blog.dnevnik.hr

Za LJ.I.

Crna se je koprena spuštala nad selom,

omatajući i njeno izmučeno tijelo.

Sjedila je na terasi, čekajući njegov povratak.

Bolnim ga je uzdasima dozivala.

Njena je duša slutila da će doći.

Slušala je vjetar kako se igra sa suhim lišćem

i pjeva:”Doći će, doći će!”

Očima bolnim od isplakanih suza,

pratila je svaku sjenu na cesti.

Čekala je,kao Penelopa Odiseja.

Čvrsta, postojana,vjerna njemu i obitelji.

Nisu ju slomile razne priče lakoumnih ljudi,

koji su joj htjeli ubiti nadu u njegov povratak,

slušala ih je ali nije vjerovala.

U svom je srcu hranila nadu.

Odrekla se je društva i prijatelja

i u svojoj tuzi prigrlila samoću.

Stara ju je sova vratila u stvarnost,

svojim hukanjem sa obližnjeg stabla,

kao da ju je željela upozoriti:

“Pogledaj na cestu,dolazi” !

Njeno je srce primilo željno očekujući signal.

Prema kući,laganim korakom,

kretala se je silueta čovjeka.

Tijela iskrivljenog od umora,

oslonjen na štaku,

polako je prilazio domu.

Korak po korak, kao da se boji.

Protrljale je oči u nevjerici.

Njeno ga je srce osjetilo prije njenih očiju.

Bez glasa,bez daha, potrčala je prema ulazu

u najtopliji zagrljaj.

Klonuli su na koljena i suzama

oprali tugu sa lica i srca.

Vratio se je!

Došao je iz mraka,

da zajedno dočekaju novi dan.