nemir u duši, pjesnik bez stila
Odlazim, vjerujem u ono što je uvijek bilo jače od mene
Ideali navođeni ljepotom ženskog tijela
Nečujno kako sam i došao
Riječi su sada previše, da bi se išta reklo
Bolja je tišina, ton mojih stopa u blatu
Kako se prelijeva pjesma iz jedne tintarnice u drugu
Ionako osama mi je bila vječna druga
S njom sam skladao, s njom se utapao
U ovaj život što je nadasve ponekad čudan?
U ovaj život što je ponekad bio tek čekaonica,
Žuti zidovi, cigarete bez filtera, hlapljive gorke kave?
Nisam ni vojnik, znam nisam ni ulični svirač
Tek sam prolaznik kroz stihove što se osipaju o njene grudi
Na stari požutjeli papir, dok je mjesec blizu zvijezda
Ispijaju zadnju bocu stare dobre šljivovice
U podnožju grada, svjetla su se zgasila
Mrak mi je nagovijestio odlazak
Odlazim, koliko god ruka prijatelja bila dugačka
Među nama, odlazim, jer sve ljeto čini vruće
Kocka je odavno bačena, ostalo je tek toliko da vas pozdravim
S jutrom je novo buđenje, u džepu su mi ostale
Karte koje rado okrećem i pišem po njima
A u ovoj noći vjetar je blag, odnio me je u drugo more
More u kojem sam tugujem, brusim zanat kako kovač
Koji zadnji puta kuje konja
I zna nema više sreće, udar u kamen bi bio prežestok
Jecaj duše je istekao, godina je prošla jedna
A kako ostaviti dojam sretnika, kada je
Tuga pregolema
6 komentara za "nemir u duši, pjesnik bez stila"
Moraš biti prijavljen da bi komentirao.