Nini se činilo da je prošla cijela vječnost od kada je naglo napustila grad. Bila je dobra vozačica i misli na provedeno vrijeme izvan grada toliko su je zaokupile, da nije primijetila kako je brzo stigla na odredište. Velik dio njene opreme je ostao u stanu kojeg više nije mogla zvati svojim, niti se vrati u njega. Odlučno je krenula u ured gdje ju je srdačno dočekao šef. Taj dragi čovjek koji joj je nije krio oduševljenje što je vidi.

– Nina draga, stigla si ! Bože moj, pa ti si svakim danom sve ljepša!  -očinski ju je zagrlio.

– Nedostajala si mi ljepotice. Kako si ? Kako je bilo na otoku ? -postavljao je pitanje za pitanjem,  usput slažući hrpu papira na stolu.

–Sretna sam, Petra me dočekala kao sestru. Ti sve znaš o meni! Roditelje nisam nikada upoznala, samo sam mogla zamišljati što znači imati obitelj. Selili su me od jedne udomiteljske obitelji do druge i tako u nedogled. Gradila sam brane u svom dječjem unutarnjem svijetu, borila se za opstanak, za koliko-toliko normalan život. I evo me, uspjela u tome, što zahvaljujući svojoj upornosti, a ponajviše zahvaljujući tvojoj potpori! Nikada nisi sumnjao u mene. Dala sam sve od sebe da te ne iznevjerim. Nadam se da te nisam razočarala. Strpljivo si me usmjeravao i vodio kroz život, pronašao u meni talent za koji nisam znala da postoji. Znam da sam stipendiju, kao i ovaj posao, dobila zahvaljujući tebi. Ne znam kako da ti zahvalim na tome?

–Draga moja, najveću zaslugu moraš pripisati sebi.
Bila si odlična učenica, predana poslu na praksi i izvan nje. Tvoja ljubav prema fotografiji bila je i ostala istinska i jaka. Ne vidi svako oko ono što ti vidiš, tvoj je talent izniman. Reci mi dušo, jesi li uistinu sretna? – starac ju je promatrao s ljubavlju.

– Jesam , sretna sam ! Nisam se nadala da ću tako brzo pronaći sreću nakon silnih razočaranja koje sam proživjela. Još je veće čudo što je sreća bila tako blizu, na onom prekrasnom otoku. –Priznala mu je Nina blago pocrvenjevši.

–Hej, mala , slutim da se u tvoj život uvukla neka važna osoba. -zadirkivao ju je šef.

Nina je samo kimnula glavom i opet pocrvenjela .

–Tako treba djevojčice! Premlada si da bi bila sama. Hajde sada da ti objasnim sve u vezi s Italijom. Nina ga je pažljivo slušala sjedeći u udobnoj fotelji . Voljela je tog čovjeka poput oca. Otkako je napustila posljednje udomitelje on je bio njen otac. I to kakav otac, boljeg nije mogla zamisliti. Matko i njegova supruga su udomili Ninu, voljeli su ju kao biološku kćer. Nisu imali svoju djecu pa su joj poklonili svu ljubav i pažnju kao da je plod njihove ljubavi. A ona je konačno saznala što znači imati obitelj, što znači osjetiti roditeljsku ljubav. Uzvraćala im je svom puninom srca osobe žedne primanja i davanja tako snažnih osjećaja. Kod njih je osjetila pravu toplinu obiteljskog doma . Kada se nakon škole zaposlila u Matkovom studiju, trudila se maksimalno da budu ponosni na nju i njezin rad. Po prirodi je bila perfekcionist, zadane poslove uvijek obavljala brzo i kvalitetno.
Nije joj bilo teško raditi čak dvije reportaže paralelno. Matko ju je posebno poštivao i divio se njenoj sposobnosti.

–Nedostaje mi nešto od opreme, ostala mi je u stanu, a tamo se ni u kojem slučaju ne želim vratiti . Možeš li poslati nekoga u stan da donese svu moju opremu?–

–Ne , draga, nema potrebe. Kupio sam ti potpuno novu, suvremenu fotografsku opremu. Tvoje sposobnosti zahtijevaju samo najbolja pomagala. Bit ćeš oduševljena kada vidiš da je sve ono što si gledala u katalozima, sada u tvojoj modernoj, puno laganijoj crnoj torbi.-

Ganuo ju je.

–Hvala ti! Kako da ti se odužim za dobrotu i sve što si učinio i činiš za mene ?- mucala je kroz suze.

–Mila, dođi! – Matko raširi ruke i primi ju kao malo dijete u topli očinski zagrljaj.

