1. nastavak

 

Bilo je to u vrijeme kada su svijetom vladale vile, a strašni zmajevi živjeli u mračnim šumama. Jedan je lik sasvim slučajno zalutao u ovu bajku, a vi saznajte tko.

U lijepom malom dvorcu živjeli su: brat i sestrica sa ocem i zlom maćehom .Otac je bio trgovac, pa je dosta vremena provodio u gradu prodajući robu, dok je zla maćeha vikala i ponižavala sve u dvorcu .Otac je obožavao svoju djecu, no maćehi to nikako nije bilo po volji, pa je smišljala svaki dan kako da im napakosti. Tjerala je djecu da rade poslove odraslih: cijepaju drva, donose vodu, hrane stoku.

Dani su prolazili, otac je neumorno radio, a maćeha bivala sve zlobnija.

Jednoga dana otac je morao u drugi grad po robu. Pozdravio se je sa djecom i zapitao što bi željeli da im donese iz grada. Brat je poželio novo sedlo za svog konjića, a sestrica snježnu kuglu u kojoj se nalazi jelen. Maćeha je zatražila novi nakit i haljine, jer joj ove nisu bile prigodne za nadolazeće blagdane.

Bila je zima, napadao je visok snijeg, pa je zatrpao sve puteve tako da se otac nije moga vratiti iz grada. Maćeha je čvrsto odlučila riješiti se djece. Njena vještičja krv se uzburkala, nije imala više ni sekunde mira. Morala je nešto učiniti  prije nego li se otac vrati iz grada .Smišljala je razne čarolije i napokon odlučila.

»Mala, ispuniti će ti se želja, dobit ćeš jelena!» Zlobno je prosiktala. Otvorila je crnu knjigu i izrekla čaroliju.

Djeca su za to vrijeme bila u šumi tražeći jelku za Božić. Odjednom, ispred sestrice umjesto brata stajao je mladi jelen. Prestrašena djeca zbunjeno su gledala jedno u drugo.-Ne boj se sestrice, to sam ja, – tužnim je glasom prozborio brat -ovo je djelo naše maćehe, moramo bježati dalje u šumu !

Bježali su cijelu noć, dok nisu stigli do lovačke kolibe. Ušli su u nju, jer je vani počela snježna mećava. Vjetar je zavijao poput vukova i nosio bijele pahulje posvuda. Bilo im je jako hladno. Ušli su u kolibu, pa je sestrica  prostrla sijeno za brata, da može leći, zatim je naložila vatru da se ugriju.

Toplina se je ubrzo proširila malenom kolibom, pa su djeca umorna ubrzo zaspala.  Jutro je svanulo vedro i sunčano. Djeca su osjetila glad.

-Gladan sam ! -Tiho je prozborio bratac .

_I ja ! Sestra ga je tužno pomilovala po vratu, pa zatim zagrlila.

-Nemoj biti tužna, bit će sve u redu! Hajdemo sada pronaći nešto za jelo! U kolibi su pronašli suhe šljive i slatke bobice, malo sijena i jednu kanticu za vodu. Obradovani, u slast su objedovali. Dani su prolazili, jutrom bi brat išao potražiti suhe travke ,a sestrica bi sakupljala bobice preostale na grmlju.. Pošto je  bila zima, teško su pronalazili hranu, ali šuma im se je smilovala i svaki dan bi im podarila bobice i svježu vodu. No, maćeha nije mirovala. Poslala je gavrana da pronađe djecu i da vidi jesu li živi. Kada je doznala da su djeca živa, razljutila se je.  Začarala je potoke i sve šumske plodove kako bi djeca umrla od žeđi i gladi. Malene šumske ptice u svojim su kljunovima donosile bobice, a sestra bi otapala snijeg da napoji brata.

Jednoga dana sestra je ugledala grm i na njemu crvene bobice, ali grm bi izmicao grane kada bi ona pružila ruku prema njemu, te je zapjevao:

“Nemoj moje bobe brati

ako želiš živa ostati,

već idi u goru

k slanom izvoru!”

Sestra se je uplašila i vratila prazne košarice u kolibu. Uskoro se je pojavio i brat, te je tužnim glasom progovorio:

-Sestrice, htio sam se napiti vode na jednom izvoru, ali je izvor zapjevao:

“Nemoj moje vode piti

ako hoćeš živ biti

već idi u goru

k slanom izvoru!”

-Ovo je maćehino djelo! uzviknuo je brat.- Moramo dalje!

Pokupila je sestrica ono malo bobica što je preostalo u maramu, pa krenula za bratom dublje u goru. Tražili su slani izvor, dok je snijeg neumorno padao.

Odjednom, pred njih doleti malena sjenica i zapjeva:

” Pratite me djeco draga

u pećinu, preko praga!

Pijte vodu sa izvora

kletva se poništit mora! «

Nastavak slijedi