoj zbirci dogodio.“**

Ljiljana Šiljak:“ Žena koja se usuđuje osjećati i ono što je samo muškarcima dozvoljeno“*

 Marija Juračić:“Lirska proza Gordane Majdak“**

Mihovila Welner Pasarić