-Odužit ćeš mi se tako da ostaneš zauvijek ista, svoja. Znaš, osjećam tvoju ljubav, nikada me nisi nazvala ocem, ali neizgovorene riječi često nisu važne. Važno je ono što iščitavam u tvom odnosu prema meni i mojoj supruzi koja te voli kao rođeno dijete. A to je za nas više nego li dovoljno. Još samo nešto, nemoj ni pomisliti da potražiš negdje drugdje posao! –Namignuo joj je starac i još čvršće ju zagrlio. Sve ovo što vidiš, tvoje je koliko i moje. Budi kreativna, slobodna, iskoristi svoj talent, neću ti nikada stati na put novih zamisli.

Suze zahvalnice kotrljale su se niz Ninin obraz.

– Hajde dušo, ti znaš da te volim poput kćeri, ma što pričam, ti jesi moja kćer od onog dana kada smo te udomili. Pružila si nam dugo željenu radost roditeljstva. Nikada se nemoj ustručavati zatražiti pomoć od nas . Dosta sada, raspekmezio sam se, uzmi svoje stvari pa idemo doma na ručak. Potreban ti je odmor, sutra rano krećete na put. Čeka nas naša gazdarica, znaš kako se ljuti kad kasnimo na ručak. – namignu joj Matko.

Nina se nasmija od srca i požuri prema parkiralištu.

Ženica niska rasta, blagog lica i veselih očiju, dočekala je Ninu s velikim veseljem . Istrčala je iz kuće čim je čula zvuk automobila. Zagrlila ju je plačući od radosti.

– Dijete moje drago, kako se veselim što te vidim!- jecala je žena.

–Teta, kako si ? – Nina nježno je zagrli ovu dragu ženu. U kući je sve bilo na svom mjestu i besprijekorno čisto. Iz kuhinje se osjetio miris domaće pite od jabuka . „Teta“ , kako ju je od milja zvala Nina , nikada nije kupovala gotove kolače. Bila je izvrsna kuharica i Nina je obožavala njenu kuhinju. Najdraže su joj bile zapečene “sarmice u umaku od rajčica”, koje je starica pripremila za nju.

– Hajde dušo moja, sjedni za stol, sad ću ja !-riječima punim ljubavi obrati se Lucija Nini. Nina nije dozvolila da teta sama postavlja stol, već hitro skoči da joj pomogne. Postavila je tanjure i pribor. Ručali su razgovarajući o svemu i svačemu. Starci su željeli znati sve o Nininom sadašnjem životu, a ona im se bez ustručavanja povjerila . Nakon ručka je otišla u gostinjsku sobu malo prileći. Bila je jako umorna i brzo je zaspala.

– Jadno moje dijete, koliko je patnje proživjela u svom kratkom životu. Drago mi je da je tu i da je opet sretna . Kako je život nepravedan prema nekima . –jadikovala je Lucija. –Naša Nina je ratnica, osjećam da će sve biti dobro. –Ponosno doda Matko, pomažući pokupiti tanjure sa stola i oprati posuđe. Zatim su uz kavu sjedili i potiho razgovarali, prisjećajući se prošlosti . Nina je spavala do večere. Matko ju je nježno probudio da bi večerali zajedno. Nakon večere je dobro pregledala i proučila novu opremu koja joj je bila potrebna za put, dogovorila vrijeme sastanka sa kolegama i na kraju nazvala Matea.

–Hej, ljubavi! –čula je dragi glas s druge strane. –Još ne spavaš ?

– Ne, imala sam posla oko opreme. Morala sam pregledati je li sve u redu kako ne bih imala problema na snimanju. O, da ti se pohvalim, sada imam novu najsuvremeniju opremu, dobila sam je od šefa, ma teško mi je reći šefa, jer to je moj životni zaštitnik. Što si ti radio?-ispitivala ga je .

– Radovi na kući su napokon počeli, sve je puno alata i prašine . Rušimo staro, zidamo novo. Umoran sam i prljav, sada se idem okupati i uživati u morskoj vodi. Plivanje me najbolje opušta , a onda na spavanje. Sutra je opet radni dan.-šalio se Mateo.

–I ja sam umorna, stalno mi se spava.-zijevajući mu je pričala Nina.

–Hajde onda na spavanje zjevalice! Čujemo se sutra prije leta . Lijepo spavaj i sanjaj me.-

Mateo joj poželi laku noć.

–Laku noć ljubavi !-prošaptala mu je.
Rano ujutro , Nina se sastala s ekipom na aerodromu. Terminal je bio gotovo prazan . Svi su veselo pozdravili Ninu. Ubrzo su bili prozvani za let. Predali su prtljagu i uputili se u zrakoplov. Na samom početku putovanja, Nina je osjetila laganu mučninu. Kada joj je stjuardesa ponudila piće, Nina se odlučila za mineralnu vodu misleći da će joj pomoći, no mučnina je bila sve gora. Odjurila je do toaleta. Povrativši, Nina se osjećala malo bolje. Umila se, a hladna voda ju je osvježila. Vratila se potpuno blijeda.

– Nina, jesi li dobro ? –zabrinuto će kolega koji je sjedio do nje.

