Još, ponekad, prošetam,
kroz polje makova,
do male ulice na kraju grada
i gledam kako,
na staklu tvoga prozora,
gasi se dan
Odškrinem staru kapiju.
pogledam u pustu avliju
i neki glas mi šapne:
„ Ona više ne stanuje tu.“
Pa onda nazad u prazan stan
ni bolji, ni lošiji
samo malo umorniji
od sjećanja
i kajanja
Još se nedam, još me ima ,
još postojim i za spomen
ja ti pišem ove rime
Još se nedam, još me ima ,
al’ se bojim
glasnog smijeha ,
duge šutnje,
hladne zime
Još, ponekad, prošetam,
kroz polje makova,
do male ulice na kraju grada
i gledam vozove
kako odlaze dole ka jugu
Odškrinem staru kapiju.
pogledam u pustu avliju
i sjetim se vremena
kad sam spuštao
svoje molitve,
ko’ zrno pirinča,
na tvoj dlan
Pa onda nazad u prazan stan
ni bolji, ni lošiji
samo malo umorniji
od sjećanja
i kajanja
Još se nedam, još me ima ,
još postojim i za spomen
ja ti pišem ove rime
Još se nedam, još me ima ,
al’ se bojim
glasnog smijeha ,
duge šutnje,
hladne zime