– Ne znam , mora da sam pojela nešto što mi je zasmetalo, ili je zbog putovanja…

– Odgovori mu duboko dišući . Cijelim putem do Rima je žmirila i duboko disala. Samo je tako uspjela kontrolirati mučninu. Sletjeli su u Rim i unajmili vozilo pa krenuli prema periferiji. Vinarija o kojoj će raditi reportažu, bila je udaljena dva sata vožnje od Rima . Nina je bila umorna, izmučena i potpuno blijeda. Ubrzo su stigli na odredište. Domaćin je bio crnokos čovjek srednjih godina. Dočekao ih je vrlo ljubazno, uveo ih u kuću i pokazao sobe. Nina je dobila zasebnu sobu , dok su dečki spavali zajedno po dvoje u sobi. Upoznao ih je sa užom obitelji i pokazao sve što bi im moglo koristiti za reportažu. Ekipa se osjećala vrlo ugodno među tim srdačnim ljudima. Večer je protekla uz druženje za ogromnim stolom . Večerali su talijanske specijalitete. Nina se malo opustila, mučnina je napokon popustila. Popila je čašu „Astija“ , slatkog, laganog pjenušca, bogatog okusima grožđa i ušećerenih badema.
Vino joj je vratilo boju u obraze. Umorni , krenuli su na počinak kasno iza ponoći. Rano ujutro započeli su snimanje . Reportaža je dobro napredovala. Uspjeli su napraviti skoro sve u tjedan dana. Nina se svakodnevno čula s Mateom, no nije mu spominjala mučninu. Za vikend su napravili stanku. Domaćin ih je pozvao na rođendan svoje unuke. Ekipa je rado prihvatila poziv pa je Nina otišla do obližnjeg mjesta kupiti poklon za djevojčicu. Kupila je ogromnog plišanog medu u ime cijele ekipe i pronašla još neke sitnice koje je htjela odnijeti Mateu i Petri .
Kada se je vratila na imanje, stol je već bio postavljen, a mnoštvo ljudi se vrzmalo oko njega . Napokon su svi sjeli. Domaćin je nazdravio svima i čestitao rođendan unučici. Nakon torte slijedilo je darivanje.
Mala slavljenica je bila oduševljena Nininim poklonom . Djevojčica je sjela u krilo medi koji je bio duplo veći od nje i ubrzo zaspala. Smijeh i pjesma odjekivali su imanjem. Nina je napravila prekrasne fotografije obitelji i uživala među tim srdačnim ljudima. No odjednom joj je počelo šumiti u ušima, Slika pred očima joj se počela mutiti. Naočigled svih, srušila se sa stolice. Svi su prestrašeno ustali i potrčali da joj pomognu. Među uzvanicima je bila domaćinova nećakinja , igrom slučaja, liječnica. Unijeli su Ninu u sobu. Andrea joj je izmjerila tlak. Bio je jako nizak. Pregledavši ju, liječnica se osmjehnula, ali nije htjela nikome ništa reći. Zamolila je da svi napuste sobu da bi Nina imala više zraka i brže se oporavila.

–Gdje sam ? Što mi se dogodilo?- Mrmljala je Nina .

–Sve je u redu draga, odmarajte i ne dižite se još!- blago joj je govorila Andrea, mjereći joj tlak.-Nina ja sam Andrea, liječnica sam. Preciznije, ginekologinja. Moram vam reći moje sumnje, no to ćemo potvrditi laboratorijskim nalazom. Mislim da ste trudni! Željela bih vas pregledati u ordinaciji i obaviti krvne pretrage da budemo sigurni. Ako se slažete, možemo to napraviti već danas. Nadam se da se osjećate bolje i da možete kratko putovati. Nina ju je slušala, ne vjerujući svojim ušima.

–Ja, trudna ?! Nije moguće!- milion pitanja i strahova protutnjalo je Nininom glavom .
Kada se malo pribrala, kimnu glavom u znak odobravanja. -Hajdemo onda !

– Ordinacija je na desetak minuta odavde. Obavit ćemo pregled i napraviti nalaze. Nemojte se bojati. Nina je poslušno ustala i krenula za Andreom . Ubrzo su bile gotove sa pregledom, još samo da nalazi budu gotovi. Andrea je bila sigurna u rezultate, no Nina se potajno nadala da sve to nije istina. Upitno, sa strahom u očima, pogleda Andreu koja joj odvrati nježnim osmjehom. Nalazi su potvrdili Andreinu sumnju. Nina je trudna, u njezinoj utrobi raste novi život.
-Beba! Dobit će Mateovu bebu! – Nini osjeti košmar u glavi.

–Kako će Mateo prihvatiti njenu trudnoću? Što, ako ju ne prihvati ? što će biti tada s njom ?-nizala su se pitanja u njenoj glavi , a odgovora nije bilo. Pokušala je javiti vijest Mateu, no mobitel je zvonio ali se on nije javljao .

 

 

Nastaviti će se.